Kod nas u Splitu riječ „redikul“ ima malo širi pojam i kontekst. Redikul, kako definicija kaže, u Splitu ne mora nužno biti osoba koja služi za ruganje, koja općim dojmom, ponašanjem ili, recimo, odijevanjem izaziva porugu. Nama ta riječ često služi i za osobu uživljenu u svoju ulogu, osobu koja ima svoj model ponašanja koji je često u suprotnosti sa stvarnošću. Riječ „redikul“ inače dolazi iz latinskog korijena „ridiculus“ što zapravo znači „smiješan“, no držim da smo je mi Splićani pokupili od Talijana kojima „ridicolo“, kao uostalom i nama, znači mnogo više. Nama u Splitu, da vas ne davim više, ta riječ često označava primitivca, „retaja“ što bismo mi rekli, ljigavca, cirkusanta, bezveznjaka ili, jednostavno, seronju.

Kada vidim sve te "kvalifikacije", dakle cirkusanta, bezveznjaka, ljigavca, seronju, kompleksaša, demagoga, ukratko – redikula, pada mi na um točno jedna osoba koja se tu svojim ponašanjem, izvedbama i načinom na koji komunicira, savršeno uklapa. Nije, istina, možda ni do njega samoga. Možda je jednostavno do položaja, mjesta, podzemnih voda, uroka ili nesreće da Hrvati uvijek biraju one najgore, no jedno je sigurno - institucija predsjednika uzaludne države kako je naziva Boris Dežulović, u ozbiljnom je problemu od same mile nam konstitucije iste. S prvim i nikada prežaljenim Franjom Tuđmanom nismo se proslavili. Ponavljam, možda čak i nije do njih, ali onih Tuđmanovih 200 obitelji sasvim je dovoljan razlog da tog popriličnog bezveznjaka i do dana današnjeg držim za redikula. Pogotovo kada se sjetimo famozne parade i siluete u bijelom, vrhovnika oružanih snaga.

Vrhovnik nad vrhovnicima (FOTO: WIkimedia/Zdenko Lučić)

Nismo se usrećili ni sa Stjepanom Mesićem. Znao je taj predsjednik pogrešno birati i društvo i riječi, a sve je, kada malo bolje razmislim, krenulo od same inauguracije. Taj simpatičan stariji gospodin koji prakticira aikido, postao je i bezveznjak i kompleksaš i cirkusant i demagog pa bih mirne duše i njega mogao strpati u isti kontekst. 

Tu je i Ivo Josipović. Sjećate li se? Gospodin finih manira, uglađen, nadaren skladatelj klasične glazbe, otkako se uhvatio Pantovčaka, ako je išta zaboravio, zaboravio je na socijaldemokraciju iz koje je navodno ponikao. Na kraju sam i njega, koncem njegova mandata, savršeno uklopio u svoju definiciju bezveznjaka, beskičmenjaka i oportunista. Jednom riječju – redikula. No, kako ne vjerujem u slučajnosti, a pomalo sam fasciniran paranormalnim pojavama, ne odbacujem mogućnost podzemnih voda, opsjedanja zlih duhova i egzorcizma. No najgore nas je tek čekalo.

Mandat Kolinde Grabar Kitarović mnogima od nas ostao u traumatičnom sjećanju s okusom sramote i neugode. Tih pet tužnih godina obilježilo je praktički sve iz same definicije „redikul“. Od općeg cirkusa, eklatantnog kiča koji je konstantno pratila potpuna i narcisoidna bezveznost, do manifestacija potpuno suludog ponašanja posebno na sportskim događajima. Tih pet tužnih godine mnogi su duhovi opsjeli s Pantovčaka i šire područje Republike Hrvatske. 

Sramoćenje na svakom koraku (FOTO: HINA)

No, jedan je čovjek otišao korak dalje. Bolje rečeno nadmašio ih je sve i pokazao nam je kako riječ „redikul“ može imati i neka sasvim nova, još neistražena značenja. Dok smo svi mi, kao zadnji magarci, bili zatvoreni po kućama i dok nam je svima bilo uskraćeno vidjeti svoje najmilije, naš se predsjednik zajedno s našom izabranom vrstom nalazio u klubu Dragana Kovačevića da, kako kaže, "iskoriste višak hrane da se ne baci". 

"Jesam li ja trebao biti doma tih mjesec dana", bahato je naš predsjednik Zoran Milanović pitao sve nas magarce koji smo poslušno ispraćali svoje majke, očeve i bake u vječnost bez da smo ih mogli vidjeti prije smrti. Mnogima od nas u tih par mjeseci otišli su najbliži, a mi se kao pravi magarci s ljudima koji su nas othranili nismo stigli ni oprostiti.

Tog dana Zoran Milanović je riječ „redikul“ postavio na sasvim novo i istaknuto mjesto. On ju je naime prebacio na nas. Svi smo mi po Zoranu Milanoviću ispali zadnji redikuli. I sam sam se, moram priznati, tako osjećao. Kao redikul.

A Hrvati su ipak solidnom većinom izabirali tog redikula na Pantovčak. Zaboravili su i oprostili Hrvati Milanoviću što je uništio socijaldemokraciju. Zaboravili su i oprostili Milanoviću Hrvati licemjerje njegove vladavine kao navodno socijaldemokratskog premijera, ulagivanje kapitalizmu i kleru, povlađivanje desnici i toleriranje nezakonitosti, pa i onog puzajućeg državnog udara koji je dovodio plinske boce na gradske ulice. Oprostili su mu i SDP-ovci ono kadroviranje vjernih stranačkih kolega i, na koncu, sječu onih koji nisu u velikom vođi vidjeli mesiju ljevice.

Ipak, ono što ovih dana radi Zoran Milanović novi je oblik redikulizma. Do sada potpuno nepoznat i nedefiniran. Zoran Milanović kao pravi pravcati redikul obrušio se na gore spomenutog Borisa Dežulovića koji je javno zatražio samo jednu stvar - da predsjednik redikul radi svoj posao. Da predsjednik redikul, vrhovni komandant oružanih snaga, zaštiti teritorijalni integritet RH. Njen obalni dio, za koji je ustvrdio kako je u privatnom vlasništvu. Dakle čitava jedna uvala, čuli ste vjerojatno za nju ovih dana, zove se Vruja, našla se u privatnom vlasništvu. „Ragnar iz Piska“ samo je iskoristio svoje ustavno pravo, usput tražeći od Ureda predsjednika da se izjasni o dvadeset godina devastacije i okupacije te uvale od strane Stipe Latkovića, inače financijera Milanovićeve kampanje.

I tako riječ „redikul“, ako mene pitate, danas ima potpuno novo značenje. Ona je nakon svega postala i redikulozno institucionalna. Ona se, ne samo proširila na sve nas, građane Hrvatske koje se drži i pravi redikulima, nego je postala i krajnje shizofrena. Jedna država, s jednim predsjednikom nije se, eto, u stanju obračunati sa njenim devastatorom, ali zato jest sa „piskaralom“ iz Piska. Kako ono reče „provincijalni hejter“, onaj „polupismeni“ Dežulović? Uzaludna država?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA