Marko Perković Thompson već je jednom, ako se ne sjećate i ako ne znate šta je bilo, pisali su o tome mediji, poslužio HDZ u da ne pjeva. Za izdašnu naknadu, dakako. Nije plaćao ni milijunski porez, pa se namjerio i na susjede kako bi im oduzeo kvadrate njihovih stanova, a na koncu, vidimo to ovih dana, bahato je i bez ijedne jedine dozvole izgradio nekretnine u Čavoglavama. Ako mene pitate, možda sam u krivu, ali domovina i domoljublje kojima se kiti Marko Perković trebali bi biti plaćanje poreza toj istoj domovini i poštivanje njenih zakona i institucija. Pogotovo ako imamo na umu da Marko zapravo živi od domovine i pozivanja na domoljublje. No, vremena u kojima živimo suluda su. Zakoni u ovoj zemlji ne vrijede jednako za sve. Oni kojima je ovakva thompsonovska receptura domoljublja prihvatljiva, sada su u hajci na medije koji su objavili provjerenu informaciju da objekti na Thompsonovom imanju nemaju baš nikakvih „papira“.

Razmišljam dok pokušavam balansirati između kuće, vrta, obitelji, života, posla, majke prirode i ćaće društva, ideja i strahova, mogućnosti i nemogućnosti, kad li cima me drugarica. Radi se marš! Izbacila me iz tračnica, ništa od balansa. „Ujedinjeni protiv fašizma“. U nedjelju, 30. studenog u 12, zapisujem. Pronosim glas o maršu, a neki mi odgovaraju – pretjerujete. Voljela bih da pretjerujemo, lakše mi je živjet s našim pretjerivanjem nego s fašizmom u društvu. Navodno pretjerivanje ionako je podvaljena priča, manipulacija i zamjena teza u kojoj relativizatori nasilja i fašizma postaju žrtve, a antifašisti lude histerične provokatorice. Modus operandi kulture i režima nasilja. Demonizacija antifašista oružje je fašizma, a prepoznavanje i reagiranje na znakova, obilježja i simbole fašizma nije ni pretjerivanje ni širenje panike, već briga za zdravlje društva u kojem živimo. Domoljublje, ako hoćete.

Britanska kinematografija ima veliku i značajnu tradiciju socijalnih drama, pa čak i svoj termin za ovaj pod-žanr, „kitchen sink”. Za svoj redateljski prvijenac, poznati glumac Harris Dickinson izabrao je upravo ovaj žanr, a postulate britanskih velikana Kena Loacha i Mikea Leigha spojio je s nešto modernijim tendencijama preuzetim iz američke neovisne kinematografija, prije svega iz opusa Seana Bakera i braće Safdie. Rezultat su bile dvije nagrade na premijeri održanoj u Cannesu (sekcija Un certain regard), i to glumcu Franku Dillaneu za najbolju ulogu, te nagrada kritike FIPRESCI. Kod nas, film je premijerno zaigrao na netom završenom Zagreb Film Festivalu kao britanski „predstavnik” u programu „Velikih 5“ posvećenom najvećim europskim kinematografijama.