Dani Zapruđa, 2004
Ivor Car
01. 08. 2004.
Nakon novozagrebačkog rotora mala Lupigina ekipa 15. svibnja uputila se na sasvim drugi kraj Novog Zagreba, do Zapruđa gdje je taj kvart proslavljao svoje Dane. Kako smo došli relativno rano (čitaj za danje svjetlosti) zatekli smo u ovom legendarnom kvartu poprilično nezbivanje. Iza škole su se Zapruđanci masovno bavili sportom. Uglavnom je tu bila riječ o nogometu i košarci. Došavši na središnji zapruđanski trg začuli smo i glazbu benda koji vidite na fotografiji, a čije ime nam je na žalost ostalo totalnom nepoznanicom.
Zapravo bend s ovog nastupa sigurno neće pamtiti osobito ugodne trenutke, jer ama baš nitko na cijelom trgu nije obraćao nimalo pozornosti bilo čemu što se događa na golemoj pozornici, a kamoli bendu samom. Ljudi su sjedili po klupama i pili svoju hladnu Žuju (par njih čak i prigodno, u majici Žuja je zakon). Odlučivši da nema smisla da baš jedino mi u cijelom Zapruđu obraćamo pažnju na bend o kojem niti tonac nije brinuo, otišli smo pogledati ostalu kulturnu ponudu ovog najstarijeg novozagrebačkog naselja. Glavni hit i stvar koja je zaokupljala pozornost glavnice posjetitelja je skromni, čini mi se karlovački, luna park.
Autići, mali karting, ringišpil i još par, meni nepoznatih, dječjih atrakcija ipak su bili sasvim dovoljni da luna park, kako već rekoh, postane apsolutni hit. Zanimljiva je bila i glazba koja je treštala iz zvučnika, evo već po treći put spominjanog, luna parka. Nama najzanimljiviji bio je svakako neizbježni Thompson sa pjesmom Geni, geni kameni. Apsoštrumpfno prikladno za Zapruđe, jer činjenica je da je Zapruđe prepuno asfalta, a asfalt i kamen vrlo su slične stvari, pa prema tome … No, ni, evo po četvrti put spominjani, luna park nije uspio utažiti našu glad za kulturnim zbivanjima. Upravo zbog toga smo se našli pored štanda s knjigama, gdje smo doživjeli nesvakidašnje pitanje: Mogu li kako pomoći?
Normalno, da nam nije mogao pomoći, usprkos jeftinoći (20 kuna je bila većina, ako čak ne i sve na prodaju ponuđene knjige). I taman u trenutku kada nam je prodavač pokušavao uvaliti "Bez kolesterola" našeg splitskog prijatelja Roberta Marića, svu našu pažnju naglo je odvukao poznat i drag miris. Bio je to miris ćevapa, na koje smo zapravo i ciljali kada smo se uputili u Zapruđe. Dakle, smjesta napuštamo knjige i svu kulturu te brzim i sigurnim koracima krećemo ka štandu s ćevapima. Ni slutili nismo kakvo gorko razočarenje nas čeka – ćevapi nisu bili u lepinji, nego u kruhu. Pa dobro, gdje to još ima?
Glasno kruljenje u našim želucima i nabrijanost na ćevape bili su glavni razlozi da pod hitno napustimo Zapruđe i krenemo put Cvjetnog naselje gdje postoji jedna pečenjara koja slovi kao mjesto gdje se mogu pojesti najbolji ćevapi u gradu. Izgleda da je to neko davno prošlo vrijeme, jer ćevapi u toj pečenjari nisu vidjeli ćevapa. Ma 'ko spomenu te ćevape, mogli smo svašta nešto jest' (prokleti ćevapi). Ipak, u Zapruđu smo mi na zadatku, ponešto drugačijeg tipa, ostavili i još nekoliko Lupeža, pa tako uz pomoć njih uz noćni dodatak možemo kompletirati ovu novicu. Glavni događaj večeri bilo je Zabranjeno pušenje, a od nastupa Ede Maajke i prognostičarke Renate Sopek, nije bilo ništa. Ispričali su se, a čim drugim nego, obvezama. Što još reći za kraj, osim da ideju vodilju ovakvih proslava treba nastaviti slijediti, jer ljudi su sve otuđeniji i baš bi im dobrodošlo malo ovakvog, laganog druženja (ma mogao sam to i bolje reći).