U tom postmodernom svijetu bogataša-liberala i proletera-profašista, pa još na mjestu simbolički značajnom poput Rima, obitava autorski prvijenac mladog talijanskog glumca Pietra Castellitta „Grabežljivci“. Sudar dvaju svjetova će možda biti eksplozivan, ali će još više od toga biti komičan ili čak farsičan. „Grabežljivci“ su premijeru imali prošle godine u Veneciji, u sekciji Horizonti, gdje je Castellitto nagrađen za najbolji scenarij, a nakon solidne, uglavnom virtualne turneje film je zaigrao i pred hrvatskom i regionalnom publikom u Motovunu.

Mehanizam zapleta kako bi se ukrstili putevi dvije obitelji sa suprotnih spektara društvenog života, predstavnika buržoazije Pavoneovih i predstavnika suvremenog lumpenproletarijata Visamara, ponajprije se može objasniti ironijom slučajnosti i situacijskom komedijom. A sve zapravo počinje jednom drskom prevarom čijom je žrtvom pala gospođa Ines (Ubaldi). Njoj je, naime, prevarant (Marchioni) uvalio bezvrijedni sat za tisuću eura, pozivajući se na to da je on prijatelj i poslovni partner njenog sina Claudija (Montanini). To, naravno, ne može biti dalje od istine, budući da su i Claudio i brat mu Carlo (Camilli) zgubidani (uz to i fašisti) koji ovise o milosti svog strica, mafijaša lake do srednje kategorije, Flavija (Gerardi). Nakon rasprave sa sinovima, rastresena Ines na ulici podlijeće pod auto, a od smrti je spašava doktor Pierpaolo Pavone (Popolizio) koji se automobilom zaustavio u susjednoj traci.

Pierpaolo i njegova obitelj svakako su u boljoj životnoj poziciji nego predstavnici „klana“ Vismara, ali to ne znači da su zapravo sofisticirani i sretni sami sa sobom. Nadmetanje između Pierpaola i kolege mu Bruna (Cassini) jednako je toksično kao i prepiranja na okupljanjima Vismara. Pierpaolova supruga Ludovica (Mandracchia) cijenjena je redateljica čiji se najnoviji projekt, povijesni spektakl, našao u gabuli nakon nesretnog slučaja na setu u kojem je zamalo poginuo jedan statist sa zadatkom, pa je ona fokusirana samo na karijeru. Njihov sin Federico (sam autor Castellitta) upravo je izbačen iz ekipe pod mentorstvom univerzitetskog profesora čiji je cilj bila ekshumacija tijela filozofa Friedricha Nietzschea, što njegovu ionako fragilnu psihu tjera preko ruba.

Ako je prvi susret među predstavnicima obitelji (prometna nesreća) stvar slučajnosti, drugi (posjet Claudija doktoru koji je njihovu majku spasio) već je stvar spleta okolnosti, a u trećem se okolnosti (činjenica da je Federico prečuo da se Claudio i Carlo Vismara bave oružjem) pomiješane s nakanama jedne neuravnotežene osobe. Slijedi eksplozija na Nietzscheovom grobu, obilje tragova, kaos koji se mora nekako riješiti, sukobi i spoznaja da su, kada su neke nagonske i čisto ljudske stvari u pitanju, obje obitelji zapravo slične.

Iz opisa zapleta, djeluje kao da su „Grabežljivci“ neki mračan, ozbiljan i u konačnici nihilistički film. Od toga stoji samo ovo posljednje, a taj se nihilizam ostvaruje prije svega kroz humor koji obiluje sarkazmom, pa čak i cinizmom. Od toga nitko nije pošteđen, tupost i sebičnost likova se potpuno ogoljuje, a autor se zapravo zabavlja igrajući se s likovima kao s lutkama na koncu ili figurama u partiji šaha. To poigravanje na planu scenarija je tehnički toliko pametno i lukavo (pomalo nalik na ono što su braća D’Innocenzo napravila sa svojim „Mračnim pričama“, čak i sa sličnim ciljem ogoljavanja moralne bijede u suvremenom talijanskom, i vjerojatno ne samo talijanskom, društvu) da ne stignemo niti pomisliti kako Castellitta u svemu tome nije niti naročito originalan. Opet, uz vještu režiju i interesantnu vizualizaciju, čak postaje zanimljivo kako sve odlazi dovraga. I to s praskom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: I Predatori