Govor mržnje nije pitanje svjetonazora, već kršenje ljudskih prava koje zahtijeva jasnu regulaciju i institucionalnu odgovornost, jedan je od zaključaka okruglog stola „Govor mržnje ili sloboda govora?” koji je, u organizaciji Centra za građanske inicijative Poreč, u ponedjeljak u zagrebačkom Novinarskom domu okupio predstavnike i predstavnice ključnih institucija, medija, pravne struke i organizacija civilnog društva, kako bi potaknuo dijalog o odgovornosti za govor mržnje u medijskom i digitalnom prostoru. Novinarka i urednica Biljana Romić zatražila je od Vijeća za elektroničke medije (VEM) razjašnjenje razlike između aktivnog i pasivnog govora mržnje, upozorivši na članak 14. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima, koji obuhvaća ne samo izravne oblike diskriminacije, već zabranjuje i „poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije“. Prema njezinim riječima, VEM ovo u svojoj praksi ne uzima u obzir.

Još se dobro sjećamo kolopleta događaja u zagrebačkom kvartu Savica koji se rasplamsao 2016. godine. Crkva i vlasti Grada Zagreba namjerili su, mimo procedura, na mjestu dječjeg igrališta u parku podići veliki sakralni objekt sa župnim dvorom, smještajnim kapacitetima za posjetitelje, blagovaonicom i parkingom. No, građani su to svojim aktivističkim otporom uspješno osujetili. Nakon toga su se „gradski oci”, u prijevodu pokojni Milan Bandić, dosjetili da na mjestu starog i prirodnijeg parka podignu novi i veći, pokriven umjetnim, plastičnim materijalima. Lokalni mještani su se opet skupili kako bi i taj pokušaj osujetili u čemu su na kraju i uspjeli. Koliko je to bio rezultat samo i isključivo njihove borbe, a koliko je ideja gradnje u parku konačno napuštena tek uslijed kasnijih okolnosti pandemije, potresa, Bandićeve smrti i promjene gradske vlasti, možda ostane zauvijek obavijeno velom tajne.

Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.