Režija:
Mladen Matičević
1 na 1
Dunga
07. 08. 2004.
ocjena:
godina:
2002.
trajanje:
92 min
uloge: | Zoran Čiča, Branislav Bane Bojović, Zoran Cvijanović, Sonja Kolačarić, Milan Jerinić Ciga, Vladan Dujović |
---|---|
žanr: | košarkaški vestern |
scenario: | Mladen Matičević, Srđan Anđelić |
režija: | Mladen Matičević |
Jeste li uočili žanr ovoga filma? Košarkaški vestern! No, nije to jedini ljuti začin filma "1 na 1", jer on vrvi jakim, ubitačnim temama i neočekivanim redateljskim rješenjima. Ponajvrijednija stvar filma mladog srbijanskog redatelja Matičevića je skladnost između manje-više označavajućih osobina suvremenog sivila Beograda i fantastičnog scenarija neke, još crnje, sutrašnjice. Bezvremenost i bezprostornost koje nalazimo u scenama u kojima lokalni mafijaši vode "glavnu riječ" nevjerojatna su provocirajuća skica nekog budućeg vremena. Treba li pogledati?Preporučljivo za sve, a posebno za one koji vole skloniti pogled od nekih stvari
Jeste li uočili žanr? Kada se film, po izboru i samih njegovih autora tako podnaslovi, to je prava vijest, to se mora konzumirati. Ali nije to jedini papreni začin filma "1 na 1". Tu sve vrvi od jakih i ubitačnih tema, neočekivanih redateljskih rješenja i popratnih "efekata". Recimo, glavnog lika, Mačka, tumači profesionalni košarkaš Zoran Čiča a naturščici su i još neki zapaženiji epizodisti (Mačkov djed – Ciga Jerinić, Mačkovi najbolji drugovi– raperi iz benda VIP, mafijaš Komma – Branislav Bane Bojović). Likova nema puno, tako da naturšcici upadaju u oko hoćeš-nećeš. Nije novost u (post)jugoslavenskoj kinematografiji da se koriste usluge naturščika, ali to su dosada radili uglavnom stariji redatelji, valjda da bi se obračunali s glumačkim fahom, a ovdje je riječ je o mladom redatelju Mladenu Matičeviću.
Osim toga, nisu baš jasni motivi zašto se Matičević odlučio na takvo rješenje, barem se tako čini iz vrška fabule: maturant Mačak živi s djedom u ubitačno siromašnom okruženju (koje je dano gorkijevskim realizmom; svaka čas', kome se ne stegne grlo nije čovjek), povazdan igra košarku, najbolji je u kvartu pa ga lokalni mafijaši angažiraju za svoja ijalijska nadmetanja s konkurencijom, u sve se upleće novac i jedna djevojka i eto ti "tarapane" … E sad sličan zaplet i rasplet smo već vidjeli u nekim drugim filmovima mladih srpskih filmaša ("Rane", "Do koske", "Apsolutnih sto"). Ono, mladić(i) uzme pljucu i skida sve koji su mu stali na žulj. Poznata srpska sklonost oružju pomiješana sa socijalnim jadom, što li, ali to gledamo iz te produkcije sve češće.
No, ono što ovaj film čini originalnim izdankom novog srpskog filma je, u drugom fabularnom sloju, forsirana bezvremenost i bezprostornost jednog rukavca radnje. Zamašnjak tog dijela je mafijaš Komma i njegova družina, kostimografski i na svaki drugi način uređeni kao da su s druge planete. Kada su oni u kadru gledatelj nema oslonac u kojem vremenu i prostoru se radnja događa, što se posebice osjeća kada se situacije odvijaju u klubu "Renč". To je jedna nevjerojatna provocirajuća skica nekog budućeg vremena, kada mafijaši totalno preuzmu stvar. (Ili sadašnjeg, možda, samo aranžirana da se netko ne bi prepoznao) Ne samo da u takvom okruženju svakodnevne ljudske situacije (Komma i ekipa nikada ne jedu, ne spavaju, ne piju i, da prostiš, ne karaju, nego samo vode poslove) nemaju pravo "građanstva", nego tu nema ni emocija (napadno odsustvo ženskih likova), ni žargona, gotovo ni plača ni smijeha.
Ponajvrjednija stvar Matičevićeva filma je upravo ta skladnost između manje-više označavajućih osobina suvremenog sivila Beograda i tog fantastičnog scenarija neke, još crnje, sutrašnjice. Kao da želi upozoriti – evo kuda sklizimo. Bezvremenost – besperspektivnost. Košarka je ovdje doista u drugom planu, tako da nije baš jasno zašto je glavnog lika morao tumačiti profesionalni košarkaš, unatoč nekoliko "haklova" koje smo vidjeli. Nije baš mali broj kadrova u kojem vidimo jedino njegovo bezizražajno lice. Čiča je dao koliko je mogao, kao i njegova dvojica frendova. Bane Bojović (Komma) je otkriće, Zoran Cvijanović (od "Sivog doma" do drogeraša u "Lepa sela …") u ulozi kvartovskog "gurua" standardno dobar, vrlo upečatljiva uloga konkurentskog mafijaša sa Zvezdare, Vladana Dujovića, Sonja Kolačarić kao jedini ženski lik - nedorečena, Ciga Jerinić životan i sumoran kao Pavle Vujisić. Ipak, glumačka ekipa, kako to obično biva, nije bila tu da "izvadi stvar". Film je od početka postavljen kao upozoravajući stav.
U muzičkom dijelu, očekivano, dominira rap. Tu su Sunshine (čiji je frontman teško ponovljivi Bane Bojović) i VIP, čije spotove imamo i u dodatnom dijelu DVD-a. Tamo je još i zgodan kratki film o snimanju, bez puno objašnjavanja, ali i bez bilo kakve izjave glavnog junaka(?).
Treba li pogledati? Preporučljivo za sve, a posebno za one koji vole skloniti pogled od nekih stvari.
Osim toga, nisu baš jasni motivi zašto se Matičević odlučio na takvo rješenje, barem se tako čini iz vrška fabule: maturant Mačak živi s djedom u ubitačno siromašnom okruženju (koje je dano gorkijevskim realizmom; svaka čas', kome se ne stegne grlo nije čovjek), povazdan igra košarku, najbolji je u kvartu pa ga lokalni mafijaši angažiraju za svoja ijalijska nadmetanja s konkurencijom, u sve se upleće novac i jedna djevojka i eto ti "tarapane" … E sad sličan zaplet i rasplet smo već vidjeli u nekim drugim filmovima mladih srpskih filmaša ("Rane", "Do koske", "Apsolutnih sto"). Ono, mladić(i) uzme pljucu i skida sve koji su mu stali na žulj. Poznata srpska sklonost oružju pomiješana sa socijalnim jadom, što li, ali to gledamo iz te produkcije sve češće.
No, ono što ovaj film čini originalnim izdankom novog srpskog filma je, u drugom fabularnom sloju, forsirana bezvremenost i bezprostornost jednog rukavca radnje. Zamašnjak tog dijela je mafijaš Komma i njegova družina, kostimografski i na svaki drugi način uređeni kao da su s druge planete. Kada su oni u kadru gledatelj nema oslonac u kojem vremenu i prostoru se radnja događa, što se posebice osjeća kada se situacije odvijaju u klubu "Renč". To je jedna nevjerojatna provocirajuća skica nekog budućeg vremena, kada mafijaši totalno preuzmu stvar. (Ili sadašnjeg, možda, samo aranžirana da se netko ne bi prepoznao) Ne samo da u takvom okruženju svakodnevne ljudske situacije (Komma i ekipa nikada ne jedu, ne spavaju, ne piju i, da prostiš, ne karaju, nego samo vode poslove) nemaju pravo "građanstva", nego tu nema ni emocija (napadno odsustvo ženskih likova), ni žargona, gotovo ni plača ni smijeha.
Ponajvrjednija stvar Matičevićeva filma je upravo ta skladnost između manje-više označavajućih osobina suvremenog sivila Beograda i tog fantastičnog scenarija neke, još crnje, sutrašnjice. Kao da želi upozoriti – evo kuda sklizimo. Bezvremenost – besperspektivnost. Košarka je ovdje doista u drugom planu, tako da nije baš jasno zašto je glavnog lika morao tumačiti profesionalni košarkaš, unatoč nekoliko "haklova" koje smo vidjeli. Nije baš mali broj kadrova u kojem vidimo jedino njegovo bezizražajno lice. Čiča je dao koliko je mogao, kao i njegova dvojica frendova. Bane Bojović (Komma) je otkriće, Zoran Cvijanović (od "Sivog doma" do drogeraša u "Lepa sela …") u ulozi kvartovskog "gurua" standardno dobar, vrlo upečatljiva uloga konkurentskog mafijaša sa Zvezdare, Vladana Dujovića, Sonja Kolačarić kao jedini ženski lik - nedorečena, Ciga Jerinić životan i sumoran kao Pavle Vujisić. Ipak, glumačka ekipa, kako to obično biva, nije bila tu da "izvadi stvar". Film je od početka postavljen kao upozoravajući stav.
U muzičkom dijelu, očekivano, dominira rap. Tu su Sunshine (čiji je frontman teško ponovljivi Bane Bojović) i VIP, čije spotove imamo i u dodatnom dijelu DVD-a. Tamo je još i zgodan kratki film o snimanju, bez puno objašnjavanja, ali i bez bilo kakve izjave glavnog junaka(?).
Treba li pogledati? Preporučljivo za sve, a posebno za one koji vole skloniti pogled od nekih stvari.
a nije nevažno reći kako se radi o video uratku