U prvoj polovini devedesetih sa užasom sam shvatio da su Muslimani u javnim medijima bez izuzetka nazivani islamskim fundamentalistima, pa tako i moj prijatelj Dževad Karahasan, sa kojim sam se 80-ih godina puno družio. Ne tvrdim da islamski fundamentalisti ne postoje, ali su ih upravo Dževadova dela najefikasnije razobličila. Čak ni posle njegove smrti pre nekoliko godina, rukovodioci javne televizije nisu se izvinili. Bojim se da se neće izviniti ni vlasnici televizije Pink, koja ima nacionalnu frekvenciju, jer njihovi gosti u studiju uopšteno nazivaju Hrvate ustašama. Kako je reč upotrebljena uopšteno, odmah sam pomislio na svoje prijatelje, poput Slobodana Šnajdera i Miljenka Jergovića. Za mene su oni najoštriji kritičari ustaške ideologije. Ko će se njima izviniti? Ako ne vlasnik televizije Pink – a znam da ovo nema smisla – možda će to učiniti srpski ministar kulture … Dokle će trajati taj užasni tabloidni rasizam?

Vrlo rijetko se u hrvatskoj znanosti dogodi da neki hrvatski znanstvenik koji primarno djeluje u nekoj domaćoj instituciji bude vodeći autor u jednom od nekoliko najprestižnijih časopisa na svijetu, no upravo to je pošlo za rukom riječkom znanstveniku dr. sc. Marku Šestanu s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Šestan je, naime, vodeći autor znanstvenog rada pod naslovom „Neuronal-ILC2 interactions regulate pancreatic glucagon and glucose homeostasis” koji je danas objavljen u prestižnom Scienceu, a sam časopis izdvojio je ovaj rad kao jedan od važnijih u aktualnom izdanju. „Naša studija je pokazala da kod smanjene razine glukoze u organizmu živčani signali aktiviraju imunološke stanice koje utječu na endokrinu funkciju gušterače, što doprinosi održavanju normalnih razina glukoze u krvi“, pojašnjava Šestan čijim istraživanjem je po prvi puta dokazano da živčani sustav kontrolira i potiče periferne imunološke funkcije.

Nema one jedne i posebne, nema najljepše pjesme o New Yorku. New York sam je najljepša pjesma o gradu, svakome gradu. Netko bi, s dobrim argumentom, radije govorio o odi, himni, svakako epu i bio bi, kao i Sinatra – naslov čijeg standarda nečujno prošiva ponor među rečenicama – jednim dijelom u pravu; najviše upravo kad bi te suhoparne termine pretopio i slio u jedno – jabuku ludu od svjetla koja spava u smjenama, sanjajući jedan te isti košmarni san. Ipak, više od svega New York je lirika. Barem onaj najvažniji i možda jedini stvaran, onaj nepostojeći, kojega vjerojatno nikad nije ni bilo, ali su mnogi, čitajući, gledajući filmove i vrteći ploče, u njemu odrasli, prihvaćajući ga kao sveprisutnu, čvrstu činjenicu. Njegovu tamu načas može osvijetliti samo kratki spoj metafore. Šibica koja podmeće požar, beskrajno zamršena, nerazmrsiva ali i neprekinuta Arijadnina nit onog neuhvatljivog ali opipljivog lirskog koje teče kroz stvari, sve stvari.