Po završetku nekih filmova imam osjećaj kao da me netko mlatnuo po glavi. Dogodilo mi se to primjerice sa Requiemom za snove i Plesačicom u tami. Gegen die Wand (Glavom kroz zid) tursko - njemački uradak Fatiha Akina, rođenog u Hamburgu 1973. godine, koji je za spomenuti film osvojio Zlatnog medvjeda i nagradu FIPRESCI na 54. Berlinaleu mlatnuo me na samom početku, nekoliko puta kroz sredinu ... taman pomislih da je to, to, pa onda još jednom i opet ...

Nisam neki kritičar, nemam nekih stavova, ravnam se prema osjećaju čak i u svijetu filma, a Gegen die Wand neće olako izblijediti iz sjećanja. Glavni akteri ne boje se živjeti punim plućima kad im to odgovara, no isto tako se ne užasavaju prestati disati, te uzaludni, očajni, indisponirani i bezvoljni, siti glumljena uloga i igranja prema unaprijed određenim pravilima, pokušati samoubojstvo. Da bi odmah nakon 'neuspjeha' pokušali živjeti još jednom, jer sve je bolje od mediokratskog konformizma. Doslovnom prijevodu filma kroz zid, protiv zida, prislonjen na zid – što označava tvrdoglavost, bezizlaznost, svojeglavost – ekvivalentni su 40-godišnji Cahit (Birol Ünel) i 23 godine mlađa Sibel (Sibel Kikelli). Njih dvoje, čini se, pohlepno, beskompromisno i gramzljivo zgrabiti će sve što im život (ne)pruža, da bi već u sljedećem trenutku sve prokockali, sve dok titl, malo pomalo, za one koji ne znaju ni njemački, ni turski, ne počne otkrivati pojedinosti njihovih života: iako glava oslonjenih na zid spremni su lupati i ići dalje.

Sibel i Cahit upoznaju se u psihijatrijskoj bolnici gdje su oboje smješteni nakon neuspješnih pokušaja samoubojstava, iako nitko od njih dvoje nije bio niti depresivan, niti umoran od života. Sibel je bila očajna jer joj njeni tradicionalni roditelji kao i brat, Turci nastanjeni u Njemačkoj, u ime islama nisu dali slobodu i mogućnost da živi životom za kakvim je čeznula, životom punim iskustava i eksperimentiranja, posebice na seksualnom planu (Sibel Kikelli inače je porno glumica koje su se baš kao u filmu tradicionalni roditelji odrekli).

Cahit je s druge strane Turčin samo porijeklom, alkoholičar, sklon drogama, prelijen i nemotiviran da bi napravio zaokret u svom životu i nekako prešao preko prošlosti, što ga dovodi do lupanja o zid, sve dok u njegovu suhoparnu svakodnevnicu ne ušeta djevojka vodoravno iskidanih žila puna smijeha i želje za životom. Iako mu je psihijatar još u bolnici na liječenju kazao: "Možeš okončati svoj život i bez samoubojstva", misleći pritom da jednostavno može započeti drugačije živjeti, Cahit će motivaciju za okretanjem jeftine i floskularne nove stranice pronaći tek kada shvati da je zaljubljen u Sibel.

Ove su dvije suprotnosti scenaristom predodređene da se susretnu, sudaraju, privlače, ruše, ljube, jebu, mrze i vole. Naoko živo naturalistički film, lišen onih jeftinih, kao i sentimentalnih rješenja, sa jebivjetarskim stavom: vadi se iz govana sam/sama ili sami smo se rodili, sami ćemo i umrijeti, film je s dušom koji se uvlači u najskrivenije kutke ljudske psihe gdje se ne mogu pronaći pošasti današnjih odnosa poput glamurozne nesigurnosti, egoizma, kukavičluka, taštine i inertnosti. Melodrama u pravom smislu riječi koja je u isto vrijeme tragična, komična i socijalno realna jer uz ljubavnu priču jasno ocrtava život djece gastarbajtera podijeljenih između moderne Njemačke i tradicionalnih turskih obitelji. Humor izvlači film iz crnila, a tragediju opčinjava romantičnost ljubavne priče koja na koncu kazuje kako ne možeš promijeniti druge, no kako te drugi, bilo da je riječ o ljubavi, prijateljstvu ili mržnji mogu potaknuti da mijenjaš sebe. Pitanje je samo koji ćeš smjer odabrati ...