Neke su slobode osvojene, neke su pobede već ostvarene. Ni najveći pesmisti neće reći da je moguć povratak na isto. A povratak na isto bi bio povratak na gore. Vlast ne krije raspoloženje da napravi „kontrarevoluciju“, otvoreno to ovih dana poručuje, a pod njom podrazumeva – nasilje i osvetu. U tim stvarima zna da bude efikasna. Može i omanji rat, što se nje tiče. Imaju, međutim, problem. Malo su zakasnili, zbunjeni razvojem događaja. Više ni sami ne znaju na koga mogu da računaju, raskol u njihovim redovima je očigledan. Ne samo među strankama vlasti, nego i unutar mafijaške Srpske napredne stranke, pa i u bezbednosnim strukturama. U okviru „kontrarevolucije“, Vučić najavljuje veliki miting u Beogradu za 28. mart, „najveći u istoriji sveta“. Biće to debakl, sasvim sigurno, sve sa onim silnim autobusima koji pristižu odsvakud, sa partijskim delatnicima i izbezumljenim i pauperizovanim ljudima.

Prije nego je i završila finalna noć Dore i proglašena pobjednička pjesma, ona koja će Hrvatsku predstavljati na ovogodišnjoj Euroviziji, društvenim mrežama i portalima krenula se slijevati homofobna mržnja. Unatoč velikom kapitalu simpatija koje vuče još iz vremena kada je kao dječak svojim nastupima u jednom televizijskom muzičkom showu oduševljavao publiku iz cijele regije, pobjednik Dore, Marko Bošnjak, postat će meta hordi homofoba. Ako je netko tada i pomislio da vrijeme liječi sve i da će se hajka smiriti u danima nakon Dore, pogrešno je mislio. Slično maltretiranje, no ipak daleko blaže, prolazio je i prošlogodišnji pobjednik Baby Lasagna. Također zbog toga što je bio drugačiji od onoga što konzervativna Hrvatska želi, prihvaća i priznaje. No, „problem“ Marka Bošnjaka nije samo taj što je "drugačiji", već i što odbija skrivati činjenicu da je gej, što se toga ne srami.

Poznati američki filmaš Joshua Oppenheimer, nedavno je gostovao u Rijeci, u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata. Oppenheimer je najpoznatiji po svojim dokumentarcima-parnjacima „The Act of Killing“ (2012) i „The Look of Silence“ (2014) kojima nas je poveo u „utrobu zla” višedecenijskog državnog terora nad neistomišljenicima u Indoneziji koji su nakon brojnih nagrada i nominacija postali dijelom svjetske baštine, i to ne samo kinematografske, nego i društveno-filozofske i humanističke. Dva dokumentarca tvore komplementarni diptih u kojem je prvi dio uspjeliji: u njemu se Oppenheimer doista spušta u srce tame pričajući priču o teroru iz vizure nasilnika, odnosno krvnika, ubojica i zločinaca koji su izvodili smaknuća političkih oponenata brutalnom Sukhartovom režimu i to tjerajući ih da oni sami ponove svoja nedjela na pozornici na kojoj se odvija morbidni mjuzikl.