U početku je izgledalo dobro. Masovni izlazak iz sale je trebalo da postidi svakog Izraelca da se konačno zapita: možda Izrael ipak čini nešto loše? Možemo pretpostaviti da je većina Izraelaca odgovorila: to je antisemitizam, glupane. Onda je stigla potvrda: premijer je ponosno ispričao kako je Izrael zdrobio, uništio, razbio i srušio ceo region oko sebe. Desetine engleskih sinonima za uništenje, znak obavljenog posla za razorene delove na prošlogodišnjoj mapi, kao i za ostale koji stižu na red. Svaka čast. Preskočio je samo Gazu. I Zapadnu obalu. Možda je zaboravio. Klicala mu je grupa laskavaca, posebno mala ovog puta, bez bogatih Jevreja kao prethodnih godina. Šef kabineta Cahi Braverman strogo ih je nadgledao kako bi se uverio da se niko ne izvlači.

Što smo, dakle, mogli naučiti iz povijesti? Kapital će, u kriznim fazama svojih ciklusa, recimo dvadesetih godina ovog ili onog stoljeća, ciljano forsirati vrijeme čudovišta – kako bi spriječio stabilizaciju i zaživljenje crvenog novorođenčeta. Kratko i jasno: u Europi do ruskog scenarija nije došlo otuda što je izumljen fašizam baš zato da spriječi takav scenarij. Horkheimerovu opservaciju da bi trebao šutjeti o fašizmu onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu dalo bi se sidriti u događaju koji je odmah 1919. godine zadao takt uspostavi novog poretka. Tj. u dubokoj konzekventnosti podatka da je Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta mučiti i ubiti dao socijaldemokratski serviser kapitala. Prva briga liberala i te tzv. socijaldemokracije, „lijevog centra“ – zatrti „ekstremnu ljevicu“.

Svaki film Paula Thomasa Andersona željno se iščekuje, pa ni „Jedna bitka za drugom“ (u originalu „One Battle After Another“) nije izuzetak. Ovaj Andersonov uradak dočekan je s gotovo unisonim hvalospjevima kritike i publike, uz tek poneki disonantni ton ljudi sklonih cjepidlačenju, upodobljavanju tuđe vizije prema vlastitoj ili naprosto onih koji su željni doze pozornosti i kontroverze. Već se sada govori o gotovo izvjesnim nominacijama i visokim šansama da se one bogato potvrde u sezoni filmskih nagrada, kako po pitanju glavnih glumaca – Leonarda DiCaprija i Seana Penna – tako i po pitanju scenarija, režije i tehničkih komponenata poput glazbe i fotografije. I doista, te priče nisu samo prazna naklapanja, jer ovdje je u pitanju vrlo unikatan i u današnje vrijeme rijedak film.