„Moja filozofija je delete the elite. Jer jebe nas to. Konzervativce jebe to što su siledžije i što ih se ljudi boje fizički. A nas jebe to što se odnosimo arogantno prema ostatku svijeta. Pa ne mora svako biti na istom razvojnom nivou. Zašto me sa visine gleda? Gledanje s visine na ostatak svijeta mi se gadi kod nas“, kaže u velikom, dvodijelnom intervjuu za Prometej, Srđan Jevđević, starijim generacijama poznatiji kao Gino Banana, kako se zvao njegov sarajevski bend iz osamdesetih godina. 

Srđan od 1996. godine živi u Sjedinjenim Državama gdje je oformio sjajan bend imena Kultur Shock, okupivši vrsne glazbenike sa svih strana svijeta. S obzirom da je Kultur Shock izuzetna koncertna atrakcija ne čudi što svako malo bend svrati zasvirati i u ove krajeve. Tako je bilo i ovog ljeta, a nakon odmora u Sarajevu, Srđana je za razgovor „presreo“ Minel Abaz s Prometeja. Na ovom mjestu izdvojit ćemo nekoliko pitanja i odgovora, a cijeli razgovor možete pročitati na ovom i na ovom linku. 

Govoreći o pandemiji koja traje već dvije i pol godine, s jačim i slabijim intervalima, Srđan Jevđević kaže: „Mi smo skontali da ja imam PTSG: post traumatic stress growth, post-traumatični stresni rast. Da sam ja za vrijeme rata, jednostavno da me je to nekako učinilo 'ratnim profiterom', postao bolji. Bliskoća smrti me je natjerala da shvatim neke stvari. Ova kriza isto tako me je natjerala da shvatim neke stvari, da u sekundi ti kao jedinka nisi važan uopšte. Na početku pandemije smo morali napraviti svi jedan izbor, da li da vjerujemo teorijama zavjere, ili da vjerujemo doktorima. Ja ne vjerujem da su svi doktori u pravu, i da je svaki doktor bogom dan i da su pokupili svu pamet svijeta, ali jebiga, ko je išao u školu za to, ja ili oni?! Oni su išli u školu za to. Ako doktor meni vjeruje da dođe na svirku, onda bih trebao i ja njemu vjerovati. Nemaš drugog izlaza, šta drugo postoji. Kod našeg naroda je to drugačije, recimo u Sloveniji. Gledam hašišare - moja raja, ja ih od milja zovem hašišari - pankeri, alternativa, kako god, i oni isto tako, kao jel’ ti vjeruješ ovom, jel’ ti vjeruješ onom, i za Ukrajinu isto tako, dosta je više američkog. Ma halo ba, boli me kurac za američki, čovjek gine, ubiše ljude tamo na pravdi boga boga, ‘nako, kakve veze ima išta više! Zar je ičija ideja vrijedna ljudskog prsta? Nije, i tačka! Nemoj slučajno ni za koga dić’ pušku u ruke, slučajno, ni za mene! Ako ti na vrata neko naleti, udri ga palijom, puškom, šta god imaš, brani se. Tako je isto što se pandemije tiče, kod našeg naroda je uvriježeno to iskonsko nepovjerenje prema vlasti. Kao u onom vicu: idu Mujo i Suljo, hladno u Sarajevu, decembar i kaže Mujo joj jes’ hladno, dok na to Suljo odgovara jes’ jebo im ja mater. Vazda je država kriva za nešto. Meni je to van pameti, i onda se hašišari ujedinjuju sa krajnjim desničarima, sa fašistima, u njihovom nepovjerenju prema državi“.

"Čovjek je jako prilagodljiva životinja, vrlo lako nam sve postane normala" (FOTO: Kulturshock.com)

Kultur Shock je ovo ljeto imao koncerte u više gradova, redom u zatvorenim prostorima, a Jevđević s požalio da se to događalo upravo za vrijeme toplinskog pa ga je novinar upitao: „u kontekstu te klimatske katastrofe neću postaviti pitanje je li drugačiji i bolji svijet moguć, već je li drugačiji kraj svijeta moguć?

- Ako bude ovakav kraj svijeta, ja sam ok s tim. Ako ovako završi, na visokoj noti, ja sam ok s tim. Strah me da će se malo po malo raspršiti, i da će se malo po malo introvertisati. Prvo smo počeli ostajati kući. Pa će nam to postati neka nova normalna stvar. Zvuči mi ko science fiction film. Recimo, dođem ja poslije sljedeće turneje u Sarajevo, a ti mi kažeš, znaš alternativci više ne izlaze, mi smo samo po kućama, samo narodnjaci izlaze, onda sljedeći put, znaš alternativci više ne prave koncerte, to samo po kućama radimo i što manji broj ljudi imamo i šaljemo jedni drugima, koncerte samo narodnjaci rade. Onda vidiš za 20 godina, ne postoji niko, ne postoji ništa, i ti narodnjaci se dogovaraju sa vanzemaljcima. Ništa nije nemoguće, jer to je nedostatak anarhije, prave anarhije, nedostatak pitanja autoritetima. Što, u pičku materinu, zašto, zbog čega nema nigdje ništa?! Nakon turneje sam bio u Sarajevu na par dana, kontam odoh ja prošetati po gradu, 10 sati navečer nigdje ništa, nema lokala u kojem bih ja mogao popiti piće. Kako? Vrlo lako to postane normala. I rat nam je bio normala. Sve je bilo normala. Čovjek je jako prilagodljiva životinja, i vrlo lako nam sve postane normala. Toga sam se ja bojao, da jednostavno to ne postane normala. Nemam bolan ja ništa ni protiv laptopa, ni protiv narodnjaka, ko ih jebe, nek rade šta hoće, baš me briga. Ako hoće oni da im svira laptop, nije to moja stvar, međutim kultura i civilizacija odoše u drugom smjeru, nikad ne bih vjerovao u kojem će smjeru otići. A mi jedni drugima ne pomažemo nekim nadobudnim osjećajem ja znam šta je dobro, a ti ne znaš. Mi na alternativnoj strani ne da se ne držimo kao oni, ne da noge zaplićemo jedni drugima, nego se kurčimo.

Dotaknimo se odluke koja je potresla SAD i čitav svijet, a koja se desila neposredno prije početka turneje Kultur Shocka, a to je poništavanje odluke Roe protiv Wadea, tj. poništavanje prava na abortus. Vidio sam da Kultur Shock nije ostao tih povodom ovoga i javno ste reagovali. Da li je ova odluka dokaz da je trampizam živ i poslije Trumpa, jer je Trump ipak dobio preko 70 miliona glasova na predsjedničkim izborima 2020. godine.

- Promijenili smo i logo u znak protesta. Prvo da postavimo stvari na svoje mjesto. Trampizam nije ništa drugo nego što ga mi zovemo tamo kod nas, fašizam. To je populistički, vrlo perfidan način mišljenja i ubjeđivanja ostalih u svoju istinu, vrlo je perfidno i zajebano to. Oni daju veoma jednostavne odgovore na jako komplikovana pitanja, a vazda im je za sve kriv neko drugi. Skoro je to pa nauka, neko sjeo pa skont’o. Lako je to za shvatiti, lako je to za primiti, nisam ja, nego on, nisam ja glup, shvatam ja to. Ma glup si jarane i ne možeš ti to tako lako shvatiti, ne može niko od nas, svi smo mi glupi po tom pitanju. Da, fašizam je živ: od tih 70 miliona koji su glasali za Trumpa nisu svi fašisti, ali su svi fašisti glasali za Trumpa. Fašista ima 15%, ja sam govorio 10% ali nisam bio u pravu, recimo da ih ima 15-20%, međutim ako od 100 ljudi imaš 15-20 ljudi koji su naoružani i znaju šta da rade sa tim oružjem i imaju u planu da ostale nas porobe ili pobiju, nema ovih 80 ljudi šansu, jel’ tako? Plus što mi nemamo oružje. Mislim, ja ne zagovaram to hajmo nabaviti oružje pa se tući s njima jer to bi opet bilo ono protiv čega se ja borim, ideja za koju uzimaš oružje. Ovdje (u SAD-u) ima vojske, i policije, međutim ako ona bude vojska Trumpova, i policija Trumpova, to će onda biti vrlo zajebano. Šta god se desi u SAD-u, desi se i u svijetu. Ako može i u Americi, može i u svijetu. Da su ovi 6. januara uletili unutra i ubili Nancy Pelosi i objesili potpredsjednika Trumpovog, zato što nije sluš’o, odmah bi tako i kod nas bilo, jer to se može. To je vrlo opasno. Da li oni imaju većinu? Nemaju, jer većina Amerike je protiv ukidanja ove odluke. Moja žena je bila u pravu. Ja nisam vjerovao, ja sam kont’o može sve, ali nećemo u srednji vijek. Kaže ona hoće, i LGBT će ukinuti, kažem ja neće bolan. Ona je pesimistički bila u pravu, ja nisam bio u pravu.

Ona je možda više gramscijevski nastrojena, nego ti.

- Ne znam, vjerovatno zna svoje ljude bolje nego ja. Mene uvijek optužuju ljudi da sam pesimista, da proričem lošu sudbinu, šta god napišem desi se. Međutim nisam, ja sam ba optimista! Nisam ja ni 1992. kont’o da će ove budale pobijediti. Jebote, šta bi, 11% nas glasalo za građanske stranke. Fol je u sljedećem: mi svi moramo da glasamo. Ako normalni ljudi glasaju, ljudi koji nisu fašisti, ako svi mi budemo glasali, oni nemaju šanse. Međutim kad oni glasaju, njihovi, pa konformisti, pa oni kojima su kao oni bolji za biznis, za pare, za meni lično. Jer nema dovoljno radikala, njima trebaju meni lično ljudi. Neko mi je to rekao, kad ISIS uđe u selo, prvo pobiju i povade oči svim onim koji su se borili, da naprave primjer. Onda ide druga ekipa, i donosi hljeb, namirnice, hrani narod, postavlja mreže, televizije. I onda sjedi neki čovjek, i razmišlja u svojoj kući joj baš mi je žao što su mi komšiju ubili, što su mu odsjekli glavu, to nije lijepo, ja to ne volim, međutim meni je lično mnogo bolje sad. E to meni lično je osnova svakog apsolutističkog sistema.

Šta misliš o woke/cancel kulturi i političkoj korektnosti i da li si osjetio “kulturu otkazivanja” na svojoj koži, bilo vezano za neki tvoj solo projekt, bilo za neki zajednički, recimo Kultur Shock ili neki drugi?

- Mnogo puta i na mnoge načine sam osjetio kulturu otkazivanja. Ali ne govorim samo o ovoj kulturi otkazivanja u ovom, današnjem političkom, svjetskom smislu. Kultur Shock je odmah bio izložen kulturi otkazivanja na svom postanku, jer odmah, iste sekunde su se javili rockeri da kažu a pa to su narodnjaci. Ja koristim sevdah kad sam bolestan, metal kad sam ljut, punk rock kad želim nešto politički da kažem, zbog toga što sam to ja, što je to u meni, ja sam se takav rodio, ja to jako ozbiljno mislim. Ja se s time ne zajebavam, niti želim da napravim prodaju i to je jako očigledno, i to je razlika, trebalo je tome vremena. To je cancel culture kod nas. Prije rata i u ovom momentu - Sarajevo je nekako izbjeglo tu cancel culture na neki način - to su Beograd i Zagreb najviše imali, naš cancel culture. Zove se balkanski kompleks. Oni sviraju, ubiše se, jebote svaki njihov bend bolje od našeg svir’o. I njihovi instrumentalisti, ja se sjećam, pogotovo kad je New Primitives krenuo iz garaža, od zla oca od gore matere, jebote jučer počeo svirati. A ovi ‘vamo ubiše svirajući. Čak i moj bend koji je dobro svirao nije bio nešto zapažen k'o ovi što nisu dobro svirali. Šta je, kako je, u čemu je stvar? U balkanskom kompleksu. Ti hoćeš da budeš engleski bend, a ovaj se ne stidi onoga šta je. Nikom to nije bilo jasno, sad je to meni jasno. Ali oni i dalje žele da budu engleski bend. Sad kad bi posluš’o najbolji beogradski bend i posluš’o najbolji engleski bend, nikakve razlike tu ne bi bilo u soundu, to je iskopirano do kraja. E sada, to je vjerovatno bio i cilj, da tako zvuči, da ne zvuči kao folk muzika koje se mi stidimo. Ne stidimo se mi folk muzike, ne stidimo se mi našeg kulturnog nasljeđa, mi se stidimo onih koji su je prostituisali i napravili je simbolom raspada našeg svijeta. Ponekad pomislim, Amerikanci su glupi ko kurac. Pritom mislim na desnicu. Oni očito vjeruju u laži, koje su 100% laži u koje niko nikada ne bi povjerovao bez obzira da li im je koeficijent inteligencije viši ili niži. Kod njih se neke stvari jednostavno ne mogu dovoditi u pitanje kao naprimjer teorija da su Hillary Clinton i lijevi političari pripadnici satanističkog kulta, da se bave pedofilijom i piju krv nerođenih beba. Onda malo sjednem, razmislim pa skontam, nema govora da ovi ljudi vjeruju u ovo. Nema govora da iko vjeruje u ovo, možda stotinjak budala, ali sama priča je toliko suluda i zarazna u istom momentu da je to sada tema dana, mjeseca, godine. I onda skontam da je desnica ustvari izvadila laž iz mrtvih i upotrijebila je da bi uništila istinu, dovela nivo komunikacije među ljudima na stupanj nemogućeg. Svrha tih laži nije da se u njih povjeruje nego da se istina kao takva uništi i da više niko nema povjerenja ni u koga te da to postane glavna društvena norma. Što bi rekla Hannah Arendt: Rezultat dosljedne i potpune zamjene laži činjeničnom istinom ne znači da će laž sada biti prihvaćena kao istina, a istina ocrnjena kao laž, već da će smisao kojim se orijentišemo u stvarnom svijetu – a kategorija istine nasuprot laži jedno je od mentalnih sredstava za postizanje tog cilja – biti uništena. Problem sa ljevicom je da su oni ujedinjeni samo po pitanju toga što nisu desnica i što desnica sve njih želi da eliminiše. Što se tiče cancel culture, otkazivanje za ono što meni odgovara, za ono što meni ne odgovara, ne. Ako sam LGBT, otkazivanje za sve one koji govore, pričaju, rade protiv onoga šta je meni bitno, ne boli me nešto pretjerano kurac za ove migrante da ti pravo kažem. I tu ne govorim o našim migrantima, govorim o afričkim migrantima, govorim o migrantima sa Bliskog istoka pogotovo. Sve su to veoma religiozni ljudi koji su ovdje došli i evo ga sada oni su na istoj strani sa LGBT iz samo jednog razloga što ovi ovamo hoće da ih ubiju. A u principu im se gade, ne vole ih. 

"Gledanje s visine na ostatak svijeta mi se gadi kod nas" (FOTO: Kulturshock)

Vidim da podržavaš LGBT zajednicu, i govoriš da ćeš to na sljedećem albumu, sljedećim svojim projektima uraditi. Recimo Edo Maajka godinama otvoreno podržava LGBT zajednicu, sa njim sam isto pričao o tome u maju kad smo se vidjeli u Zagrebu. Otvoreno je podržao Povorku ponosa na svom koncertu u Sarajevu sedam dana prije i tada je nastao muk. Da li je bitno recimo da umjetnici kao što si ti, kao što je Kultur Shock, kao što je Edo Maajka otvoreno pružaju svoju podršku nemajući taj oportuni moment naspram publike i ne prilagođavajući se afinitetima publike?

- Jako je bitno i čudi me to.

Ne svi, da naglasim kao što ti naglašavaš za Amerikance. Ne svi, ali recimo da jedan dio jeste, čak i jedna alternativna grupa ljudi koji su u istom tom trenutku komentarisali između sebe: Jao šta on ima ovo spominjat’, što mu ovo treba…

- Po mom mišljenju je to jedan od ličnih strahova od sebe samog da ti pravo kažem (smijeh). Taj neki closet gay strah, ono jebo majku jesam li ja? Šta ima veze i da jesi i da nisi? On ne govori o tome. Ti closet aktivisti, anti-gay aktivisti su najsmiješniji. Ja sam stvarno uvijek otvoren prema tome, pogotovo kod nas, kod nas je mnogo važnije nego ovdje. U SAD-u je okej, mislim ima još uvijek stvari koje trebaju da se dovedu u red, ali je okej. Mi ljevica ne smijemo postati kao oni. Isto k’o što sam uvijek govorio za vrijeme rata samom sebi: Nacionalizam drugih ljudi ne smije te napraviti nacionalistom, rasizam drugih ljudi ne smije te napraviti rasistom, netolerancija drugih ljudi ne smije te napraviti osobom koja je netolerantna, moraš sviju razumjeti i dobronamjerno im predložiti promjene. Ne možeš naređivati. Da se vratimo na ovo, kod nas je mnogo važnije jer je povezano sa nacionalizmom, a nacionalizam je naš najveći neprijatelj protiv kojeg se treba boriti. Kojeg ako pobijedimo, živjećemo sretno do kraja života (smijeh). Jednog dana, ne vjerovatno za mog života, ali možda za tvog. Ja imam nevjerovatnu sreću da sviram za jako pametne ljude sa kojima dijelim stavove. Mi govorimo o ljudskim pravima, ustvari o ovome ne bi trebao uopšte govoriti, ali govorimo zbog toga što ih nema.

U spotu za pjesmu Mirakula Fantastika, vidi se da čitaš knjige Marxa i Engelsa, a u tekstu pjesme se spominje utopija, što se često pripisuje kao uzrok pada real-socijalističkih sistema. Znaš reći će “ma bio je previše utopistički”. Gdje vidiš marksizam danas, uopšte ideje marksizma, anarhizma? Koliko su bitni i koliko su nam aktuelni? Pošto živimo u doba distopije, da li je baš utopija jedino što nas može spasiti iz govana u kojima smo danas?

- To je vrlo jednostavan odgovor. Sve je utopija. Sve oko nas je utopija. Pozabavićemo se time. Što se tiče pjesme, sama pjesma je nastala kao moja reakcija na sve ove ljude koji govore joj jebo te, čovjek hoće da se ubije poslije tvojih pjesama, samo crnjaci. Pa šta ću vam ja, vi ste napravili ovu planetu Zemlju, ja sam samo socijalni komentator. Ja se ne kandidujem za izbore, ja samo pišem ono što vidim. A hoćete li jednu utopističku? Hoćete? Nema problema. Nostalgija je stvarno zadnja stvar koju želim da radim u životu. Ali to je jedna pjesma hajmo sad pričat o nekim čudima koja se neće desiti, a koja bih ja volio da se dese. E o tome je pjesma. Čitanje Marxa i Engelsa je više politički vezano za utopiju. Prvo, da li smo mi imali šansu da bude išta drugo nego utopija. Sve je utopija, demokratija je utopija. Pogledaj ovdje, ko ima više para pobijedi ili ko više prepadne ove druge ljude pobijedi (smijeh). Nema nikakve veze sa pravom demokratijom, ono što je Perikle nekada govorio jedna osoba jedan glas. Anarhizam je isto tako utopija, jer sad u ovom momentu autoriteti trebaju ako ništa da bi ljude natjerali na ponašanje, da ljudi ne bi ubijali jedni druge bez bojazni da će im se išta desiti ako im se ne sviđaju. Za sve je potreban nivo svijesti, o tome govorim, i mi ga nemamo. Prema tome, sve je utopija, sve je san i ako već sanjamo, moj san o anarhiji je ljepši od drugih snova. To je to. Sve su snovi, e sad čiji je san ljepši i hajmo krenuti ka ostvarivanju tog sna. Jer ovo su sve ostvarivanja nekih snova koji se nisu obistinili. Svako društvo u kojem ne postoji primjena sile kao monopol fizičke sile za ostvarenje tog sistema je utopija jer jedino fašizam nije utopija. Oni apsolutno ne kriju, mi kad vam dođemo, jebali smo vam svima majku (smijeh).

Sad idemo na drugu pjesmu. U pjesmi Da Ye poručuješ “Bliži mi se 45 a ja tek poludio”. To je bilo prije 15 godina, zar ne? Kod nas je, ne znam kako je u SAD-u, uvriježeno to mišljenje, ja bih rekao glupa mudrost, da s godinama moraš odrasti, uozbiljiti se, smiriti. Evo ja sam u 30-ima i stalno imam taj neki pritisak. Od posla, porodice, društva, medija - uozbiljiti se, oženiti, dobiti porodicu - a ja ništa od toga. Valjda to i znači postati konzervativan, pratiti tradiciju, religiju, imati stalan posao, a ja isto ništa od toga. Kod nas se ljudi i dalje drže toga, ljudi koje sam poznavao od 15. godine života, sad ih ne prepoznajem. Ljudi koji su svirali, kad te sretnu na ulici govore “Aaa zar si još u toj furci? Zar je to još furka? Zar još ideš na svirke i koncerte? Zar još pišeš? Zar još ideš na proteste?” ili tome slično. Možeš li ovo iskomentarisati, koliko ti je ovo bitno?

- Linijom manjeg otpora sa svijetom. Što bi rekla moja majka Haj’ sa svijetom… Moja mama je mene uvijek zvala Mimosvijet, onda sam ja skont’o da mi to zvuči k’o hrvatsko ime. To je moje hrvatsko ime, Mimosvijet Jevđević. Lakše je sa svijetom, lakše je u grupi, lakše je u toru, lakše je biti dio nečega nego biti samostalni kreativac. A isto tako što se tiče smirivanja, meni to sve smrdi na smrt da ti pravo kažem (smijeh). Što se bližiš onom danu sve si sporiji i sporiji, jebi ga.

Hoćeš znači reći da si ti sve življi i življi?

- E jebi ga, ne dam. Ne dam. Meni to smiri se, smrdi na ono neka, nemaš još puno. Pa mislim, ako već nemam još puno, onda se neću smirivat’ i šta?! Nema to meni smisla nikakvog. Naravno svi postaju konzervativniji. Ljudi se žene zato što im je vrijeme, a ne zato što su zaljubljeni u nekoga, što je glupo. Nisam ja osoba da dajem savjete poslije tri braka, ali eto svaki put kad sam se oženio, bio sam zaljubljen u osobu sa kojom sam se oženio.

Kao što znaš ove i prethodne godine su nas napustili Marko Brecelj, Igor Mandić, Želimir Altarac Čičak i mnogi drugi. Pošto si poznavao neke od njih, možda i sve njih, koliko je njihova smrt gubitak tebi lično, a koliko za naša društva? Hoće li se osjetiti ovo u društvenom i političkom polju? Vidiš li ikakve nove ličnosti i ljude koji će nastaviti tamo gdje su ovi stali? Recimo u stilu Mandića kao oštrog pisca, Brecelja kao jednog odličnog zajebanta. Oni su počeli svoju borbu u socijalističkoj Jugoslaviji kao neka vrsta disidenata, a nastavili su to u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Ima li ikakve nade, novih ljudi ili će smrt ove generacije biti smrt svega dobrog što je nastalo za vrijeme socijalističke Jugoslavije?

- Volim odmah da reagujem na negativne stvari, opišem ih, ali u nekom globalnom razmišljanju se trudim da gledam malo optimističnije na svijet. Puno ih je otišlo, previše, i ne znam šta da ti kažem, kolika je ta praznina u mom srcu što njih nema i kolika je ustvari praznina još veća u našem društvu što njih nema. U mom srcu će uvijek biti praznina (uzdah). Kad se sjetim priča s Markom zadnjih par puta, nema tu puno optimizma i Marko je govorio da ga najviše boli to što ljude boli kurac. To su Markove riječi. Ja sam sad bio u Kopru, radim s tim klincima koje je Marko trenirao. Divni su klinci, dobri su, vidi se da je on to odgojio. Ja ne vjerujem da ćemo ugasiti ono što su oni radili, ali da postoji opasnost, postoji. Postoji opasnost od politike i od tog mainstreama. To me malo brine, da to što su oni radili ne prestane da zanima ljude. Da konformizam ne preuzme. Znaš ono da auto, telefon, brod, ne postanu preokupacije koje su važnije od ljudske slobode. Mi možemo pričati o mnogim stvarima i izražavati se na različite načine o tim istim stvarima, međutim mi pričamo o slobodi. Većina stvari o kojima smo pričali ovdje je sloboda. Sloboda za onoga koji dolazi, za onoga koji odlazi, za onoga koji nije svjestan svojih grešaka, sloboda da se popraviš, sloboda da budeš bolji, sloboda da ne budeš osuđivan odmah iste sekunde, sloboda u svakom smislu riječi. To je ono za što su se svi ovi ljudi, koji su nas ostavili, borili i to je ono što je bilo važnije za njih od materijalnog kvaliteta njihovog ličnog života. Mislim, ako prihvatim da je to to i da nema više takvih ljudi, šta ja onda radim? Onda odoh na balkon, leći s cukom i jesti, taman sam za penziju. Evidentno nisam za penzije, tako da ja ne mogu prihvatiti to i ne želim da prihvatim. Dođem u Sarajevo i pitaju me ljudi jel’ ti se promijenilo? Prvo nemam pojma, svako pet minuta sam tu, otkud ja znam jel’ se promijenilo? A drugo, neću da prihvatim da se promijenilo ba, šta se promijenilo! Mislim jes', pričali smo ja i ti o tome da se promijenilo, a hajmo uzeti stvari u svoje ruke pa ga promijenit’ nazad. Uvijek je bilo padova i uspona, i što ne bi ovo shvatili kao jedan pad morala, pa će doći bolje vrijeme.

Rekao bih da je sarajevska alt i underground scena slaba i nikakva, takoreći nepostojeća. Punk bendova skoro da nema, kao ni hardcore i ska bendova. Ne znam koliko ti uspiješ pratiti, ali osim nekoliko starih bendova koji se pojave tu i tamo, veoma je malo novih bendova koji aktivno rade i proizvode sadržaj, više je tezgaroških bendova i trap cajki. Da li je onda bio upravu Karim Zaimović, kada je u izvještaju sa koncerta Rock Under The Siege napisao: “Sarajevski rock ovakav kakav je viđen na Sloginom stageu je najiskrenija stvar dugo vremena unatrag. Samo je potrebno biti svjestan te činjenice prije nego se u grad vrate Dino Merlin i njemu slični. U tom trenutku prestaje istorija i počinje njeno falsifikovanje”?

- Karim je moj drug. Bio je u pravu. Ja neću da pričam o Merlinima, jebo to. Vi pričajte o Merlinima, jer vas jebe, mene ne jebe. Ja sam se toga u životu spasio, i ne želim nikad više u životu toga da se sjetim. Možete se i vi spasiti, samo pritisnite dugme. Mi smo u Sarajevu, kad je bio rat, imali neki naboj neuništivosti. Jednostavno smrt nije bila opcija na bilo koji način, pa čak i ako te ubiju. Taj Rock under the Siege je u principu bio to. Mislim da je i Kosa bila to. Nismo mi svirali za to da bi zabavljali raju, nego da bi ostali normalni. Ja danas sviram da bih ostao normalan. Ja se nisam smirio da bih ostao normalan. I sad ovo što s tobom pričam je da bih ja ostao normalan. Ono kao u avionu, ako ne staviš sebi prvo masku, ne možeš ni djetetu stavit’ masku. Prvo mi moramo progledati pa onda možemo reći ljudima da progledaju. Odnosno, ne moramo ništa, mi kad progledamo, šanse su da su mnogi već progledali oko nas, pa se trebamo udružiti i uključiti ljude. Uključenje ljudi koji ne misle kao mi je vrlo bitna stvar. Nema nas dovoljno. Ima nas možda dovoljno, ali nemamo sredstva javnog informisanja. Još uvijek kad je nešto u Avazu, to se pročita prije tvog portala. Nama trebaju oni. Mi moramo napraviti skok prema masi i ne smijemo osuditi tu masu prije nego što nam se priključe. Neće ti niko doći ako mu kažeš ti si šupak, ho’š doć’ na moju stranu. Ko kad meni dođu ljudi ja ne slušam vašu vrstu muzike. Što pričaš sa mnom, što si doš’o, što si doš’o da pričaš sa mnom ako ne slušaš?! Koja je to vrsta muzike, haj ti meni reci još neki bend koji svira tu vrstu muzike?! Mi govorimo o prosperitetu čovječanstva danas, o prosperitetu društva, ne govorimo o tebi, konju! Mene su moji ljudi sa invaliditetom spasili tog razmišljanja. Ja se sjećam, uvijek svaki moj intervju je bio kako da ja sad sebe opišem i kako da što bolji utisak o sebi ostavim. Kakve to veze ima ba? Kakve imaš ti veze sa svijetom? Ti si nikakav u odnosu na svijet. Da se vratim na… sad sam se iznervir’o. Da, moj Karim. Mi smo u ratu to radili da bismo mi ostali normalni, mi smo Kosu radili da bismo mi ostali normalni a ne da bi balone u svijet slali. Ne shvataju to ljudi. Najbolji derneci su bili u ratu (smijeh). Konformizam se vratio, ja sam vjerov’o da neće. Ja sam kont’o da je to gotovo sve, da se ti neće vratiti u Sarajevo, a jesu. Vidiš Karim je mnogo mlađi od mene, pet-šest godina, ali on je to shvatio tada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kulturshock.com