Crtica o srpskom, bosanskom i hrvatskom u BiH

Ivor Car

20. 12. 2003.

U težnji za naglašavanjem potpunoga jedinstva sa Srbijom, vlasti u Republici Srpskoj su za vrijeme vladanja Radovana Karadžića bile donijele dekret o službenoj upotrebi ekavskoga izgovora. Ni lingvisti u Srbiji, barem oni koji bolje razumiju povijest srpskoga jezika i standarda, ne preporučuju odricanje od ijekavštine, pa ova gesta nije bila ništa drugo nego tipičan izraz provincijalno-periferijskog natjecanja u "čistoći srpstva". U biti nacionalno destruktivan, taj dekret je nakon Karadžićeve abdikacije opozvan, ali jezična, kao i ukupna kulturna i obrazovna politika Republike Srpske, i dalje je potpuno podčinjena panetničkoj kulturnoj politici iz Beograda, a ignorira činjenice zajedničkog bosanskohercegovačkog iskustva i konteksta.

 

Za sam naziv bosanski jezik valja reći da ga je, muslimansko-bošnjačko stanovništvo gotovo plebiscitarno odabralo još pri izjašnjavanju na posljednjem popisu 1991. godine. Ali način na koji se političko-znanstvenim sredstvima pokušava ostvarivati njegova standardizacija, stalno je u procjepu između dvaju shvaćanja. Po jednomu, taj bi standard trebao biti što razlikovniji u odnosu na srpski i hrvatski, što se nastoji postići katkad opravdanom, a češće grotesknom reafirmacijom orijentalizama i arhaizama, te nekih leksičkih i fonoloških osobitosti. Tako ostvaren standard po ovom shvaćanju trebao bi biti nacionalni jezik Bošnjaka-muslimana. No, nije uopće zanemarivo drugo shvaćanje među bošnjačkim lingvistima i intelektualcima, po kojemu bi standardizacija bosanskoga jezika trebala ići drukčijim putem - da obuhvati i uključi sve karakteristične značajke zajedničke bosanskohercegovačke jezične prakse i baštine.

Hrvatska je situacija najparadoksalnija. Hrvatska komponenta u bosanskom kulturno-jezičnom procesu stoljećima je, od Humačke ploče i fra Matije Divkovića do Ivana Frane Jukića, i od Jukića do Andrića, uvijek bila njegova važna supstancijalna i dinamička snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa i identiteta toga jezika u rasponu od srednjega vijeka do danas. Sada, sve se to napušta, i od strane hrvatskih političkih, kulturnih i crkvenih faktora u Bosni i Hercegovini ultimativno se zahtjeva - kao "realizacija neotuđivih prava na svoj jezik, svoju kulturu, svoje obrazovanje i svoje medije" - mehaničko preslikavanje jezičnoga standarda i obrazovnoga sistema iz Hrvatske, s malo ili nimalo autohtone bosanskohrvatske dimenzije. Tako se, paradoksalno, u deklariranoj borbi za identitet, zapravo izdaje i napušta primarni i stvarno-konkretni-bosanskohrvatski identitet. ...

Ovu "e-ciklopediju" napisao je Ivan Lovrenović za Feral Tribune od 22. studenoga 2003. godine, a mi smo je od njih "maznuli".