ZAČARANI KRUG: Od navijača do gledatelja i od zabave do huliganizma
Ima tome deset godina, nešto prije Nove 2007. godine kad je u dubokoj starosti, umro 84-godišnji nasmiješeni brk hrvatske sociologije profesor emeritus Srđan Vrcan. Ovaj je istaknuti sociolog predavao na Sveučilištu u Splitu, bio je predavač sociologije na Pravnom fakultetu u Splitu, dekan Pravnog fakulteta, prorektor Sveučilišta u Splitu, predsjednik Jugoslavenskoga udruženja za sociologiju te Sociološkog društva Hrvatske, glavni i odgovorni urednik časopisa Pogledi, član Izvršnog odbora Međunarodnog udruženja za sociologiju religije i član uredništva časopisa Social Compass. Profesor Vrcan objavio je brojne knjige i tekstove u zemlji i inozemstvu iz područja sociologije religije, sociologije sporta, istraživanja nacionalnih odnosa, tranzicije i tako dalje.
Već kao osamdesetogodišnjak, 2003. godine, objavio je epohalno djelo „Nogomet – politika – nasilje“ u kojem u tančine opisuje postanak nogometa kao svojevrsne moderne religije, a znanstveno je opisao način na koji nogomet rađa začaranost, zanos i užitak kakve rijetko nalazimo u javnom području. Uz to, knjiga je sveobuhvatan pregled suvremene sociologije nogometa kao izvorna analiza povijesne dinamike razvoja nogometa, fenomena navijačkog nasilja i politizacije nogometa, odnosno njihovom trajno isprepletenom odnosu.
Stop nasilju nad whatever kime
Prošlo je više od mjesec dana otkako je hrvatsku javnost zapljusnula vijest o napadu na daruvarskog suca Brunu Marića, u trenutku dok je objedovao u jednom restoranu u Stobreču, pa je nakon toga uslijedila akcija Hrvatskog nogometnog saveza pod nazivom "Pokažimo crveni karton nasilju - stop nasilju, svi za jednoga jedan za sve". Akciju je kanio provesti i Andrej Burilo, sudac gradskog derbija između Hajduka i Splita. No Hajduk, to neposlušno dijete hrvatskog nogometa, svoje je nogometaše obukao u bijele majice s natpisom "Stop nasilju nad hrvatskim nogometom" uz izdano priopćenje s porukom čelnim ljudima hrvatskog nogometa da nije dovoljno liječiti samo posljedice, nego da prije toga moraju riješiti uzroke.
Vrcan je u tančine opisao postanak nogometa kao svojevrsne moderne religije, a znanstveno je objasnio način na koji nogomet rađa začaranost, zanos i užitak kakve rijetko nalazimo u javnom području (FOTO: Lupiga.Com)
U priopćenju među ostalim je stajalo: „HNK Hajduk osuđuje svaki oblik nasilja i neprimjerenog ponašanja na sportskim borilištima i izvan njih. Još više osuđujemo uzroke ovih problema. Ako uistinu svi želimo stvarno raspetljavanje nagomilanih problema u hrvatskom nogometu, treba krenuti od njihovog rješavanja, a ne baviti se samo selektivno posljedicama. HNK Hajduk će stoga i dalje nastaviti ukazivati na sve nepravilnosti i nezakonitosti koje se kontinuirano događaju na hrvatskoj nogometnoj sceni te će podržati sve iskrene akcije koje ukazuju na isto... Zlonamjernim konstrukcijama na račun rukovodstva Kluba pokušala se baciti sjena na jedan od najvažnijih dana u povijesti Kluba i njegovih navijača. Predstavnici Uprave i Nadzornog odbora Kluba nedjeljnu utakmicu protiv RNK Splita odgledali su s tribina isključivo kako bi iskazali poštovanje prema navijačima na njihov veliki dan, ali i poslali snažnu poruku jedinstva u očuvanju klupskih vrijednosti i ostvarenju zajedničkog cilja – stabilnog i jakog Hajduka temeljenog na načelima transparentnosti, stručnosti, poštenja i demokratičnosti. Dovođenje ovog poteza u bilo kakve druge konotacije predstavlja svjesnu obmanu hrvatske javnosti i ponovno skretanje pažnje s pravih problema u hrvatskom nogometu.“
Naravno, i jedan i druga akcija osuđuju nasilje, no čini se protokolarnim, kako se i očekivalo u opisu ove situacije. Stop nasilju nad whatever kime!
Vrcan se među ostalim u dijelu knjige bavi i dometima hrvatskih pokušaja izlaska iz začaranog kruga nasilja. On reakcije na navijačko nasilje svodi na pet tipova reakcija. Prvi tip reakcija je sastavni tip posvemašnje političke instrumentalizacije nogometa potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća, te u tom okviru i političke instrumentalizacije navijaštva i navijačkog nasilja kojoj je u okviru glavne struje hrvatske politike najviše pribjegao HDZ od početka svog javnog nastupa na političkoj sceni.
Od Franje do Kolinde – od vragova do orjunaša
Drugi tip reakcije izravno je inicirao tadašnji predsjednik Republike, Franjo Tuđman, a reakcija je sadržajno predstavljala hrvatsku politiziranu varijantu proizvodnje moralne panike samo što se navijači nisu predočavali kao obični huligani koji ugrožavaju red i mir nego su bili izravno politički denuncirani kao politički protivnici i neprijatelji stigmatizirani kao „jugonostalgičari“, prokomunisti i slično, oni koji ugrožavaju stabilnost hrvatske države.
Tuđman ih nije volio (FOTO: Lupiga.Com)
Sličan je princip zauzela i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović komentirajući ponašanje navijača za vrijeme Europskog prvenstva održanog u Francuskoj ovog ljeta, te smo pritom svašta doznali o hrvatskim navijačima.
Treći tip, kaže Vrcan, predstavljao je sklop postupaka koje je na klasičan način pokušao primijeniti Zlatko Canjuga u jednoj fazi dugogodišnjeg sukoba s pripadnicima BBB-a. Na jednoj strani nastojao je podijeliti navijačko pleme i izolirati njegovo čvrsto jezgro, te jedan njegov dio pripitomiti, a na drugoj strani, težilo se vještački „odozgo“ stvoriti novo politički podobno navijačko pleme koje bi se, kao „dobro“ suprotstavilo „zlom“ plemenu.
Danas je pandan tom tipu reakcije podjela BBB-a na „mamićevce“ i „antimamićevce“. Sljedeću rečenicu prepisujemo iz knjige doslovno i napominjemo još jednom da se radi o 2003. godini: „Četvrti tip reakcije predstavlja, na klasičan način, ono što je Hrvatski nogometni savez već primijenio na Hajduk i na Split. To je odigravanje utakmica pred sablasno praznim stadionom na kojem se u namjeri da se uklone nezgodni navijači i eliminira njihovo moguće nasilničko ponašanje, jednostavno uklonjen gledatelj...“
Ovdje Vrcan čini distinkciju između gledatelja i navijača, kao i razlog posjeta nogometnim stadionima, te kaže kako su zbog navijača uklonjeni – gledatelji. Za peti tip reakcija Vrcan se referira na derbi Dinama i Hajduka, odigran 2002. godine.
Bacanje cipela kao nezadovoljstvo
Podsjetimo na ovaj već pomalo zaboravljeni performans koji se tada dogodio na Poljudu iz teksta o utakmici objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 8. travnja 2002. godine, a potpisuje ga Marko Bilić:
Odigravanje prvenstvenih utakmica pred homogenom publikom znači da praktično nema značajnije skupine koja navija za gostujuću momčad (FOTO: Lupiga.Com)
„Publika je bila na višoj razini fair-playa nego nogometaši. Nedostajalo je fernese kod izbacivanja lopte u aut, bilo je i oštrih startova, e da bi na kraju sve završilo u granicama dozvoljene oštrine, bez grubosti. Ah da, umalo smo zaboravili, prisustvovali smo i jedinstvenom činu iskazivanja nezadovoljstva s tribina, kad su nakon vodstva Dinama sa zapadnog dijela gledališta u teren poletjele — cipele!? Mnogi su se izuli i hitnuli svoju obuću, a doletio je i jedan pravi pravcati mobitel koji se pri udaru o tlo raspao u dva dijela. Kad im na ulaznim vratima oduzimaju kovanice, ključeve, penkale, kišobrane, šminke itd., još nikome nije palo na pamet da na ulazima izuva gledatelje. Tko zna, možda ćemo ubuduće pri najavi utakmica biti zamoljeni da napišemo: 'Molimo publiku da na utakmicu dođe bosa!'. No, sve je dobro kad se dobro svrši, bio je to derbi u kojem nismo vidjeli policajaca sa šljemovima i štitovima, ostali su, na svu sreću, 'neiskorišteni' u dubokoj nutrini stadiona. Ne bojte se, bilo ih je preko tisuću i na malu iskru incidenta utrčali bi u punom sastavu. Prikazali su se tek debelo poslije utakmice kad su morali, za svaki slučaj, samo se postaviti prema južnom dijelu stadiona gdje je oko tisuću navijača Dinama, BBB (stigli su vlakom i u desetak autobusa) trebalo mirno sprovesti svojim putem. Derbi bi mogao biti upamćen po iznimnih deset minuta nadoknade. Time je Širić nadoknadio svo ono vrijeme od 52. minute pa nadalje što smo držali začepljene noseve u dimnoj zavjesi dostojnoj scena ratnih filmova; pitajući se kad će bava ovo čudo otpuhati... Publika nije ni pomislila iskoristiti barijeru dima da neopazice utrči u teren i izvede juriš, desant na travu!“
Demokracija pretvorena u privid
Vrcan komentira kako odigravanje prvenstvenih utakmica pred homogenom publikom znači da praktično nema značajnije skupine koja navija za gostujuću momčad. Maestralno zaključuje: „Stoga bi stadione trebalo 'očistiti' od navijačkih drugih ili radikalno smanjiti njihovu prisutnost kako bi na stadionima zavladali mir, sigurnost i spokojstvo. Naravno, time se nogometni spektakl bitno osiromašuje. Istodobno društveno degradirajući aspekt ovih i ovakvih mjera je u tome što s time de facto priznaje manjkavost i velika slabost demokratske kulture na ovim prostorima. Naime, ako nije moguće na stadionu u miru i spokoju navijati glasno i za drugu momčad i za drugi klub o tako društveno prividno trivijalnom pitanju, kao što je pitanje tko će kome zabiti gol više, kako je moguće očekivati i pretpostavljati da se može politički navijati javno i otvoreno i za nekonvencionalne političke stavove i ideje koje većina očito ne dijeli. A to znači da se demokracija pretvara u privid.“
Kao posljedica bavljenja nasiljem u hrvatskom nogometu 2003. godine je donesen famozni Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Osim čudnog naziva koji se a prirori bavi posljedicama zakon je vrlo čudan i nedorečen, a kako vidimo nakon 12 godina i dalje se društvo bavi istim problemima.
Teško je na prvu shvatiti čime i na koji način bi se sve ovaj zakon trebao baviti (FOTO: Lupiga.Com)
Članak 1. kaže: „Svrha je ovoga Zakona osiguravanje sigurnosti gledatelja, natjecatelja i drugih sudionika športskog natjecanja ili športske priredbe i stvaranje okruženja koje sprječava, suzbija i sankcionira nedolično ponašanje, nerede, te nasilje, prije, za vrijeme i nakon športskog natjecanja ili športske priredbe, zaštita gledatelja koji se dolično ponašaju, zaštite drugih građana i njihove imovine i imovine pravnih osoba te stvaranje uvjeta da športsko natjecanje ili športska priredba što više pridonosi kvaliteti života građana, osobito mladeži.“
Teško je na prvu shvatiti čime i na koji način bi se sve ovaj zakon trebao baviti. Ono što može proći u sportu, teško prolazi u drugim sektorima društvenih djelatnosti. Zamislite da se donese Zakon o sprječavanju nedoličnog ponašanja pacijenata u zdravstvenim ustanovama ili primjerice Zakon o sprječavanju prekritičnosti gledatelja filmskih i kazališnih predstava i tome slično. Donositelji i provoditelji bili bi ismijani, a konzumenti sportskih sadržaja, (pazite!), mogu biti sankcionirani zbog nedoličnog ponašanja. U istom loncu su se našli gledatelji, natjecatelji, navijači i građani, posebice mladi, iako su to često isti na koncu – ljudi.
Bez konzultiranja Vrcanove znanstvene ostavštine i drugih relevantnih istraživanja te sve dok je tako i dok sami sebi ne razjasnimo što zapravo želimo s nasiljem u društvu i u sportu, ono će biti prisutno uz promijenjeni modalitet i ambalažu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Pogresno se gleda na navijace i na huligane. Izljevi emocija na stadionima su tek posljedica stanja u drustvu, nikako uzrok. Stadion je oduvik bilo mjesto za osobno emocionalno praznjenje. Sto su emocije svakodnevnog zivota nabijenije (uzrokovane politikom,drustvom) to je i praznjenje intezivnije