Legendarno Zabranjeno pušenje uskoro će proslaviti 40 godina od objavljivanja prvog albuma. Album se zvao, dobro to znaju ljubitelji Pušenja, „Das ist Walter“, na njemu je hit do hita i objavio ga je zagrebački Jugoton na 24. svibnja 1984. godine. Na isti dan kada će se u Zabranjenom pušenju prisjećati zajebancije i slave koju im je donio debitantski album, sarajevski Buybook će predstaviti knjigu „Pamtim to kao da je bilo danas“. Radi se o knjizi razgovora koje je kroz godine sa Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon, vodio poznati sarajevski novinar Boro Kontić. 

ISTINSKA TRAGIKOMEDIJA: Kako se Nadrealisti nisu digli iz pepela

SEJO SEXON: „Nele nije ni dobar čovjek ni veliki pacifist, sve je to samo jedna laž“

SEJO SEXON U LUPIGINOM REFLEKTORU: „Škarici ću podići spomenik čim dođem do nekih ozbiljnih para“

Za one koji nisu upoznati s Kontićevim likom i djelom valja reći kako se radi o čovjeku koji je jedan od najzaslužnijih zašto je sarajevska scena osamdesetih prodisala punim plućima. Kontić je kao zaljubljenik u radio osmislio slavnu „Top listu nadrealista“, a kasnije je uređivao i brojne druge radijske emisije. Redatelj je i nekoliko nagrađivanih dokumentaraca, osnivač i voditelj Media centra Sarajevo te, nama nimalo manje važno, osoba koja je odgovorna za digitalizaciju Feral Tribunea. 

Posredstvom Buybooka donosimo vam dio predgovora Kontićeve knjige „Pamtim to kao da je bilo danas“, u kojoj piše upravo o počecima „Top liste nadrealista“.

Piše Boro Kontić:

Novembra 1979. godine počeo sam uređivati i voditi Primus, trosatnu emisiju koja se od osam ujutro emitovala na Drugom programu tadašnjeg Radio Sarajeva. Prva autorska rubrika koju sam uveo imala je naslov Top lista nadrealista. Smislio sam je u ljeto prethodne godine, u Prokuplju, gradu u jugoistočnoj Srbiji, negdje pri kraju obaveznog vojnog roka. Kao student sam proveo dvije godine na lokalnom Sarajevu 202. Zarazio se radiom, strašću za koju nema lijeka. Te nije čudno da mi je u sivomaslinaste (zapravo, sive) vojničke dane, naročito u finalne kad se svaki odbrojavao, naumpadalo zapisivati ideje i planove za neku buduću radio emisiju. Ili makar njen naslov. Zapalo me, da kao neko ko je prije navlačenja uniforme JNA završio pravni fakultet, budem postavljen za vojnog pravnika. U suštini, bio sam običan vojnik sa rijetkom privilegijom da zbog posla povremeno izlazim iz kasarne. Omiljena lokacija na kojoj sam po par sati odlagao povratak u kasarnu bila je bašta kafane u kojoj je čuveni bokserski klub Topličanin održavao svoje redovne mečeve YU lige. Naslov Top lista nadrealista prvi put sam zapisao tamo, olovkom koju sam trebovao kao – pomoćnik komandanta garnizona za pravna pitanja.

Top lista nadrealista je startala skromno. Montažni rez zvukova, efekata, muzike i dokumentarnih snimaka koji je povremeno bio i duhovit. Nešto se u ovoj priči jače zakotrljalo uvođenjem stalnog lika. Preporučio mi ga je Dado Dragoje, radijski tehničar i moj drug iz osnovne škole. Zapamtio ga je iz vremena dok je pohađao muzičku školu i na velikom odmoru svraćao u obližnju pekaru Semberija. Lik se zvao Zeko i bio je egzemplar raskošne logoreje. Stalna mu je uzrečica bila: To je bilo bombastično. Dado ga je snimao i zajednički smo ga montirali u prihvatljivih pet‑šest minuta. Osvojio je simpatije slušatelja, ali sam s vremenom osjetio efekat ringišpila. Morao sam mu se oteti. Naslov mi je još uvijek bio opsesivni izazov. Trebao sam adekvatan sadržaj.

Počeo sam ga otkrivati u susretima sa Zlatkom Arslanagićem, mojim komšijom iz ulice Kralja Tomislava. Buduća zvijezda benda Crvena jabuka u to je vrijeme bio učenik drugog razreda gimnazije i svoju još neuposlenu kreativnost uvježbavao praveći neobične omote za gramofonske ploče. Sadržavale su: naziv grupe (Dirty Joe band), detaljan sadržaj ploče, tekstove pjesama, zahvalu saradnicima, naziv izdavačke kuće. Sve sem vinilne ploče unutar omota. To mi se učinilo kao dobra osnova za radio‑emisiju.

Početkom maja 1981. godine Zlatko s grupom prijatelja snima novu Top listu nadrealista. U prvoj epizodi odglumili su upad na radiostanicu. Kao, nezadovoljni su muzikom koja se tu emituje, zahtijevaju ukidanje šlagera i emitovanje novog vala. Benignu aluziju na muzičku politiku Radio Sarajeva Brano Đuranović, tadašnji urednik Drugog programa, shvatio je u opasnijem kodu. Bilo je to vrijeme neposredno nakon martovskih demonstracija na Kosovu: 

„Tebi grupa tupamarosa upada u radio stanicu, preuzima program, na silu mijenja šemu, a istovremeno imaš pobunu u jednom dijelu države”, rekao mi je podrazumijevajući da rubrika još nije emitovana, da se tek urednički preslušava, te ćemo je elegantno i prešutno prebrisati. Puč je, međutim, već bio otišao u eter. Prešutio sam nesporazum i još elegantnije obećao da ću ubuduće rubriku raditi sa – više političkog sluha.

Jesam li? Pravio rubriku sa više političkog sluha? Ne bih rekao. Ali kad smo već kod sluha, računao sam na sluh urednika koji je emisiju preslušavao pred emitovanje i imao pravo da je pusti ili ne pusti u eter. U montaži bih prethodno zapamtio dijelove koji bi mogli biti politički sporni, pa bih tokom preslušavanja reagovao par sekundi ranije ne bih li uredniku odvukao pažnju. Potencijalno problematični dijelovi provukli bi se ispod naleta mog iznenadnog kašlja. Postavljao bih uredniku kao neka neodložna pitanja ili mu nudio cigaretu. Ustajao bih da otvorim prozor ili se protezao uz škripu stolice.

Istini za volju, jedan od razloga što je sve kako‑tako prolazilo cenzuru, bio je tadašnji urednik Drugog programa Brano Đuranović. Njegova širina, šmekerski stil i nesklonost kontroli novinara bili su odlučujući. Mislim da mu je intimno, sve to s Top listom nadrealista ličilo na đačko budalesanje, ali je cijenio moju upornost i entuzijazam. Nasmijao sam ga rekavši: “Ovo će se ružno pače jednom pretvoriti u još ružnijeg ali neodoljivog labuda”. Nije sve prolazilo idilično. Kažnjavan sam novčano, suspendiran... ali, rekao bih, prije zbog nečijeg miga na koji je moj urednik, htio ne htio, morao reagirati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Boro Kontić/Buybook