Kad Miki kaže da se boji
Bozzo
25. 10. 2005.
uloge: | Johnny, Čera, Đoko Anarhist, Kipo, Mirna |
---|---|
žanr: | dokumentarni |
scenario: | Ines Pletikos i Kruno Petrinović |
režija: | Ines Pletikos |
Saznali smo tko je ta Mirna 'sva u seksu' pred kojom on 'ne želi da se glupira', ali shvatismo i da je upravo ista ta Mirna ona 'koja vuče njegove niti' i koja je 'hladna i daleka' te se 'kao gospodar samoće igra osjećajima'. Uvjerismo se da Kipo uistinu ima 'oči tople i vlažne' i 'kretnje dame' te da se još uvijek, i danas, 30 godina stariji, 'skanjuje da priča'. Diskretnim režijskim postupkom smo vidjeli koja je to danas relativno poznata javna ličnost heroina pjesme 'Fa-fa-fa' koja mu je 'popušila ponos'. Shvatili smo da ni danas Čeri 'spike nikad dosta', ali i da je ne bez razloga pravi 'pametni i knjiški čovjek' koji, kako se uvjerismo, ničim ponukan citira Krležu, i još uvijek 'pije pivu, pljugu duva', a za život danas zarađuje kao javni bilježnik.
Otprije smo znali, a sad nam je potvrđeno kako smo svi mi ustvari taj 'Miki koji kaže da se boji', kao i zašto je 'teško vrijeme za matore' i što se krije iza termina 'Filigranski pločnici'. Na naše najveće iznenađenje spoznasmo i kako je ona što mu 'priznaje da je udata i da ne ljubi svoga čovjeka' te s kojom 'diskretno šapuće, spominje kino ...' i , 'odlazi u noć' - nitko drugi doli unuka tada jaaaako značajnog Vladimira Bakarića! Upoznali smo i legendarnu Maju Prišt; na fotki smo vidjeli Suzy F. 'strankinju sa plavi eyes'; saznali smo kako je na Silbi, gol golcat, k'o od majke rođen, spjevao odu Graciji. Vidjeli smo i čuli Đoku Anarhistu, čovjeka koji je Azri nadjenuo ime i prorekao veliku budućnost, a Johnny mu posvetio 'Jablana', te od istog tog Đoke saznasmo što ustvari znači riječ AZRA.
Doznali smo i da je Štulić, prije nego 'se prozvao Johnny', među prijateljima bio poznat kao ČUPKO (!), ali i da je bio izrazito plah, vrlo indiskretan, pa i samozatajan čovo; da je jeo nabrzinu i to isključivo nemesnu, vegetarijansku hranu, da nije pušio i da je bio u lošim odnosima s roditeljima, te da ga je u vrijeme prije Azre malo tko s poteza Mali i Veliki Kavkaz - Blato smatrao važnom facom. Vidjesmo 'vojni neboder' u kojemu je odrastao, kino koje je pohodio, sobice u kojima je tulumario i garaže u kojima je vježbao, a saznasmo i iz kojega će razloga 'Blatobrani' u Strasbourg na sud za ljudska prava ...
No, Johnnyja , glavom i bradom, uživo ne vidjesmo. No, zato osim obilja fotografskog materijala koji nam ga je prikazao kroz sve faze njegove karijere i u različitim životnim dobima, film donosi i nekolicinu raritetinh audio snimaka, poput sevdah verzija 'Balkana' , 'Nedeljnog komentara' , 'Obrati pažnju na posljednju stvar' i 'Nikom nije lepše neg je nam', kao i ulomak nikad objavljene stvari 'Drugom stranom'.
Uz sve prijespomenute prijatelje kojima je posvetio neke od slavnih pjesama film nas je upoznao s masom Štulićevih školskih, fakultetskih i birtijskih kolega, a svaka izjava, gesta i mimika tih brojnih ljudi zrači nepatvorenim ponosom zbog sudjelovanja (pa makar i u ulozi nezamjetnog statiste) u priči zvanoj AZRA i bivanja u Johhnyjevoj orbiti. Naravno, prigovori zbog stvaranja svojevrsnog kulta ličnosti očekivani su i vjerojatno utemeljeni, ali osobno mi je kult ikojeg umjetnika (a Johnnyjevog kao najvećeg rock pjesnika ovih prostora, pogotovo!) svakako prihvatljiviji od kulta bilo kojega političara.
Eto, svima nama koji smo se u doba nastanka tih pjesama tek rađali ili tek kretali u osnovnjak, da bi nam kasnije, kroz odrastanje i sazrijevanje neizmjerno mnogo značile (kao što nam i danas jaaako puno znače), dokumentarac 'Kad Miki kaže da se boji' pojasnio je kontekst u kojima su ti stihovi nastajali i upoznao nas sa junacima Johnnyjevih pjesama, te smo kroz njihove izjave spoznali duh vremena i socijalno-političke okolnosti u inat kojima su ti stihovi stvarani, kao i intimne životne okolnosti autora koji ih je pisao. A koji je uistinu, kako to najupečatljiviji protagonist filma Đoko Anarhist veli, a ovaj film dokazuje, 'pjevao život koji je živio'. Život običnog tempa i 18-karatnog razočaranja ...
Famozno Pismo iz Johnnyjeva intervjua, a djelomično objavljeno u Fantomu slobode, nije iz 1991., nipošto, nego poslano iz New Yorka ujesen 1982. prijateljima "Davoru i Nelici" (pismo, str. 3) M. u Zagreb. Pismo s kovertom, jasno, još postoji. Piše: "New York je malen... Spremamo se da umremo u njemu