Nije lako živjeti u Bosni i Hercegovini. Nije lako raditi u Bosni i Hercegovini. Ništa nije lako kada si stanovnik Bosne i Hercegovine u posljednjih 30 godina. Još od početka devedesetih godina 20. vijeka pa, evo, do danas, prosječan Srbin u Bosni i Hercegovini čeka da Republika Srpska postane nezavisna država. Dok to Srbi čekaju, njegov komšija prosječni Bošnjak mašta o Bosni i Hercegovini bez entiteta i kantona, dok prosječni Hrvat sniva treći entitet gdje će oni biti većina ili raspad države. U posljednjih mjesec dana radujemo se svakom trenutku bez rata, koji nikada neće izbiti. Zbijeni u etnička krda, opijeni „smradom“ sopstvenog tora, nezainteresovano puštamo da život prolazi mimo nas. Ovdje ni Steven Spielberg, ni Taylor Swift, ni Haruki Murakami, ne bi imali šanse da se nametnu i postanu važni s onim što najbolje znaju i što odlično rade. Nemate pojma kako je to frustrirajuće. A zašto vam sve ovo pišem?

„Shvatio sam da ovu generaciju, sve i da hoću, ne mogu ispratiti. Mnogo su brzi i definitivno ne vide stvari isto kao i mi. Mislim da gledaju mnogo više u budućnost, nego što možemo i da pojmimo“, kaže u razgovoru za Lupigu novosadski režiser Aleksandar Reljić. Njegov film „Najglasnija tišina“, večeras će, skupa s novim dokumentarcem „Crveni tobogan“ Nebojše Slijepčevića, otvoriti 21. izdanje ZagrebDoxa. U 28 minuta filma, Reljić je sav mogući prostor ustupio isključivo studentima. „Od starta sam hteo da pokušam da snimim film u jednoj noći, toj novogodišnjoj, jer mi se učinilo da bi taj zabeleženi trenutak nosio u sebi svu univerzalnost i unikatnost studentskog bunta“, objašnjava Reljić u čijem filmu nema naracije. U „Najglasnijoj tišini“ su samo studenti i njihova iskrena želja za boljim, pravednijim društvom i nepokolebljivi žar s kojim organiziraju proteste.

Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.