Trećega rujna ove godine bit će petnaesta godina od odlaska polonista, Zdravka Malića (1933.-1997.), čiji će život i sudbina možda biti tema nekih budućih istraživača, a istovremeno je 80. godina otkad se pojavio na ovome svijetu, na ovoj ponjavi. Zašto je to važno? Zato što je ovaj čovjek, kao mladac i odličan učenik, političkom odlukom izgnan iz svojega zavičaja i jezika - ostavio trag i nije zaboravio otkud je potekao, kako tamošnji ljudi opisuju gdje su porasli i gdje su svoju snagu izgubili. Zdravku to nije bilo suđeno i on je postao ono što jest u komšiluku, malo dalje od svoje Bosne. A opet, bez obzira na sve, svojem je zavičaju ostavio ovaj zapis o Bosni, jak kao zemlja

Zdravko Malić (Ljubija 1933. - Zagreb 1997.)

Sanjam da Bosnom tumaram uzduž i poprijeko, sa štapom u ruci, pješice. I da se s tog elizejskog lutanja ne vraćam. Ubošnjen zanavijek. Usjenjen. U san zanesen. Snajka me, sanjam, boščalukom darivala. Ćaća, reče, evo ovo, neka ti se u putu nađe.
Za sve što jesam. Za moj čardak ni na nebu ni na zemlji. Za moju ubitačnu tugu, kojoj lijeka niđe nejma. Za moj jad. A u boščaluku jedna presvlaka, jedna majčinom rukom tutnuta jabuka (otkud ti, mati?) i sva mi Bosna:

Sa svim putovima i puteljcima, sa svim vodama i livadama, sa svim brdima i brdeljcima, sa svim proplancima i klancima, sa svim pjesmama, razgovorima i šutnjama, s djecom, s omladinom, s ostarinom, sa svim radostima i tugama, nadama i nadanjima, sa svim narodima i vjerama, sa svim gradovima, kasabama, selima i zaseocima, sa svim mahalama, sa svakom čaršijom, i s Baščaršijom, sa svakom ulicom, sokakom i ćorsokakom, sa svim džamijama i crkvama, sa svakom kućom (i s onom u brdu iznad Nemile, pred kojom svu noć tamu razgoneći svjetiljka gori), sa svakim dvorištem i avlijom, sa svakom okućnicom, sa svim pašnjacima (na Vranici, na Vlašiću, na Zvijezdi, na Borji, na Romaniji i Glasincu, na Čemernom, na Grmeču, na Kozari, na Motajici, na Majevici), sa svakom kravom, ovcom, konjem, psom, vukom, sa svakim međedom, sa svakim zecom, jazavcem i ježom, sa svakom lasicom i lisicom, sa svakim mravinjakom i osinjakom, sa svakom kokoši, pijetlom, sa svakom patkom i guskom, i kozom, sa svakim mišem (brašnarom, poljarom i slaninarom), sa svim mačkama, kućnima i okokućnima, sa svakom vranom, čavkom i svrakom, sa sjenicom i žunom, sa svakim čvorkom, kosom i vrapčićem, s jastrebom i lastavicom, s golubom i s grlicom, s visokom ševom, sa svakom biljkom, sa svakim jaglacem, sa svakom čuvarkućom, sa svakom granom jorgovana, sa svakim grmom ruža, sa svakom lijepom katom, sa svakom lijehom, sa svakim u bašči božurom i sa svakom baščom (od Kostajnice do Fojnice i od Zenice do Srebrenice), sa svakom vlati trave, sa svakim žitnim klasom, sa svakim kukuruznim klipom, sa svakim drvetom, sa svim oranicama i sa svim voćnjacima, sa šljivicima, sa svakim kamenom, sa svakim grumenom zemlje, sa svakim vremenom i nevremenom, sa svakim oblakom i svakom vedrinom, sa svakim lahorom i svakom vjetruštinom, sa svakim potočnim žuborom, sa svakim glasanjem česme, sa svakim zujem pčele, sa svakom gorskom jekom, sa suncem na danjem nebu, s mjesecom na nebu noćnom, s vlakom što tutnji kanjonom Bosne, tamo kod Vranduka, s Vrhbosnom i s Donjim krajem, sa svakim putnikom, sa svakim domaćinom, sa svakom majkom i stramajkom, sa svakim đedom, sa svakom sejom i bratom, sa svom čeljadi i unučadi, sa svima živima i sa svima mrtvima, sa svakim grobom i sa svakom kolijevkom.

Takvim me snajka boščalukom darivala. Pa ti vidi, kaže, što ćeš i kamo ćeš. Tako eto sanjam da Bosnom tumaram. Mir sebi da nađem. Smirenje. Mjesto počinka. Dom vječni.

Zdravko Malić (1995)

Lupiga.Com