Slučaj outanja SDP-ovog saborskog zastupnika Domagoja Hajdukovića medijski je ostao visiti u zraku, nadglasan desničarskim desantom na utrobe silovanih žena. Rekapitulirajmo: nakon što je policija okarakterizirala napad na Hajdukovića od strane Tomislava Mikulina kao obiteljsko nasilje, simultano su ga "outali" desni mediji i sam SDP. Premijer Andrej Plenković oportunistički je pozvao je medije da više pišu o tom slučaju, u nadi da će tako mobilizirati mržnju prema pederima kako bi izbio koji glas SDP-u. SDP, u nedostatku muda, hodao je po jajima. Sam Hajduković se, pak, da zaključi čitavu priču, ispovjedio Večernjem listu. Priču ne da treba otključati; treba razvaliti vrata, bez obzira na to što su zaključana iznutra.

Za početak, postavlja se pitanje zašto je Hajduković od svih medija odabrao baš Večernji list, daktilografsku službu HDZ-a i ekstremne desnice; listu s dugom tradicijom homofobije, čiji fotoreporteri su svojedobno iskakali iz grmlja na Hvaru kako bi ulovi gej turiste in flagranti; omiljenoj medijskoj platformi potkapacitiranih intelektualnih starleta koji vole vršiti verbalnu nuždu po manjinama, poput espresso cinika Nine Raspudića, koji je nedavno poručio homoseksualcima da mogu u brak sa suprotnim spolom. Izbor Večernjeg lista možda je slučajan, a možda je i simptom Hajdukovićeve pokornosti dominantnom diskursu, koja se jasno manifestira u samo dvije rečenice njegovog intervjua.

Prva: „Iako je seksualnost bitan dio svačijeg života, mislim da nije jedina karakteristika koja treba biti odrednica percepcije pojedinca“. Plasiranje veznika „iako“ i „ali“ kako bi iskazali mržnju prema manjinama na retorički prihvatljiv način stara je desničarska fora. Hajduković je koristi da bi se oprao od svoje seksualnosti: kada kaže da seksualnost „nije jedina karakteristika koja treba biti odrednica percepcije pojedinca“, on poručuje da ne želi da njegova seksualnost uopće bude ikakva karakteristika kroz koju ga percipiramo. Drugim riječima, on ne želi da ga percipiramo kao homoseksualca. Da zaboravimo čitavu stvar čim prije. Zato nigdje u tekstu nije za sebe rekao da je gej. Autohomofobija, na žalost, ne nestaje s izlaskom iz ormara, pogotovo ne prisilnim. Štoviše, ormar funkcionira čak i kada je potpuno transparentan.

Nešto je trulo i naopako u državi u kojoj osoba strepi od toga što je gej, a ne osjeća ni najmanju tremu da prozbori, s knedlom u grlu, ali ponosno – ja vjerujem u Davora Bernardića! (FOTO: HINA/ms)

Političar Hajduković predstavlja se kao odvojeni identitet od homoseksualca Hajdukovića; dva Hajdukovića dijele isto tijelo samo okrutnom igrom sudbine. Sačuvaj Bože da u Hrvatskoj imamo političara, saborskog zastupnika, koji je uz to i ponosan homoseksualac; a da ne pričamo o tome da se političar homoseksualac bavi LGBT pitanjima. Ne, u Hrvatskoj su samo heteroseksualci blagoslovljeni pred Bogom i narodom baviti se političkim radom, a posebno su nadležni odlučivati o životima homoseksualaca. To je naprosto prirodan poredak stvari, a poredak treba poštovati. Shodno tome, Hajdukoviću homoseksualcu oduzeto je pravo na slobodu govora; potreban je Hajduković političar da u javnosti zastupa njegove interese, brišući ga time iz javnog prostora. Na taj način, nekoć jedinstvena ličnost postaje rascjepkana preslika uspostavljene hijerarhije i odnosa moći.

„Baš zbog toga“, nastavlja Hajduković, „nisam želio da moj rad, zalaganje, napredovanje i zagovaranje određenih tema, bude promatrano kroz prizmu moje pripadnosti jednoj manjini“. Čudno je što se Hajduković više brine što se njegov rad, zalaganje, napredovanje i zagovaranje određenih tema promatra kroz prizmu pripadnosti jednoj manjini, nego kroz pripadnost SDP-u. Nešto je trulo i naopako u državi u kojoj osoba strepi od toga što je gej, a ne osjeća ni najmanju tremu da dođe pred svoju vlastitu majku i prozbori, s knedlom u grlu, ali ponosno – mama, ja vjerujem u Davora Bernardića!

Indikativno je i što Hajduković u rečenici u kojoj izražava pripadnost jednoj manjini ne može čak ni imenovati o kojoj se manjini radi. Korištenje trpnog oblika glagola promatrati omogućuje mu da (se) sakrije (od) vršitelja radnje promatranja, tj. promatrača. Tko, dakle, promatra nečiji „rad, zalaganje, napredovanje“ kroz prizmu njegove pripadnosti LGBT manjini u negativnom kontekstu? Tko to diskvalificira gej ljude zbog njihove seksualnosti? Samo i isključivo homofobi, pred kojima Hajduković zauzima tako poniznu posturu da riskira ozbiljno oštećenje kičme.

Hrvatskoj itekako treba gej političar, ali takav koji će biti model samopouzdanja, i koji se neće opravdavati kako nije „učinio ništa loše, ništa ukrao, nikome naudio“, kao što to radi Hajduković. Ovo je prvi slučaj "outanja" javne osobe već dugi niz godina, i kao takav sigurno je privukao pozornost brojnih mladih LGBT ljudi koji dvoje oko toga treba li se i kako "outati". To su ljudi na koje bi Hajduković prvenstveno trebao misliti kada istupa u javnosti, a ne da puzi pred internaliziranim pogledom homofobnog dijela javnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: SDP

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"