Poljski kandidat za ovogodišnje Oscare, film „Božje tijelo“ Jana Komase, probio se u "finale", odnosno među pet konačnih kandidata, doduše u statusu autsajdera u konkurenciji zvučnijih autora i superiornijih filmova. Tajna uspjeha je svakako intenzivna kampanja po filmskim festivalima prošlogodišnje jesenske sezone, od premijere u Veneciji pa sve do Tallinna, ali i uistinu dobro pogođen spoj između autentičnosti poljskog konteksta i komunikativnosti s globalnom publikom koja film može dokučiti na univerzalan način.

Naš junak je Daniel (Bielenia), štićenik popravnog doma koji je tamo dospio zbog nasilnog zločina koji ćemo kasnije otkriti u "flashback" momentu. Nije on nikakav "jaganjac Božji", čak ga upoznajemo kad drži stražu dok njegove kolege fizički i seksualno maltretiraju jednog momka, ali Daniel je zaista praktični vjernik i u misama koje drži pater Tomasz (Simlat) vidi slamku spasa, a u vjeri put iskupljenja u toj mjeti da nakon "zatvora" želi otići u sjemenište. Svećenik mu kaže da takvo što neće biti moguće, imajući u vidu njegov robijaški dosje i umjesto toga ga šalje na posao u pilanu koja se nalazi nadomak jednog udaljenog sela.

Kako se Danielu baš ne mili fizički rad, on pokuša smjelu prevaru: u selu se predstavlja kao putujući svećenik koji je upravo otpušten iz sjemeništa (naravno da se pripremio i ukrao uniformu i ovratnik) i nekako se domogne župnog doma u namjeri da tamo makar privremeno odsjedne. Sreća mu se nasmiješi kada lokalni župnik (Wardejn), inače ne baš neporočan, ali ugodan stariji čovjek, mora otputovati na liječenje, pa mu ostavi župu sa svim pripadajućim obavezama, misama, ispovijedima i slično. Jedina koja u Daniela sumnja je župnikova kućepaziteljica Lidia (Konieczna), ali mu zato njezina kći (Rycembel) apsolutno vjeruje.

Priča je navodno bazirana na istinitom događaju (SCREENSHOT: YouTube)

U samom selu, međutim, situacija je prilično složena. Osim korumpiranog načelnika i vlasnika pilane koji na svoj način pritišću, građani se nose i sa recentnom tragedijom u kojoj je poginulo više mladih ljudi. Jednom kada Daniel uspije savladati vještinu držanja misa i ispovjedi, isprva s nesigurnošću, a kasnije s čvrstim uvjerenjem i talentom, te postane netko kome seljani vjeruju kao mladom čovjeku koji predstavlja novo lice crkve, on će se upustiti u rješavanje spora nastalog uslijed tragedije. Ali idila i slava ne mogu trajati vječno.

Bartosz Bielenia je izuzetno uvjerljiv u glavnoj ulozi i u stanju je iznijeti cijeli film samo svojim izrazima lica i stavom. Transformacija od "izgubljene ovčice" do samouvjerenog "pastira" glatka je i postupna, a uspjeh je još i veći imajući u vidu da je i njegov lik svjestan da zapravo igra ulogu. Iz njegove perspektive, Komasa i Pacewitz nam serviraju i panoramu malog mjesta, starih zamjeranja i tragedija koje odzvanjaju još i jače, a zbog Bielenijine glume u stanju smo povjerovati i mladom svećeniku i njegovoj iskrenoj zabrinutosti za dobrobit ljudi, iako on svoju propovjedničku karijeru započinje nedvojbeno kao prevarant.

Tih nekoliko epizoda s početka Danielovog svećeničkog života sadrže i najudarnije humorne momente, poput njegovog listanja internetske varijante priručnika za ispovijed, dok humornih momenata ima i na kraju, u toku emotivnog vrhunca filma. U nekom drugom kinematografskom kontekstu, od ovakve priče, navodno bazirane na istinitom događaju, mogla bi se složiti pero-laka komedija, satira s manje ili više gorčine, ili didaktička drama sa društvenom porukom, ali Komasa, najpoznatiji po filmu „Warsaw '44“, ovdje bira kombinirani pristup koji svejedno djeluje organski: prirodne ljepote pastoralnog kraja stoje u oštrom kontrastu s nekako sumornim raspoloženjem oslikanim kroz zamračene interijere, ali se film ne može tek tako otpisati kao tipičan istočnoeuropski smrknuti, nekomunikativni film.

U ovoj priči o iskupljenju, ispričanoj baš kako je ispričana ima nečeg neobično važnog. Ne samo da je iskupljenje centralno pitanje katolicizma u kojem god pojavnom obliku istog, nego put do njega nije nipošto lak niti se ono podrazumijeva, bilo u sistemu, bilo kroz individualno činjenje. Što, naravno, ne znači da od njega treba odustati. Daniel je, imitirajući svećenika, učinio više i za vjeru i za društvo, iako mu ni jedni ni drugi to neće priznati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Corpus Christi