U zagrebačkom Centru za kulturu i film Augusta Cesarca nedavno je održana večer razgovora i diskusija na temu povijesti grafita i street arta, načina na koji se mladi ljudi izražavaju već desetljećima. Poznati ulični umjetnici, Lunar i Lonac razgovarali su o tome kako oslikavanje javnih prostora sprejevima u boji može na specifičan način obogatiti karakter ulice ili grada i oplemeniti sive, sumorne ili vandalizirane površine grada. 

"Ljude često muči dilema jesu li grafiti vandalizam ili umjetnost, to je pitanje staro ko' Biblija i moram priznati da mi već mi izlazi na uši", započinje svoje predavanje poznati majstor zagrebačkog street arta, Lunar. Isto pitanje, čini se, postavljaju svi, od prolaznika koji se čude ljepoti i novom šarenom životu oslikanih zidova, do medija koji uporno inzistiraju na odgovoru. Dugo prisutan na ovoj sceni Lunar, manje poznat kao Slaven Kosanović, doživio je i romantično vrijeme "fotkanja svake škrabotine na zidu i razmjenjivanja knjiga, časopisa i printanih fotografija u kuvertama".

DJ Venom na početku predavanja održao je kratki uvod u turntabelism odnosno gramofonizam (FOTO: Centar Cesarec)

"Sad nacrtaš grafit na Papui Novoj Gvineji, pukneš ga na net i iste sekunde ga vidi cijeli svijet. U neku ruku se s tim izgubila draž, ali s druge strane, konkurencija je jednostavno postala puno žešća i jača. Ljestvice su se podigle i bilo kakva škrabotina više ne privlači pažnju. Traže se radovi koji su pravljeni sa svrhom. Traži se ideja, koncept i originalnost u izričaju", objašnjava.

OVO SU FASADE PO NAŠEM UKUSU: Gigantski murali koji oduševljavaju

FOTO: Neponovljivi splitski grafiti

NAJBOLJE OD NAJBOLJEG: Deset najvećih Banksyjevih grafita po izboru Lupige

Velika promjena dogodila se pojavom fenomena Banksyja, britanskog angažiranog uličnog umjetnika koji je pomaknuo sve granice i zapravo uvelike komercijalizirao cijelu subkulturu.

"Banksy je digao veliki hype oko street arta, zapravo ne toliko on koliko njegov menadžer", kaže Lunar objašnjavajući kako je komercijalizacija ulične umjetnosti povezana s poznatim fenomenom "japifikacije" odnosno gentrifikacije siromašnih kvartova velikih gradova.

"Vani se događala jedna stvar, a to je da su ljudi dolazili u siromašnije dijelove velikih gradova poput New Yorka i Londona i tamo generirali ogromnu količinu street art sadržaja. Studenti, stranci, umjetnici svih vrsta - svojom su aktivnošću te kvartove učinili atraktivnijim. I onda su to, naravno, vrlo brzo shvatili ljudi u odijelima s novcima i cijene su počele rasti", navodi poznati grafiter. 

Lunar kaže da upravo zbog nepostojanja takvih procesa u malim sredinama poput naše uvijek smatrao da imamo bolje predispozicije od većine svijeta za razvoj ulične umjetnosti jer je "komunikacija puno lakše ostvariva nego u većim sredinama poput New Yorka ili Londona sa svojim ogromnim klasnim, generacijskim i svim ostalim srazovima". 

Ali to se ipak nije dogodilo. Lunar, međutim, gaji, kako i sam priznaje, pomalo utopijsku viziju: "Najbolji primjer na koji sam dosad naišao je jedan mali talijanski grad ispod Alpa gdje za vrijeme festivala grafita lokalni ljudi daju totalnu potporu crtačima; komuniciraju, kuhaju, druže se s umjetnicima. To je jedna skoro pa utopijska vizija koja mi je dosta puta prošla kroz glavu vezano za Zagreb i nakon svih godina pokušat ću upotrijebiti svoje znanje i iskustvo da dođemo do zajedničkih rješenja".

Lunar i Lonac, predstavnici starije i novije generacije zagrebačkih street artera na okupu (FOTO: Centar Cesarec)

Lonac pojavu Banksyja i veliku popularizaciju ulične umjetnosti vidi kao dvosjekli mač.

"U jednu ruku je Banksy inspirirao je ljude, ali u drugu, mnogi su preuzeli tu šablonu i puno se lakše danas dolazi do afirmacije korištenjem uvijek istih šablona i masa to uvijek iznova popuši. Ako niste sami probali nacrtati masu toga, nemate ni puno znanja o tome jer morate biti svjesni tehnike koju radite i svega što ona nosi", smatra. 

Lonca ovaj neobični nadimak prati još od osnovne škole i odlučio ga je preuzeti za umjetničke svrhe baš zato jer mu je "išao na onu stvar". Njegov rad se uvelike razlikuje od radova umjetnika srodnih afiniteta zbog njegovog inzistiranja na realizmu, elementu povezanim s njegovom slikarskom edukacijom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Jedan od Lončevih radova, prepoznatljivih po realističnom stilu (FOTO: lonac.blogspot.hr)

"Radim ovo što radim više iz neke potrebe vezane za akademizam i pitanja što je uopće umjetnost", objašnjava Lonac koji je nakon iskustva grafita i sprejanja po gradskim površinama upisao Akademiju likovnih umjetnosti što, međutim, nije prošlo bez razočaranja: "Upisao sam Akademiju jer mi je senzibilitet više realističan i zahtjeva više truda, ali, tamo te gledaju kao da si malo poglup ako ilustrativne stvari i renesansno slikarstvo voliš više od konceptualne umjetnosti".

Od svojih ranih dana Lonac ima problem s deklaracijama i nazivima: "Kad sam prvi put s frendovima išao crtat' van na ulicu, nisam imao pojma što je to tag ni što je outline, pojma nisam imao o svim tim internim nazivima. Samo sam crtao i to je bilo sve što me zanimalo. Kad sam se prvi put tegao (ostavio potpis na uličnim crtežima op. a.), nisam imao pojma što to znači, ali zapravo mi je drago da je bilo baš tako jer takve stvari uopće nisu bitne, bitan je rad", naglašava Lonac i objašnjava dalje: "Hoću reći da svaka supkultura ima neka svoja pravila i kad si klinac to su ti ozbiljne stvari, ali kasnije to stvarno više nije bitno. Ima i danas nekih koji s 30 godina i dalje briju na deklaracije i oni su kao true, a mi ostali smo kao fake". Iako se više ne bavi grafitima, još od osnovne škole su ga inspirirali i htio je ući u taj svijet: "Bio sam mali introvert koji je sve to skupa proučavao doma i pokušavao shvatiti kako su to sve napravili, kakve su boje i tehnike koristili".

Često ga pitaju koja je razlika između crtanja grafita i street arta i Lonac uvijek isto odgovara: "To su samo deklaracije - što uvijek iznova stvara problem jer ljudi vole trpanje u ladice bez nekog stvarnog promišljanja sadržaja. Kad netko radi nešto što voli i radi to na konstantan način i raste u tome, moraš ga makar poštovati". I nastavlja: "Ne volim kad ljudi seru po nekome samo zato što ne radi nešto baš kako oni to rade. Zbog takvog stava se nisam slagao s hrpom toga na Akademiji; makao se od sprejanja, ali i od slikanja; svađao se s profesorima... Na Akademiji imaš ljude koji primaju plaću od 10.000 kuna mjesečno da bi te nečemu naučili, ali zapravo to sve skupa nema nikakvog smisla". 

Inspiraciju je nakon krize pokušao naći u crtanju na ulici, ali, kako kaže i tamo se sve raspadalo: "Shvatio sam da ću ili prestati skroz raditi ili ću stvarno nešto napraviti". 

Kako kaže Lunar, grafiti nisu ni primarna ni sekundarna ljudska potreba, već tercijarna koja dolazi kad su sve ove prvobitne stvari namirene. Grafiti tada dobivaju funkciju oplemenjivanja prostora: "Uvjeren sam da se čovjek puno bolje osjeća ako živi u prostoru s nekim šarenim uličnim muralom nego ako živi u nekom ogromnom kvartu s milijardu stanova bezlično načičkanim jedan na drugi".

Lunarov potpis na zagrebačkim ulicama (FOTO: zagreb.info)

Lunar uvijek razmišlja kako se mora osjećati neka nježna duša i potencijalni umjetnik ako se rodi u takvoj nekoj konzervi za sardine: "Ako se čovjek želi izražavati mora imati neki senzibilitet prema okolini. Uvijek sam za oslikavanje pikirao išarane i devastirane zidove, s ogromnim slojevima smoga na sebi. Ružna zgrada koja nagriza ljudsku dušu zaslužuje da 'dobije po tamburi' jednim urbanim tattooom". 

Jedan takav prepoznatljivi urbani tattoo imala je donedavno Branimirova ulica u Zagrebu, kao jedan od rijetkih prostora na kojem su se slobodno mogli izražavati crtači različitih senzibiliteta. Nakon što je zid u svibnju ove godine djelomično srušen, stvar je odjeknula u medijima. Međutim, Lunar i Lonac imaju drugačiji pogled na cijelu priču.

"Kad su srušili zid u Branimirovoj, panično su nas zvali novinari da nas pitaju kako to komentiramo i očekivali da dignemo bunu otprilike, a ja sam im rekao da to nije naš zid uopće i da je stvar vlasnika što će s njim napraviti. Otišao sam sljedeći dan vidjeti kako to izgleda i shvatio da je 70 posto zida i dalje tamo", prisjeća se Lonac.

Slično razmišlja i Lunar: "Branimirova je dječja igra. Baš u vrijeme kad su srušili zid, u Studentskom centru je trajao festival street arta s renomiranim crtačima koji su tamo napravili fenomenalne radove, međutim, nitko od novinara nije uopće došao. Očekivali su valjda bunu zbog Branimirove, a istovremeno ih ulična umjetnost uopće nije zanimala". 

Sjeća se da im je još 1993. godine kad su prvi put htjeli oslikati zid rečeno da će zid biti srušen. Ipak, zid se održao i 2009. godine je dodatno oslikan.

"Zid u Branimirovoj je zapravo hipsterski zid ekvivalentan berlinskom zidu, gdje je svatko mogao napraviti črčkariju kakvu je htio. Taj zid je simpatičan i svakako bolje da je tamo nego da nije, ali s druge strane, reakcija je malo bila pretjerana. Na tom primjeru se manifestiralo i to neko klasično hrvatsko hejterstvo i nerazumijevanje", objašnjava.

Publika Zagrebačkog Centra za kulturu i film Augusta Cesarca (FOTO: Centar Cesarec)

"Po meni je puno veći problem to što nemamo pet Branimirovih u cijelom Zagrebu, a ne da li se taj zid srušio ili nije", kaže Lonac koji je uvjeren da nam je svima lakše naći neki negativan primjer nego napraviti nešto novo. Problem je i što ne postoji literatura na temu ulične umjetnosti, zbornici, mapiranje cijele supkulture i njezinih važnih simboličkih i fizičkih prostora djelovanja. 

Lonca najviše smeta problem koji vidi kao problem mentaliteta i pravila da jedino kad te prepoznaju vani, priznaje te i lokalna sredina: "Bez obzira što sam najveći broj radova napravio u Zagrebu, stranci svejedno znaju za te radove. Kad odem vani, otprilike mi žele dati koji god hoću zid za crtanje, a tu je uvijek više onih koji će te hejtat nego onih koji stvarno razumiju o čemu se radi", zaključuje Lonac.

Slično razmišlja i Lunar: "Kod nas se ljudi grupiraju, međusobno si ližu rane i realnu sliku o svojoj vrijednosti umjesto da se ubiju od posla i rade na sebi". 

Podsjeća da street art, kao i bilo koja umjetnička djelatnost, zahtijeva konstantan rad.

"Najbitnija imena na njemačkoj sceni nisu tamo jer im je tata gradonačelnik ili brat najjači u kvartu već su tamo gdje jesu jer su se ubili od posla. Kod nas, a tu mislim na cijelo balkansko područje, jednostavno nije tako", razočarano je zaključio Lunar.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Centar Cesarec

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".