U svijetu slikarstva gdje prevladava muški rod drago mi je da vam mogu predstaviti velikana hrvatskog slikarstva - Slavu Raškaj ( Ozalj, 2.1.1877.- Stenjevec 29.3.1906. ) Gluhonjema od rođenja tako da su njezini glavni organi komunikacije bile oči. Osnovnu i srednju školu završila je u zavodu za gluhonjemu djecu u Beču. Slava je bila samouka slikarica, premda su joj veliki hrvatski slikari poput B.Čikoša i V.Bukovca povremeno davali upute. Prema načinu slikanja njezin se razvoj može podijeliti u razdoblje tamnog tonskog slikanja pastelom i akvarelom ( mrtve prirode ) i u razdoblje svjetlog kolorističkog slikanja ( pejzaži i figure u pejzažu ). U prvom razdoblju crtež i boja su izraz čistog promatranja, a u drugom izraz prvo impresije pa kasnije ekspresije. Njezini akvareli predstavljaju najviši domet u hrv. akvarelnom slikarstvu krajem 19. i poč. 20.st. Slava je imala odličan osjećaj za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Akvarel joj je prozračan i lak te predstavlja pojam idealnog akvarela. Slično je i s njenim pastelom. Slikala je u Zagrebu i u raznim dijelovima Domovine, ali najbolji dio svog opusa stvorila je upravo u rodnom Ozlju. Najplodnije razdoblje njezinog likovnog stvaralaštva je između 1898. i 1902. U lipnju 1902. došla je u Stenjevec u zavod za umobolne i tu ostaje do smrti. Zanimljiv je podatak da je sudjelovala na samo nekoliko grupnih izložbi, ali nikada nije priredila samostalnu izložbu.