M. Night Shyamalan iznimno je talentiran filmaš sposoban stvoriti atmosferu vrlo dojmljive sugestivnosti, kao i uznemirujuće napetosti,  te u svakom svom filmu uspijeva gledatelju više nego jednom utjerati strah u kosti. Iako se i Shyamalanov novi uradak “Zaselak” (“The Village") bazira na fabularnoj matrici uspostavljenoj još kod prva dva filma (“The Sixth Sense” i “The Unbreakable”), taj 34-godišnji režiser ipak još uvijek nije postao žrtvom slijeđenja stalno iste šprance. Svaki njegov film (kod kojih uvijek uz režiju potpisuje i scenarij) redovito se bazira na tajnovitosti priče i iznenadnom obratu koji gledatelja zaskače tamo negdje 15-ak minuta prije nego filmska traka iscuri. Taj obrat redovito baca novo svjetlo na cijelu, prethodno nam ispričanu priču te nas vabi da sada, kada je tajna napokon razotkrivena, film odgledamo ponovo, tragajući za sitnim naznakama razrješenja misterije kojima Shyamalan vješto svoju priču od prvog kadra garnira. Međutim, iako se konačni rasplet “Zaselka” manje raspoloženim gledateljima može učiniti gotovo pa ridikuloznim u svojoj neuvjerljivosti, Shyamalan ga je začinio mnogim podtekstima koji film obogaćuju višeznačnošću svojih poruka. O tome nešto kasnije ...

U filmu svjedočimo svakodnevici stanovnika jednog američkog zaselka, prema kostimografskim i etnografskim naznakama vjerojatno smještenoj u zadnje dane 19. stoljeća. Radi se o tijesno povezanoj ruralnoj zajednici od 10-ak obitelji, koje žive izolirane od civilizacije (koju nazivaju “gradovima” ), i u neprestanom strahu od misterioznih čudovišnih bića, koje harry-potterovski nazivaju “Oni-o-kojima-se-ne-priča”. Međutim, kada jedan od seljana prekrši pravilo da se ne ulazi u šumu koju nastanjuju čudovišta (kako ih se ne bi izazivalo), primirje između njih i seljana se prekida i ... strava započinje!

Baš kao i u slučaju obitelji napadnute od strane vanzemaljaca iz Shyamalanova prethodnog filma “Misteriozni znakovi” (“The Signs”) , i u “Zaselku” se fabularni okvir bazira na zajednici čije su slobode limitirane izvanjskom prijetnjom. U tome je vrlo lako prepoznati post-jedanaestorujansku atmosferu paranoje koja je SAD-om nakon rušenja WTC blizanaca zavladala, ali Shyamalan, finalnim razrješenjem tajne svoga filma ovoga puta upućuje i izravnu kritiku aktualne Busheve militantne politike. Budući da će se ovaj film u kinima već odvrtjeti kada broj “Vala” s ovim tekstom na kioske dospije, ne moram paziti da previše ne otkrijem pa ću prethodno rečeno eksplicitnije objasniti.

Cijela se misterija ove napete filmske priče krije u činjenici da su čudovišna bića koja zaselku prijete izmišljena i utjelovljena od strane starijeg pučanstva sela koji su sami napade na selo inscenirali, a s ciljem da strahom od šumskih čudovišta spriječe seosku mladež da zaselak napušta. Tako se prijetnja koja se nad zaselak nadvila ispostavlja nepostojećom, izmišljenom, baš kao što je i Bushonja ml. nedavno priznao da je prijetnja od iračkog nuklearnog oružja bila neutemeljena (jer oni to oružje nisu imali)!

Međutim, zaseljani i unatoč svojoj izoliranosti, na koncu tragično uviđaju da ugroza ne mora nužno doći izvana, već da je i samo izopćenje može generirati, kao što postaju svjesni i da se od tuge i boli nikakvim izolacijama nije moguće zaštititi. A u rečenoj samovoljnoj izoliranosti seoske zajednice od ostatka svijeta iščitati se može također i autorov apel za očuvanjem tradicije (tj., za očuvanjem samobitnosti i identiteta) od najezde civilizacije (odnosno, nastavimo li sa varijantom iz prethodne zagrade: od zahuktalog i sveprožimajućeg globalizma), jer je, po svemu sudeći, Shyamalan kao indijski emigrant u SAD-u vrlo svjestan prijetnje koju takva vrsta američkog neoimperijalizma nosi. No, mogućnost da se radi o mojim tlapnjama i nesuvislim trabunjanjima te da je Shyamalanu, onkraj bilo kakvih skrivenih poruka, jedini cilj bio snimiti jedan napet i mračan film (te podebljati svoj bankovni saldo) svakako ostaje ...

Scenaristički predložak fabulu “Zaselka” dovodi na opasno malen korak od docirajuće moralke, jer, baš kao što je u slučaju prethodnog filma “Misteriozni znakovi” Shyamalan u prenaglašenom vjerskom zanosu prepoznao snagu koja protagoniste spašava od izvanzemaljske najezde, tako u “Zaselku” ponovo zericu previše napadno protura tezu o “ljubavi koja premošćuje sve prepreke”. No, to ćemo mu ipak oprostiti jer nas je već četvrti put podario filmom iznimne napetosti i dojmljive sugestivnosti, te se još jednom pokazao kao autor koji pazi na svaki detalj i suvereno vlada svojim zanatom, te je sposoban svoje vrlo začkoljaste fabule iznimno atraktivno vizualizirati. Pri svemu tome i sreća je odradila svoj dio, jer je respektabilan glumački ansambl sastavljen od odličnih Williama Hurta, Sigourney Weaver, Adriana Brodyja i Joaquina Phoenixa, pred samo snimanje nadopunila i mlada debitantica Bryce Dallas Howard. Ona je u zadnji čas u glumačku ekipa uskočila umjesto, po iritantnosti iz “Spidermana” upamćene Kirstin Dunst, i vrlo zahtjevnu glavnu žensku ulogu slijepe djevojke, ta je mlada debitantica odigrala upravo briljantno. Ime Bryce Dallas Howard svakako vrijedi upamtiti, upravo kao što je i “Zaselak” potvrda da nam nestrpljivo valja iščekivati svaki sljedeći celuloid M. Nighta Shyalamana.