Hrvatska „skupina novinara i blogera“ boravila je nedavno u Izraelu, gdje su otputovali na poziv izraelskog veleposlanstva. U tom društvu našli su se Valentina Wiesner iz Večernjeg lista, Igor Alborghetti koji je pisao za 24sata, Mira Bićanić koja objavljuje na portalu Liberal, glavni urednik Zadarskog lista Toni Perinić te Petar Vlahov s HRT-a i Boris Havel, čest gost HRT-ovih emisija koje vodi upravo Petar Vlahov. Organizirani posjet rezultirao je zajedničkom fotografijom na kojoj je ova skupina razvukla osmijehe i veliku hrvatsku zastavu na mjestu koje nazivaju „Trumpovom promatračnicom“ i „Izraelskim balkonom u Samariji“ te nizom stilski vrlo sličnih tekstova kojima su zasuli hrvatske medije. Wiesner ih je objavila sedam, Perinić četiri, Alborghetti, koji nije bio previše produktivan, dva, Bićanić je rezimirala putovanje opsežnijom reportažom, dok se Vlahov povremeno javljao televizijskim prilozima.

Mogli bismo pomisliti pa i zaključiti da s Domovinskim ratom nešto stvarno temeljito nije u redu kad vlasti pokazuju želju da ga brane sankcioniranjem i utamničenjem. Samo budale misle da Hrvati, posebno hrvatski političari, branitelji i turbo nacionalisti pišu hrvatsku povijest, pa onda i povijest Domovinskog rata. Na primjer, kad bi i svi Hrvati ušminkavali Nezavisnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a to se nikad neće dogoditi, ne znači da bi tako NDH za povjesničare i povijest bila zapamćena kao za život poželjna država, a Pavelić kao samo vehementni, državotvorni lider. Ukoliko se hrvatskim povjesničarima ne dopusti da sasvim slobodno istražuju Domovinski rat, pa i zločine koji su počinjeni u njemu, a za koje nitko nije, a sigurni smo i da nikad neće u Hrvatskoj odgovarati, to ne znači da se našim Domovinskim ratom i Hrvatskom kao takvom neće baviti srpski, mađarski, talijanski, francuski, ruski ili bilo čiji drugi povjesničari.

Još od premijere na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, film Joachima Triera „Sentimentalna vrijednost“ spominjao se uglavnom u kontekstu nagrada, ponekad i kao glavni favorit. Zlatna palma mu je, na koncu, ipak izmakla, pa se morao zadovoljiti „utješnom” Velikom nagradom žirija, a festivalska turneja koja je potom uslijedila bila je, čini se, izvrsno tempirana tako da je film došao u fokus javnosti taman u sezoni nagrada. Film je pred hrvatskom publikom upravo zaigrao u Zagrebu (ranije je u regiji prikazan na ljetošnjem Sarajevo Film Festivalu), a kao i obično kada je riječ o filmovima Joachima Triera, u programu „Ponovo s nama“ nedavno otvorenog 23. izdanja Zagreb Film Festivala, gdje je privukao dosta pozornosti zainteresirane javnosti, kakve za Trierove filmove nikad ne nedostaje-