Karlovac
miro@lupiga.com
14. 03. 2002.
Veliko mi je zadovoljstvo potpuno promjeniti sadržaj o gradu Karlovcu i to samo par dana nakon zamolbe Karlovčanima da se sami angažiraju.
Na ovoj enciklopedijskoj stavci zahvaljujemo LuckyLucianu. Koji se javio i napisao ovaj lijepi e-ciklopedijski blic o Karlovcu.
Zahvaljujemo se.
Najbolje je postanak Karlovca opisao veliki hrvatski dramatičar Marijan Matković:
"Rođenju većine europskih gradova kumuju maštovite legende. No, i mašta zatajuje, a legenda se pretvara u suhi povijesni podatak kada rođenje određenog grada treba isključivo pripisati surovoj igri Boga Marsa, Jupiterova krvožednog sina." Karlovac je, naime, osnovan radi obrane od Turaka i ta ga je činjenica zauvijek obilježila. Grad je nastao u ratu i zbog rata. Stigmu vojnoga grada nosio je kroz čitavu svoju povijest. Juraj Zrinski skupio je 845 000 forinti, otkupio močvarno zemljište između Korane i Kupe te je dao sagraditi tvrđavu Dubovac koja i danas onako ponosno stoji nad gradom. Premda Matković tvrdi da u Karlovcu nema legendi, poznata je priča kako je u temelje Karlstada ugrađeno tisuće turskih lubanja.
Graditelj se zvao Matija Gambon.
Lik je projektirao šesterokutni grad okružen fortifikacijom koja se kao barijerom obilato koristila vodama s utoka dviju
rijeka, Kupe i Korane, koje protječu kroz sam grad. Još danas ćete ovdje naći najneobičnije parkove u Hrvatskoj (jedan je ispred moje kuće , naime parkovi su ukopani, nešto
takvoga stvarno se rijetko viđa).
Tako je nastao famozni idealni renesansni grad.
Kako sam već spomenuo grad je sagrađen sa namjenom da bude obrambeno, vojničko naselje. Hvala Bogu, gradovi žive i mijenjaju se u prostoru i vremenu pa je uskoro došlo do promjena.
Razlikujemo tri faze razvoja.
1. 1579-1777. U utvrdu se useljavaju obrtnici i trgovci. Karlovac postaje slobodnim kraljevskim gradom.
2. 1777-1860. Zlatno doba trgovačkog Karlovca. Grad Karlovac plaćao je najveći porez od svih gradova u Hrvastkoj i Slavoniji.
3. Razvoj industrijskog grada. Pruge Zagreb (1869), Rijeka (1873), prva elektrana u Ozlju 1908. itd...
Osim požara, grad se suočio sa nizom drugih nevolja. Turski napadi (čak i opsada 1594), potresi (najjači 1700.), poplave(voda na ulicama 1730, 1795 i 1939.),kuga u 17.stoljeću i last but not least ratovi.
Grada vjerojatno ne bi ni bilo da se nije našlo onih koji su, vidi čuda, u njemu odlučili živjeti. To su Karlovčani. Ljudi koji su još 1838 imali ilirsku čitaonicu, 1868, najstariju glazbenu školu u Hrvatskoj, a 1892 kazalište, popularni Zorin-dom. Godine 1844. ugostili su Ivana Mažuranića koji je baš ovdje napisao Smrt Smail-age
Čengića, dali su tricu iz matke Nikoli Tesli, imali su svoje avanturiste, svjetske putnike i istraživače dalekih kontinenata braću Seljan (ispred njihove kuće Malnar
je krenuo na legendarno putovanje stazama Aleksandra Makedonskog) imali su svoga nesretnoga umjetnika u slikaru
Vjekoslavu Karasu koji se bacio u rijeku, te
svoju feministicu Dragojlu Jarnević, prvu hrvatsku planinarku. Još tridesetih imali su plesnjake u Hrvatskom Domu (danas postoji kao disko!), slušali
Aidu u kazalištu, igrali nogomet sa HAŠKOM (popularna Olimpija), veslali, gledali Chaplina u kinu Edison i imali smisla za humor.
A tada je došlo ono što se ja usuđujem nazvati "smjenom seljačkih elita". Karlovac je podlegao svojoj okolici, najprije Kordunu, a potom ruralnoj bližoj okolici. Grad
je izgubio svaki obrambeni mehanizam i u ritmu 2.svjetski rat-prva najezda seljaka, Domovinski
rat-druga najezda seljaka, ozbiljno doveo u pitanje svoj urbani identitet.
Izgrađeno je puno toga (tvornice, soc-realistički Novi Centar, autoput do Zagreba), ali gradskog štiha sve je manje i manje. Moja generacija još je imala i tu "sreću" da u gimnaziju ide 200 metara zračne linije od bojišta. Godine 1995, rat je prestao a kada se prašina slegla otkriven je temeljito poharani grad za kojeg sam se često pitao može li se više tako zvati.
Jedna sredina treba rasti i razvijati se ,a Karlovcu je oduzeto puno toga a nakalemljene su "zamjene" koje od njega odudaraju. Karlovac je gotovo umro, a da to nitko nije niti primijetio. U Gradskoj kavani tutnje narodnjaci, društvene trendove nabijaju birtaši i priučeni luzeri. Godine 1971. napisali su jednu urbanističku studiju prema kojoj je u Karlovcu 2000. trebali živjeti 100 000 ljudi. Očito
je da puno toga nije valjalo u tih trideset godina ako je milenijski popis donioš još neprovjerenu brojku od 50 000.
No, grad i dalje živi, preživio je potop, i zapravo da još uvijek nema istinskih Karlovčana ne bi imalo smisla o njemu uopće govoriti.
Baš zato što je preživio zaustavite se koji dan kada jurcate prema moru. Hotel je razvaljen ali možete prespavati u novom zvanom Karlstadt u samom centru grada, okupati se u Korani, vidjeti najljepše parkove u Hrvatskoj, vidjeti pomalo oronulu staru jezgru koja u filmovima uvijek glumi prošlo stoljeće, izaći u jedan od sto kafića ili u jedan od dva legitimna urbana kluba: Hrvatski Dom ili Scenu, pojesti prilično dobru pizzu. Tada ćete vjerojatno shvatiti zašto ja taj grad i nakon što sam prešao pola Europe i dalje neizmejrno volim.
Uglavnom, vrijedi upoznati ljude koji su sve ovo izdržali.
Na ovoj enciklopedijskoj stavci zahvaljujemo LuckyLucianu. Koji se javio i napisao ovaj lijepi e-ciklopedijski blic o Karlovcu.
Zahvaljujemo se.
Najbolje je postanak Karlovca opisao veliki hrvatski dramatičar Marijan Matković:
"Rođenju većine europskih gradova kumuju maštovite legende. No, i mašta zatajuje, a legenda se pretvara u suhi povijesni podatak kada rođenje određenog grada treba isključivo pripisati surovoj igri Boga Marsa, Jupiterova krvožednog sina." Karlovac je, naime, osnovan radi obrane od Turaka i ta ga je činjenica zauvijek obilježila. Grad je nastao u ratu i zbog rata. Stigmu vojnoga grada nosio je kroz čitavu svoju povijest. Juraj Zrinski skupio je 845 000 forinti, otkupio močvarno zemljište između Korane i Kupe te je dao sagraditi tvrđavu Dubovac koja i danas onako ponosno stoji nad gradom. Premda Matković tvrdi da u Karlovcu nema legendi, poznata je priča kako je u temelje Karlstada ugrađeno tisuće turskih lubanja.
Graditelj se zvao Matija Gambon.
Lik je projektirao šesterokutni grad okružen fortifikacijom koja se kao barijerom obilato koristila vodama s utoka dviju
rijeka, Kupe i Korane, koje protječu kroz sam grad. Još danas ćete ovdje naći najneobičnije parkove u Hrvatskoj (jedan je ispred moje kuće , naime parkovi su ukopani, nešto
takvoga stvarno se rijetko viđa).
Tako je nastao famozni idealni renesansni grad.
Kako sam već spomenuo grad je sagrađen sa namjenom da bude obrambeno, vojničko naselje. Hvala Bogu, gradovi žive i mijenjaju se u prostoru i vremenu pa je uskoro došlo do promjena.
Razlikujemo tri faze razvoja.
1. 1579-1777. U utvrdu se useljavaju obrtnici i trgovci. Karlovac postaje slobodnim kraljevskim gradom.
2. 1777-1860. Zlatno doba trgovačkog Karlovca. Grad Karlovac plaćao je najveći porez od svih gradova u Hrvastkoj i Slavoniji.
3. Razvoj industrijskog grada. Pruge Zagreb (1869), Rijeka (1873), prva elektrana u Ozlju 1908. itd...
Osim požara, grad se suočio sa nizom drugih nevolja. Turski napadi (čak i opsada 1594), potresi (najjači 1700.), poplave(voda na ulicama 1730, 1795 i 1939.),kuga u 17.stoljeću i last but not least ratovi.
Grada vjerojatno ne bi ni bilo da se nije našlo onih koji su, vidi čuda, u njemu odlučili živjeti. To su Karlovčani. Ljudi koji su još 1838 imali ilirsku čitaonicu, 1868, najstariju glazbenu školu u Hrvatskoj, a 1892 kazalište, popularni Zorin-dom. Godine 1844. ugostili su Ivana Mažuranića koji je baš ovdje napisao Smrt Smail-age
Čengića, dali su tricu iz matke Nikoli Tesli, imali su svoje avanturiste, svjetske putnike i istraživače dalekih kontinenata braću Seljan (ispred njihove kuće Malnar
je krenuo na legendarno putovanje stazama Aleksandra Makedonskog) imali su svoga nesretnoga umjetnika u slikaru
Vjekoslavu Karasu koji se bacio u rijeku, te
svoju feministicu Dragojlu Jarnević, prvu hrvatsku planinarku. Još tridesetih imali su plesnjake u Hrvatskom Domu (danas postoji kao disko!), slušali
Aidu u kazalištu, igrali nogomet sa HAŠKOM (popularna Olimpija), veslali, gledali Chaplina u kinu Edison i imali smisla za humor.
A tada je došlo ono što se ja usuđujem nazvati "smjenom seljačkih elita". Karlovac je podlegao svojoj okolici, najprije Kordunu, a potom ruralnoj bližoj okolici. Grad
je izgubio svaki obrambeni mehanizam i u ritmu 2.svjetski rat-prva najezda seljaka, Domovinski
rat-druga najezda seljaka, ozbiljno doveo u pitanje svoj urbani identitet.
Izgrađeno je puno toga (tvornice, soc-realistički Novi Centar, autoput do Zagreba), ali gradskog štiha sve je manje i manje. Moja generacija još je imala i tu "sreću" da u gimnaziju ide 200 metara zračne linije od bojišta. Godine 1995, rat je prestao a kada se prašina slegla otkriven je temeljito poharani grad za kojeg sam se često pitao može li se više tako zvati.
Jedna sredina treba rasti i razvijati se ,a Karlovcu je oduzeto puno toga a nakalemljene su "zamjene" koje od njega odudaraju. Karlovac je gotovo umro, a da to nitko nije niti primijetio. U Gradskoj kavani tutnje narodnjaci, društvene trendove nabijaju birtaši i priučeni luzeri. Godine 1971. napisali su jednu urbanističku studiju prema kojoj je u Karlovcu 2000. trebali živjeti 100 000 ljudi. Očito
je da puno toga nije valjalo u tih trideset godina ako je milenijski popis donioš još neprovjerenu brojku od 50 000.
No, grad i dalje živi, preživio je potop, i zapravo da još uvijek nema istinskih Karlovčana ne bi imalo smisla o njemu uopće govoriti.
Baš zato što je preživio zaustavite se koji dan kada jurcate prema moru. Hotel je razvaljen ali možete prespavati u novom zvanom Karlstadt u samom centru grada, okupati se u Korani, vidjeti najljepše parkove u Hrvatskoj, vidjeti pomalo oronulu staru jezgru koja u filmovima uvijek glumi prošlo stoljeće, izaći u jedan od sto kafića ili u jedan od dva legitimna urbana kluba: Hrvatski Dom ili Scenu, pojesti prilično dobru pizzu. Tada ćete vjerojatno shvatiti zašto ja taj grad i nakon što sam prešao pola Europe i dalje neizmejrno volim.
Uglavnom, vrijedi upoznati ljude koji su sve ovo izdržali.
Nisam Karlovcan, niti sam ikako povezan s tim gradom. Ali jako me je dirnuo prelijepi i ljubavi pun opis grada. Zahvaljujem autoru na informacijama ali i lijepom dozivljaja meni inace stranoga grada...