Do pronalaska papira, za pisanje su se rabili razni materijali: papirus, svilena tkanina, pergament, razne pločice i drugo. Papir je prvi put proizveden u prvom stoljeću u Kini. Legenda kaže da je stanoviti T'Sai Lun u svojoj vrtnoj kućici izrađivao predmete od bambusova drveta. Sitni otpaci su mu padali pod noge na vlažno tlo ilovače. Vlakanca bambusa su od vlage nabubrila, a gazeći po njima primjetio je osušenu kompaktnu masu. Tada je počeo ozbiljnije eksperimentirati koristeći se osim piljevinom drveta i svilenom vatom.

Prvi pravi papir u Kini pravljen je od svilene vate iz čahura dudovog svilca. To su usitnjavali u kamenim stupama zajedno s vodom dok nisu dobili jednostavnu vlaknastu masu. Zatim su na svilenom situ na bambusovim okvirima stavljali mljevenu masu. Takvo sito potresali bi u svim pravcima dok najveći dio vode nije istekao i na situ se oblikovao mokri list papira. Pažljivo su ga skidali sa sita, stiskali da se ocijedi ostatak vode i sušili u sjeni. U jednom od kinesko-japanskih ratova kineski su zarobljenici prenijeli tajnu proizvodnje papira Japancima, koji su tu proizvodnju unaprijedili. Iz Japana se proizvodnja papira proširila u Koreju i jugoistočnu Aziju, pa dalje do Indije. Iz Indije su arapski trgovci ta znanja prenijeli u sjevernu Afriku i na Sredozemlje. U 12. stoljeću počinje proizvodnja i na europskom kontinentu, i to najprije u Španjolskoj, a zatim i u Francuskoj. U 16. stoljeću mnoge su europske zemlje imale svoju proizvodnju papira. U 18. stoljeću u Nizozemskoj je primitivni način usitnjavanja papirne mase zamijenjen suvremenim i produktivnijim strojem za usitnjavanje nazvanim "Holender", pa se taj postupak još i danas zove holendiranje.

Tek je 1799. godine Francuz Louis Robert konstruirao stroj za izradu papira u vidu beskonačne trake. On nije uspio do kraja ostvariti svoj genijalni izum. Umro je 1828. kao siromah. Njegov izum je dovršio Englez Dankin koji je 1804. godine izradio prvi stroj za proizvodnju papira. U Francuskoj se prvi takav stroj pojavio 1815., a u Americi 1827. godine.

Da bi se na tako proizveden papir moglo pisati tintom, premazivali su ga tankim slojem škrobnog ljepila ili koštanim tutkalom. Tim postupkom papir je postao otporan prema tiskarskoj boji, koja se na njegovoj površini vrlo sporo sušila i teško primala.

Godine 1807. Nijemac Moritz Ilig predložio je da se papirna masa pomješa s ljepilom od kalogonija. To je omogućilo proizvodnju papira otpornog na razlijevanje tinte, a istodobno je takav papir dobro primao tiskarske boje.

Godine 1884. njemački je tkalac G. Keller uspio izraditi papir od drveta usitnjenog na kamenom točilu. Taj je papir bio loše kakvoće, ali je usmjerio daljnja istraživanja. Brušenjem drveta dobila se masa u obliku piljevine, tzv. drvenjača, tj. nov vlaknasti poluproizvod, koji pomiješan s vlaknima od tekstilnih otpadataka omogućuje izradu raznovrsnih papira. U Njemačkoj nastavljaju eksperimentirati s raznim vrstama drveta i s različitim omjerima. Englezi Watt i Burdges 1854. godine pomoću natronske otopine izdvajaju vrlo jak vlaknasti materijal nazvan celuloza, po čemu je i postupak dobio ime natronski postupak za izradu celuloze. Godine 1865. američki je kemičar V. Tilgman uspio dobiti celulozu iz drveta djelovanjem otopine sumporne kiseline. Taj postupak za izradu celuloze nazvan je sulfitni postupak, a njime se dobivala vrlo kvalitetna sirovina za proizvodnju isto tako kvalitetnih papira različitih vrsta, primjerenih zahtjevima tiska. Sve je to omogućilo da se krajem 19. stoljeća tvornice papira i grafička poduzeća razviju u industrijsku granu s velikim kulturnim i privrednim značenjem za svaku zemlju.