U ovoj su knjizi dva kuhana jaja u džepovima kućnog ogrtača. Jedan ih muškarac spretnom kretnjom tamo umeće dok kuha. Neodoljivo, sve ove godine, baš sve. Toliko sam puta pomislio na tu scenu, to dvoje ljudi koji odnedavno žive zajedno i ona ga gleda dok on kuha. Zamišljam maleni stan u Berlinu, na četvrtom katu, obasjan zimskim suncem, u veljači, u tihoj ulici, stančić dakle s oskudnim namještajem, ali sa stabilnim i moćnim Boshovim štednjakom na kojem u emajliranoj zdjelici kuhaju dva jajeta. U čajniku kipi voda, muškarac pali cigaretu, ona hrska dvopek, naslonjena na dovratak. Nedjelja je i još ništa važno nije započelo, zimsko jutro, a toliko razliveno i meko. Goli su ispod ogrtača, on stoji bos na linoleumu, ona gleda u njegove nožne prste, nije to lijep prizor, nikad nije, ali smiješi se, pomalo prihvaća te kvrgave i krivudave izdanke na kojima stoji njezin dečko.

Davne 1977. godine, gdje god je bilo moguće, dano je na znanje da je drug Tito 40 godina na čelu Partije, pa je i Mjesec knjige u Hrvatskoj te godine nosio taj moto. Svečano otvorenje manifestacije održano je u Glini, a ja sam tada u poduzeću Mladost bio zadužen za osmislim izložbu na tu temu i za tu prigodu. Uz pomoć kustosa Muzeja revolucije Hrvatske, jer s materijalom nisam bio na ti, odabrali smo fotografije koje smo uz tehničku pomoć, presnimili, uvećali i kaširali te zajedno postavili na mrežaste panoe. Nakon izložbe javljale su se knjižnice s kojima je naša knjižara surađivala, želeći da isto događanje održimo i u njihovim gradovima. Među prvima se javila gradska knjižnica iz Bjelovara. Prostor za izložbu bilo je prizemlje bjelovarskog Gradskog muzeja, a recital je održan u dvorištu Muzeja. I evo, poslije 45 godina nalazim se u istom prostoru.

„Sjećanje“ („Memory“) naslov je naizgled običnog, ali zanatski solidnog, na kraju i vrlo lijepog filma koji je nakon premijere na Mostri jesenas prikazan na ljubljanskom LIFFE-u, zimus i na beogradskom FEST-u. U Hrvatskoj nije selektiran za festivalske programe, zasad čini se ni odabran za redovni repertoar, zato je red da ovdje ostane bilješka o njemu, za one koji vole takve priče, melankolične i meke, a ipak idejno i izvedbeno realistične; priče o ljudima i osjećajima, ali nikako patetične; teške, ali ne i eksploatacijski mračne. Filmu me privuklo izmučeno i odlučno lice Jessice Chastain koja je u najavi sama u kadru, a djeluje kao da je sama i na čitavom svijetu. Njeno držanje, njena eteričnost i čvrstoća obećavaju ozbiljnu karakternu ulogu i izazovnu životnu situaciju gdje se junakinja bori protiv nečega većeg od nje. Tzv. zahtjevniji gledatelj sklon rafiniranosti psihologizacije i low key dramatici očekivat će da taj lik bude slojevit i nedokučiv.