"Antirodni pokret u tom smislu predstavlja jedan od novih oblika krajnje desnice, u kojem fokus više nije na etničkim razlikama ili granicama, već na kulturnim pitanjima zajedničkim svim društvima: rodu, obitelji i seksualnosti. Taj se proces u postkomunističkoj Europi dodatno učvršćuje kroz ponovni ulazak religije u javnu sferu. Crkva, koja je tijekom komunizma bila marginalizirana, kroz antirodnu mobilizaciju ponovno postaje politički akter i moralni autoritet. Jedan od ključnih nalaza mog istraživanja jest da su krajnje desne stranke i Crkva međusobno zamjenjivi saveznici antirodnog pokreta. Dovoljno je da postoji jedan moćan saveznik, politički ili religijski, da bi se mobilizacija pokrenula", objašnjava u razgovoru za Lupigu Maja Gergorić, na Katedri za socijalnu politiku zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Sjećam se, noć pred moj odlazak u vojsku, u januaru 1985. godine, Dario Džamonja je predložio da se dopisujemo dok budem tamo, i da pisma objavljujemo u Oslobođenju. Meni se, naravno, ideja dopala. On je tamo bio domaći autor, redovito su štampali njegove priče, znao je urednike, pa smo povjerovali kako neće biti problem dogovoriti i objavljivanje naših pisama. Desetak dana nakon što sam se uselio u kasarnu, razmijenili smo prve pisane poruke, ali to u Oslobođenju nisu prihvatili. Urednik kulture ih je odbio objaviti. U prvom javljanju adresiranom na Dacinu marijindvorsku adresu, govorio sam o mladim vojnicima koji su od mene tražili da im asistiram u pisanju ljubavnih pisama njihovim djevojkama. Opisao sam tada i nekog Mumina iz Banje Luke koji je nakon par dana otpušten iz vojske, jer se triput rezao žiletom...

Umesto klasičnog holivudskog happy-enda, svedoci smo, dakle, „topljenju osmeha“. Time se implicitno kritikuje melodramska opsednutost potrage za ljubavnom, malograđanskom srećom. Život se tek otvara prema neizvesnosti, kao da nam poručuje kraj filma „Diplomac“ („The Graduate“, 1967) Mikea Nicholsa. Sve društveno prihvatljive maske, koje su do tog trenutka štitile Nicholsove likove od prevelike ranjivosti, lomljivosti i izloženosti Drugom, bivaju strgnute. Kao što biva osporena kratka ljubavna afera sa gospođom Robinson, čiji je lik takođe doveden u nezavidnu poziciju žene koja će biti trajno obeležena žigom nevoljene i ostarele preljubnice. Ljubav ne trijumfuje. Umesto nje, sluti se, trijumfovaće banalnost i iscrpljivost ordinarnih životnih odluka, izmeštenih u publici nedosežnu budućnost.