Početkom 19. st. dolazi do mađarskog pritiska na Hrvatsku, koji se posebno očituje u uvođenju mađarskog jezika kao javnog (do tada je to bio latinski). Tada se u borbu protiv mađarizacije upušta hrvatska mlada inteligencija, na čelu s Ljudevitom Gajem. Isprva su aktualne samo jezične rasprave, ali kasnije to prerasta u jaki nacionalni pokret.
S ilirizmom započinje formiranje i buđenje nacionalne svijesti u Hrvata. Budući da je smatrano kako Hrvati potječu od Ilira, pokret je prozvan ilirskim.
Politički program ilirizma sadržan je u programskom spisu grofa Janka Draškovića, "Disertacija". Osnovni program je zahtjev za hrvatskim kao službenim jezikom te ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (uključuje i Slavoniju i Bosnu).
Dolazi do velikog kulturnog prosperiteta: osniva se politička stranka "Ilirska stranka", časopis na hrvatskom jeziku "Novine Horvatske",prva drama na hrvatskom "Juran i Sofija", prva hrvatska opera "Ljubav i zloba", "Matica ilirska" koja izdaje knjige na hrvatskom, itd.
Protiv pokreta su bili Mađari, Austrijanci, a i dio hrvatskog plemstva koje se organiziralo u Horvatsko-vugarsku stranku (mađaroni).
Upotreba ilirskog imena zabranjuje se 1843. g., pa se počinje koristiti ime "narodno". Te iste godine je ilirac Ivan Kukuljević-Sakcinski u Saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku, što je izazvalo još veći mađarski pritisak, a rezultiralo uvođenjem hrvatskog jezika u urede i škole.
Prvotno je ilirizam predstavljao ideju kroatizma, ujedinjenja svih Hrvata u borbi protiv tuđina. Spoznajom da je Hrvatska premala u odnosu na neprijatelja javlja se ideja jugoslavizma, koja predviđa zajedničku borbu svih Južnih Slavena. Ta ideja će se u kasnijem stoljeću aktualizirati i odrediti u najmanju ruku 83 (1918.-1991.) godine hrvatske povijesti.