Šimun Cimerman, politolog, planinar i „tracker“, autor je ilustrirane monografske studije „Bitka na Sutjesci – pakao u raju“ koja je, u izdanju zagrebačkog Jesenskog&Turka, proteklog proljeća i ljeta prerasla u pravi izdavački hit. Napisana nesvakidašnjom metodom kombinacije povijesnog i planinarskog istraživanja – Cimerman je osobno prohodao planinske staze bitke na Sutjesci – „Bitka na Sutjesci – pakao u raju“ izdavački i sadržajno vrlo je kvalitetno izdanje obogaćeno s nekoliko karata i interaktivnim dodatkom. U knjizi su i upute koje čitatelju omogućuju da istraži samo poprište jedne od najtežih i najvažniji partizanskih bitaka Drugoga svjetskog rata, teško dostupno planinsko područje na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije. Knjiga je to od četiri stotine stranica koja, uza sve ostalo, donosi i brojne fotografije, za knjigu posebno kolorirane, što je dokinulo povijesnu distancu i fotografije učinilo suvremenima.

Šimun Cimerman rođen je 1974. godine u Zagrebu. Kao uspješan profesionalni mladi vaterpolist preselio je u Los Angeles i ondje 1998. diplomirao političke znanosti na Sveučilištu Južne Kalifornije. U vaterpolu je ostvario sjajne uspjehe, osvojivši četiri puta titulu prvaka Hrvatske, dok je njegov klub bio i europski doprvak. Nakon vaterpola okrenuo se pustolovnim utrkama, pa je krajem devedesetih sudjelovao u više njih – Maroko, Vijetnam, Čile i Argentina – od kojih su neke među najzahtjevnijima na svijetu. Od 2000. godine u Hrvatskoj je počeo organizirati „outdoor“ utrke, vodeći zainteresirane na planine širom regije. 

Ljubav prema planinama svojedobno ga je odvela i na Durmitor, gdje mu se rodila ideja da napravi planinarski vodič bitke na Sutjesci. Iz te početne namjere, pod dojmom sve snažnije svijesti kakve su napore izdržali partizani i koliko je njihova borba bila moralna i časna, nastalo je Cimermanovo iscrpno i opsežno istraživanje bitke na Sutjesci, kojemu je konačni oblik knjige, u suradnji s autorom, dala Simona Goldstein, urednica u Jesenskom&Turku. U jeku najvećeg uspjeha svoje knjige, u četvrtak, 4. kolovoza, Šimun Cimerman gostovao je na Festivalu ljevice i alternative Fališ u Šibeniku, protiv kojeg su branitelji prosvjedovali, a nakon toga dao je intervju za Lupigu. 

Šimun Cimerman i književni urednik Kruno Lokotar na Fališu (FOTO: Fališ)

Kakav vam je osjećaj nakon što je Fališ završio?

- Osjećaj je nadrealan. Za Fališ sam prvi puta saznao prije dva mjeseca kada su me pozvali, pojma nisam imao što je to iako se festival već održava trinaest godina. No, „slučaj Benkovac“ promovirao je festival na način da su sada gotovo svi u Hrvatskoj čuli za Fališ, računajući i mene. Malo mi je bilo smiješno da su se odjednom nakon trinaest godina našli prosvjedovati „zbog sadržaja“ festivala – a čime su mu, zapravo, napravili golemu i besplatnu reklamu. Osobno, nisam imao puno očekivanja, no ono što me posebno ugodno iznenadilo – dugo, dugo, možda se ni ne sjećam kada posljednji put, bio sam okružen nevjerojatno pristojnom ekipom. U Hrvatskoj smo, nažalost, zaboravili kako izgleda pristojnost – eventualno je možemo naći još u Lisinskom među ekipom koja ima godišnju pretplatu za klasični program. I upravo sam se i tako osjećao – kao na koncertu u Lisinskom, recimo, Verdijev „Requiem“.

Vaša je promocija bila jedina na koju je došao predsjednik Republike Zoran Milanović. Što vam to znači?

- Mislim da je to bila poruka: „Evo, ipak vas, šutljivu većinu pristojnih hrvatskih građana, država nije ostavila“, i to nakon puna dva mjeseca i svih ovih nabrijanih događaja vezanih uz „koncert na hipodromu“, gdje duh nije pušten iz boce, jer je pušten već odavno – ovdje se samo grlić „čarobne svjetiljke“ proširio. Dapače, razbio u potpunosti, pa je protok duhova sada izvan kontrole.

Nekoliko dana prije predsjednikova nenajavljenog dolaska na vašu promociju na Fališu mediji su otkrili da je Milanovićev sin Marko direktor u tvrtki Stipe Latkovića, čiju je nelegalnu gradnju na Vruji Milanović ranije opravdavao, i čija firma proizvodi limenke gemišta "Čavoglave", koje su prodavali na Thompsonovu koncertu. Mislite li da je Milanović vašu promociju možda upotrijebio da prikrije taj podatak?

- Ne mogu ništa tvrditi jer taj podatak nisam vidio. No, sada kada znam, rekao bih da to nema poveznice, da je poruka jednostavno bila da se pretjeralo oko svega, što je počelo s Hipodromom, nastavilo se mnogim ostalim „akcijama“, među ostalim i Benkovcem te Šibenikom, koji je sljedeći trebao biti „na tapeti“. I mislim da je predsjednik dobro ocijenio da tome nekako treba stati na kraj ili utišati.

Knjiga koja je u kratkom vremenu doživjela šesto izdanje (FOTO: Fališ)

Kako komentirate prosvjed veterana u nedjelju u Šibeniku, posljednjeg dana Fališa?

- To sam pratio jednim okom, znao sam da neće biti masovan prosvjed i mislim da je potpuno legitimno da ljudi u demokratskoj državi prosvjeduju sve dok nečiji život, zdravlje ili integritet nisu ugroženi, pa bio to i prosvjed protiv Gay pridea, Hoda za život, „klečavaca“ ili nekih „lijevih“ festivala. Naravno da neke stvari nije lijepo vidjeti, no mi se u demokraciji moramo držati kriterija da se borimo za izražavanje mišljenja i „onih drugih“, iako se s njihovim mišljenjem ne slažemo. Naravno, sve do razine dok taj prosvjed ili drugo mišljenje ne prerasta u nasilje. No, ovaj šibenski prosvjed „branitelja“ - pod navodnicima, jer “šibenska skupina“ predstavlja sebe, a ne sve hrvatske branitelje, od kojih se mnogi s njima ne slažu - nije imao dignitet. Naime, na prosvjedu smo vidjeli da se crta „dvostrukih konotacija“ pomakla, i da to sada više nisu samo zastave HOS-a, već zastave NDH te obilježja 369. ustaško-domobranske pukovnije koja je 1942. poslana na istočno bojište da se „bori protiv boljševizma“ – u nacističkim redovima. Drugim riječima, imamo akciju „heroinom protiv kokaina“. Ta postrojba od pet tisuća ljudi na kraju je potpuno uništena kod Staljingrada. Ti ljudi poslani su na istočni front bez da je Hitler to zahtijevao od Pavelića, već je Pavelić, na svoju ruku, da se umili Hitleru, sam poslao pet tisuća Hrvata u sigurnu smrt. Od oko 700 preživjelih i zarobljenih bila je formirana Jugoslavenska brigada koja se zatim borila u sastavu Crvene armije, a nakon Beogradske operacije ušla je u sastav Jugoslavenske armije. I onda, na prosvjed dođu „branitelji“ s takvim obilježjima. Pa čitava Dalmacija je ofarbana tim grafitima na kojima piše „Torcida: Naša Oluja ne prestaje“. I sada, kakve veze ima ta ikonografija s Domovinskim ratom ili pak Hajdukom, koji je tijekom Drugog svjetskog rata odbio igrati ligu NDH – naravno, jer je Pavelić izdao Dalmatince – i čija je momčad, sve do jednoga, završila u partizanima?! Kakve to ima veze s „vrijednostima“ koje želimo promovirati kroz Domovinski rat? Nikakve. Vraćamo se na početak: duh iz boce je izvan kontrole.

A kako komentirate odustajanje od festivala u Benkovcu? Jesu li, po vašem sudu, glumci, organizatori i sudionici trebali pokazati više odlučnosti i hrabrosti, pa ne odustati od festivala?

- Lako je sve to gledati iz sjedalice i na mobitelu. Stavite se u situaciju organizatora festivala – za kojeg nitko nije znao do sada – bi li vi ostali „na braniku domovine“, a ispred vas je gomila nabrijanih likova u crnim majicama? Nisam siguran da biste stavili glavu na panj. Inače, direktor festivala, Juraj Aras, moj je školski prijatelj, zajedno smo išli u srednju školu. On je u Zagreb došao kao izbjeglica iz Zadra, doslovno „s gaćama na štapu“ i kao dijete iskusio sve nedaće rata. I onda doživio ovo što je doživio. Mislim, želite zabraniti prikazivanje „Mirotvorca“? Ono što sam shvatio i oko Benkovca i Šibenika jest da „branitelji“ uopće i nisu pogledali program niti razumiju što se na programu prikazuje. Jednostavno, dobili smo novi SUBNOR, isti onaj koji je sedamdesetih u Jugoslaviji zabranjivao Vrdoljakove filmove „U gori raste zelen bor“ ili „Kad čuješ zvona“, koji su bili partizanski filmovi, kao što je i „Mirotvorac“ zapravo braniteljski film, jer govori o Domovinskom ratu. I tu nema razlike. Ironično je da tvrdiš kako si se borio protiv „jugoslovenskog mraka i jednoumlja“ i onda to isto radiš 35 godina otkako te „mračne tvorevine“ više nema. Ja sam uvijek za to da se ipak „pokaže zube“ tamo gdje se testira i funkcioniranje hrvatske države, njezinih institucija i razina demokracije. No, nisam siguran da građani imaju veliko povjerenje u funkcioniranje državnih institucija – pa je ovaj predsjednikov nenadani posjet ipak bio dobra stvar.

U travnju ove godine, nedugo nakon što je knjiga izašla, radili smo intervju u kojemu ste ironično rekli da bi se Marko Perković Thompson, da nije bilo partizana, zvao Marco Percone Beretta. Tri mjeseca kasnije, Beretta je na Hipodromu okupio najmanje 250.000 ljudi – neki tvrde da ih je bilo i pola milijuna – i skoro svi su uglas vikali ustaški pozdrav. Je li vas to šokiralo? Kako ste reagirali?

- Ne, nije me šokiralo. Generalno, nemam ništa protiv Perkovićeve muzike, premda ne da je ne slušam, nego je ne mogu slušati. Završio sam školu za jazz klavir na University of Southern California u Los Angelesu – stipendije sam dobio zbog dobrog igranja vaterpola, ne zbog pameti – pa imam vrlo istančano uho. Perković je muzički šund, kao i većina tog našeg melosa, dobra zabava za narodna veselja. Perković je još zadnji koji gaji taj YU „čobanski rock“, neuspješnija verzija Bijelog Dugmeta – ne može se mjeriti s Bebekovim periodom, samo donekle Islamovićevim – u koju je u nekim pjesmama inkorporirao tu izmišljenu nacionalnu mitologiju. I to je „fajn“. No, imam problem s onim što ti koncerti nose u cijelosti i gdje se mržnja prodaje pod ljubav, a muda pod bubrege. Naime, stalno se potiče to „zajedništvo“, no nitko do sada nije razjedinio hrvatsku naciju više nego upravo Perković. Ono što me posebno iznenadilo jest podrška premijera i ministara, koji su svojim pojavljivanjem blagoslovili „dvostruke konotacije“, pa sada već imamo i trostruke i četverostruke konotacije. Ne razumijem to vodstvo HDZ-a. Njihova je procjena bila da će pojavljivanjem ušićariti nešto glasova, procijenili su da su im glasovi važniji od mira u državi, pa su eto, malo „riskirali“. I mislim da su time izgubili – ne samo oni – već i svi mi kao društvo. Dali su poticaj nekim vjetrovima koji su bili lahor, a danas su već tramontana. To sada vidimo iz priloženoga i mislim da je to jako loša procjena. Ovog duha neće biti tako lako vratiti nazad, stvaraju društvo netrpeljivosti i podjela.

"Mislio sam da mi ni vlastita majka neće pročitati knjigu" (FOTO: Fališ)

„Bitka na Sutjesci – pakao u raju“ postala je bestseler. Koliko je prodano, koliko je izdanja dosad tiskano, i najvažnije: koja kategorija građana, po vašim saznanjima, najviše kupuje knjigu? Koga danas zanima priča o Sutjesci?

- Knjiga je sada doživjela šesto izdanje, to je oko tri tisuće primjeraka, no zanimljivo je da je u Gradskim knjižnicama grada Zagreba svih 25 komada posuđeno, i ako ih želite pročitati, čekat ćete šest mjeseci. Knjiga je podosta skupa za naše prilike, oko 55 eura, no u prilog ide i velika karta svih staza kojima su se kretali Nijemci, Talijani, partizani, četnici i ustaše na području bitke promjera sto puta sto kilometara; GPS logovi za svih dvije tisuće kilometara tih staza, vojne karte, 120 grafičkih priloga – fotografije, tablice, grafovi – pa su mi mnogi koji su kupili knjigu rekli: „Pa ovo je još i jeftino“. Knjige kolaju od ruke do ruke, znam slučajeva gdje je jednu knjigu pročitalo sedam do osam ljudi, pa je procjena da ju je pročitalo ukupno oko deset tisuća ljudi. S tim da još nismo otvorili tržište Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije, gdje je interes jako velik. Iskreno, to me sve iznenadilo, jer sam mislio da mi ni vlastita majka neće pročitati knjigu. Nisam, zapravo, o tome ni razmišljao; pisanje mi je bilo filter i osobni obračun s balkanskim primitivizmom.

Čini mi se da je rad na knjizi i vas osobno promijenio, utjecao na vaše stavove o povijesti i ovom dijelu Europe. Jesam li u pravu, i kako je utjecao, ako jeste? Što ste spoznali radeći na knjizi?

- Svakako, promijenilo me. Tema je u posljednjih 40 godina u potpunosti prepuštena zaboravu: o njoj „svi znaju sve“ jer su „učili u školi“, a u isti čas govore „da su sve to komunističke laži“ – što znači da ne znaju ništa, odnosno, znaju samo „komunističke laži“. Istraživanje mi je stvorilo veliku sliku o događajima Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije koji su kreirali našu sadašnjost. Tema je bila izuzetni izazov, jer sam si postavio pitanje: kako je jedna mala skupina gerilaca, njih 39, koji su 22. lipnja 1941. godine, kada je Njemačka napala SSSR, krenuli u bespoštednu borbu s nimalo šansi, protiv do tada najveće vojne sile u povijesti – nacističke Njemačke – i kako je ta skupina u pet godina ratovanja narasla na vojsku od 800.000 ljudi, koja je u konačnici, pretežno vlastitim snagama, istjerala okupatore sa svojeg područja, čime je „dobila kartu“ da sama kreira svoju budućnost i ne potpadne pod SSSR ili ponovno pod srpsku monarhiju? Knjiga je fascinantna priča i odgovara na pitanje „kako?“ te prati čitav taj proces – što se radilo dobro, što loše, kakve su bile okolnosti. Sutjeska je u toj priči upravo lajtmotiv, jer je bitka na Sutjesci bila doslovno prekretnica za partizanski pokret, u kojoj je malo nedostajalo da bude gotovo potpuno uništen. Priča je to o nevjerojatnom preživljavanju, spletu okolnosti i potpunom obratu i mislim da knjiga više preteže na kriminalistički roman, nego povijesno štivo. Zbog toga se možda i lakše čita. 

Zanimaju li vas i dalje teme partizanske borbe? Hoćete li nastaviti istraživati i pisati, i ako da, o čemu?

- Za sada neću. Moram priznati da sam se ispucao, ispraznilo me, pogotovo medijska hajka sa svakakvih pročetničkih i proustaških strana, od onih koji knjigu nisu ni pročitali, ali ih iritira već sam naslov. Dobivam vrlo neukusne poruke u inbox, a neke prijetnje sam morao prijaviti i policiji. Budaletine.

Čini se da ste i nehotice postali meta radikalne desnice. Neki dan vas je stanoviti vjeroučitelj, zove se Ivan Pokupec, na svom Facebook zidu izvrijeđao. Tvrdi, među ostalim, da ste "Židov", što bi, valjda, trebalo biti neka uvreda. Kako se nosite s pritiskom i prijetnjama?

- Da, prije par dana sam prvi puta čuo za tog „vjeroučitelja“, dodao bih, „iz pakla“. Zastrašujuće je to što ima sljedbu od 70.000 ljudi. Doveo me u vezu sa sto milijuna komunističkih žrtava. Pritom, naravno, nije spomenuo 1.300 godina krvavih ratova Katoličke crkve i preko 40.000 žena spaljenih „u ime Boga“ - po njemu bi Danka Derifaj, Severina, Dalija Orešković, Katarina Peović i sve ostale žene s mozgom išle na lomaču. Još je napričao svakakve druge gluposti i natovario mi budale na vrat. Da stvar bude tužnija, cipelarenju su se pridružili i neki moji prijatelji, koji su trčali sa mnom, išli na utrke, radili za mene godinama, po principu „tako ti i treba“. Mislim da je za takve poput Pokupeca Bog rezervirao posebnu sekciju u paklu. Ovih dana sam ga pozvao na sučeljavanje, prihvatio je – mada ne vjerujem da će doći – imamo dogovoren čvenk i prikazivanje „on line“, rekao je da sa sobom dovodi „pravog povjesničara“ kao ađutanta, a ćutim da će to biti netko tko tvrdi da je Jasenovac bio radničko odmaralište, i to me iskreno – veseli. Po prvi puta ću se možda sastati s takvim likovima, da vidim kakvi su kad nas ne dijeli cyber prostor. Naravno, morat će i dokazati da nisam Židov. Folksdojčer sam, ali nemam problema biti i Židov – pa ni Isusu to nije bio problem.

Kako da se Hrvatska iščupa iz ove baruštine mržnje?

- Vrlo jednostavno: ne smijemo šutjeti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fališ

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.