Ali i kao mamac za regionalnu publiku van granica Srbije koja bi možda bila zainteresirana za jedno takvo filmsko iskustvo. Ne bi bilo prvi puta da glavni „mozak operacije” filma i serije o Tomi Zdravkoviću, Dragan Bjelogrlić, primarno glumac, ali ovdje prisutan u ulozi ko-producenta, ko-scenarista i ko-redatelja, otvori nove žanrovske niše i distribucijske aleje u okruženju srbijanske kinematografije. 

Bjelogrlić je jedan od onih glumaca koji su još 90-ih godina prošlog stoljeća kao relativno mladi na vrijeme uskočili na producentski „vlak” i sami producirali svoje filmove. Kao kreativac, Bjelogrlić je pokrenuo i dva recentna trenda u srbijanskoj kinematografiji. S filmovima „Montevideo, Bog te video!“ (2010) i „Montevideo, vidimo se!“ (2014), kao i sa serijom koja se smjestila između njih, Bjelogrlić je kao redatelj, producent i scenarist pokrenuo sada već pomalo usahli trend raskošnih povijesnih spektakala na temu sportskih uspjeha jugoslavenskih reprezentacija, s diskretno nacionalističkim pod-tonovima namijenjenih kino-repertoaru i širokoj publici. Televizijska serija „Senke nad Balkanom“ je, međutim, otišla nekoliko koraka dalje, i u žanrovskom smislu, kombinirajući različite pod-žanrove trilera (gangsterski, politički i simbolički), s fantazijom i „period piece” pristupom ne mnogo različitim od „Montevidea“ (u pitanju je međuratna Kraljevina), ali i u distribucijskom smislu jer je serija postala jedan od izvoznih proizvoda i pokrenula val slično ambicioznih projekata. I u slučaju "Tome" je „period piece” jedan od osnovnih sastavnih elemenata, s tom razlikom da se nedvosmisleno igra na kartu „jugonostalgije”, pri čemu se Bjelogrlić tog vremena u velikoj mjeri sjeća, pa ga ne mora nužno istraživati i izmaštavati da bi ga rekonstruirao.

Radnja „Tome“ odvija se u dvije paralelne vremenske linije. Prva od njih, koja služi kao svojevrsni narativni okvir, prati pjevača u posljednjim mjesecima njegova života, od ponovne dijagnoze raka koji se nakon operacije u Americi vratio i metastazirao, pa do Zdravkovićeve smrti. Centralni odnos u tom dijelu je onaj između Zdravkovića i njegovog liječnika (igra ga Petar Benčina) koji se može svesti na svojevrsni sudar dva različita pogleda na svijet, doktorov hladno-racionalni i Tomin krajnje emocionalni. Kao dodatni katalizator za taj odnos služi sudbina doktorove supruge Ljiljane (Paulina Manov), također oboljele od raka, koja u društvu s Tomom „banči” po kafanama i koncertima pokušavajući u posljednjim mjesecima nadoknaditi ono što je u svom životu s rigidnim suprugom propustila. Tomin i doktorov odnos bit će obilježen međusobnim liječenjem: doktor pokušava svojom ekspertizom izliječiti Tomino tijelo, što zbog njegovog boemskog i nimalo neporočnog načina života nije baš najlakši zadatak, dok Toma svojom životnom mudrošću i iskrenošću pokušava izliječiti ili razviti doktorovu dušu.

Druga linija radnje prati Tomin život, odnosno karijeru, od skromnih početaka do trenutaka slave, problema, peripetija, emigracije, bolesti, liječenja i relativnog smirivanja sa četvrtom suprugom Gordanom (Sanja Marković), dok se pred kraj filma ne susretne s prvom. Možda najelegantniji segment te druge, duže i epizodično rascjepkane priče uvodna je montažna sekvenca teškog djetinjstva s ocem-tiraninom Dušanom (Slobodan Boda Ninković) i nježnom majkom Kosanom (Mirjana Karanović), te s dosta mlađim bratom Novicom, djetinjstva iz kojeg Zdravković bježi u svijet glazbe. U tom dijelu će se pojaviti i fantazijski motiv njegove prve ljubavi, Ciganke Ruške, koji ćemo do kraja shvatiti tek na samom koncu filma. 

Nakon toga, Tomu u tumačenju Milana Marića upoznajemo u Leskovcu, gdje radi kao konobar i bavi se kazalištem na amaterskoj razini, slobodno vrijeme provodeći s kolegom Ramom (Denis Murić), te skladajući i pjevajući za svoju dušu. Susret s pjevačicom i već tada zvijezdom u usponu, Silvanom Barjaktarević (Tamara Dragićević), međutim, mijenja njegov život zauvijek kada ga ona čuje dok svira i pjeva u sobi iznad kafane i pozove da joj se na sljedećem nastupu pridruži i otpjeva jednu pjesmu s njom u duetu. Nakon toga ga put vodi u Tuzlu, a okosnicom filma postaje tužna, romantizirana, melodramatična priča o neostvarenoj ljubavi između njih dvoje. Silvana ga, naime, napušta ubrzo po dolasku u Tuzlu i odlazi u potrazi za vlastitom karijerom, a Toma nakon nekoliko godina odlazi u Beograd u potrazi za svojom, gdje prijatelja i suradnika pronalazi u menadžeru Drdi (Andrija Kuzmanović). 

Ono što slijedi je u suštini predvidljiv slijed događaja: put do slave, novca i nagrada, druženje sa onovremenom beogradskom boemskom elitom (osim pjevača i pjevačica poput Predraga Cuneta Gojkovića, Predraga Živkovića Tozovca i Lepe Lukić, kao fusnote pojavljuju se još i glumac Zoran Radmilović i pjesnik Miroslav Mika Antić), ali i tuga i praznina koje rastu u Tominoj duši dok on čeka onaj jedan poziv (od Silvane) koji će promijeniti sve. Silvana se u međuvremenu udaje za tenisača Radmila Armenulića, doživljava nesreću u braku i gine u prometnoj nesreći, ali tek nakon što joj Toma za oproštaj podari njenu najpoznatiju pjesmu „Što će mi život bez tebe dragi“. Toma će se u međuvremenu i sam oženiti nevjernom ljepoticom Nadom (Milena Radulović), što će pomalo prodrmati usporeni tempo filma, u grad dovesti svog sada već odraslog brata, pojačati obrasce autodestruktivnog ponašanja (cigarete, alkohol i kocka), pa će se od svega toga skloniti u Chicago, gdje upoznaje frizerku Gordanu i s njom se, makar prividno, smiruje.

Bjelogrlić i koautor Zoran Lisinac (najpoznatiji po srbijansko-američkom filmu „Pored puta“ iz 2013. s Michaelom Madsenom u glavnoj ulozi) inzistiraju na tome da je „Toma“ impresionistički portret pjevača i jednog prošlog vremena, time pravdajući faktografska odstupanja i interpretativne proizvoljnosti. Sve je to posve legitimno, naročito zato što je ovaj biopic izdašno začinjen muzikom da je riječ o skoro pa mjuziklu, te usmjeren na proračunato „gađanje” emocionalnih zicera uz insistiranje na kompetentnim, ponekad čak i razigranim tehničkim komponentama filma poput kostimografije Borisa Čakširana, scenografije Jovane Cvetković i Jelene Sopić, te fotografije Gorana Volarevića, posebno kada rekreira danas popularni stil „lažnih 70-ih”. 

Sreću samo unekoliko kvare nesretno prenaglašene perike frizersko-šminkerskog tima. Sa svoje strane, kompozitor (i jedan od producenata) Željko Joksimović radi solidan posao, posebno kada ima priliku svoje originalne kompozicije „podvaliti” kao Zdravkovićeve, pritom savršeno emulirajući njegov stil. Solidan je i izvođač muzičkih brojeva Aco Pejović, koji uspijeva „skinuti” karakterističan pjevački stil Tome Zdravkovića. Opet, veći dio filma počiva na plećima glumca Milana Marića kojem je dodijeljena naslovna uloga. Marić je nedvojbeno izvrstan glumac i trenutno u Srbiji ima status najveće zvijezde u svojoj generaciji, u nekoj mjeri potvrđen i na međunarodnom planu filmom „Dovlatov“ Aleksandra Germana mlađeg. Marić, međutim, mora riješiti neke od poteškoća. Prvo, između njega i Zdravkovića fizička sličnost je nepostojeća (za razliku od situacije u „Dovlatovu“), i to ne samo u licu (to je riješeno maskom s prenaglašenim umjetnim nosom), već i u smislu tjelesne građe (Marić je dosta krupniji od suhog Zdravkovića). Drugo, Marić nije pjevač, pa je razlika između njegovog i Pejovićevog glasa, govornog i pjevačkog, izrazita. Konačno, Marić koji je u ranim 30-im godinama, pokriva vremenski raspon od preko 30 godina Zdravkovićevog života, i ključna razlika između njih se možda ne ispoljava u kretnjama (u starijoj dobi se u filmu Tomin lik baš i ne kreće), već opet u glasu – Marićev glas naprosto ne može biti glas starijeg, umirućeg čovjeka. Ali unatoč tomu, Milan Marić uspijeva kanalizirati Zdravkovićevu energiju, emociju i melankoliju, tako da se može reći da spada među najjače karike filma. 

Problem je, pak, u tome da je Marić kao Toma dosta bolji od „Tome“ kao filma. Čak i kad izuzmemo proizvoljnosti i manipulacije u smjeru uspješnijeg trženja filma izvan granica Srbije, postavlja se pitanje je li iz materijala dostupnog o Zdravkovićevom životu, legendi i anegdota koje o njemu i njegovoj boemiji kruže, izvučeno najviše i najbolje. Naravno, stvar je osobnih preferencija prema pitoresknim elementima ili elementima melodrame za koju su autori optirali, ali u svom izdašnom trajanju od 140 minuta „Toma“ se kreće predvidljivim stazama satkanim od općih mjesta suvremenih holivudskih biografskih filmova o poznatim muzičarima, bez nekog naročitog zalaženja u dubinu ili propitivanja konvencija. Opet, znajući da je biografski žanr u srbijanskoj i ostalim jugoslavenskim kinematografijama uglavnom rabljen na televiziji, „Toma“ ipak donosi nešto novo u lokalnom kontekstu. Ostaje pitanje hoće li nadolazeća serija popuniti one praznine koje je film ostavio.

Tekst je pročitan u specijaliziranoj emisiji "Filmoskop" na Trećem programu Hrvatskog radija

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Toma