Na književnicu Silviju Šesto okomili su se danas uplićući je u priču o zdravstvenom odgoju, a sve zbog njene lektirne knjige Bum Tomica, koja je godinama bila apsolutni hit da bi danas postala „skandalozna“. S književnicom za djecu i mlade razgovarali smo prije nekoliko dana, a u razgovoru, koji je dijelom objavljen i u Novostima, pokazat će se vrlo odrješitom i upornom, ne izbjegavajući o nekim temama govoriti bez „dlake na jeziku“. Sebe će predstaviti ovim riječima: „Sve što radim, ne radim za kune, nego zato što to volim“; a takvi „borci“, često su „najopasniji“

Sredinom siječnja književnica Silvija Šesto izabrana je za predsjednicu Kluba prvih pisaca, odnosno Društva književnika za djecu i mlade te je odmah najavila kako će za svoga mandata krenuti u nekoliko velikih bitaka, koje bi neki nazvali unaprijed izgubljenim. Takva je bitka i ona za regulaciji autorskih prava. Ipak, lektirna književnica koja nakon brojnih sukoba s izdavačima danas ima vlastitu nakladničku kuću, u razgovoru će se pokazati vrlo odrješitom i upornom, ne izbjegavajući o nekim temama govoriti bez „dlake na jeziku“. Sebe će predstaviti ovim riječima: „Sve što radim, ne radim za kune, nego zato što to volim“; a takvi „borci“, često su „najopasniji“.

(FOTO: Lupiga.Com)

Odmah po izboru za predsjednicu Kluba prvih pisaca obznanili ste kako namjeravate poslati protestno pismo ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću. Što će stajati u tom pismu?
 
Čim smo verificirali novi Upravni odbor, odmah smo dogovorili kako ćemo raspodijeliti snage. Plan je da s pismom namjere i delegacijom idemo prema ministrici kulture Andrei Zlatar Violić. Namjera je da vidimo gdje je diskrepancija između onoga što ona govori o promicanju čitanja kod mladih i djece i poraznih rezultata zadnjeg otkupa. Imamo spreman i elaborat koji, po tom pitanju, obuhvaća zadnje tri godine, ali ćemo se koncentrirati na prvu godinu ministričinog mandata. Krenimo od književnih stipendija, gdje je od 15 onih koji su se natjecali kao „prvi“ pisci, prošla samo jedna kolegica. Također vrijedi spomenuti i otkup knjiga, koji je prošle godine malo suludo napravljen, pa je umjesto uobičajenog roka od mjesec dana, rok bio tek dva dana zbog čega se komisija umjesto dva puta sastala samo jednom. Rezultat je taj da niti nominirane knjige za nagrade u domeni književnosti za djecu i mlade, niti one koje su nagrađene, a niti slikovnice nisu otkupljene, čime je nastavljen pomor koji je započeo još za vrijeme ministra Bože Biškupića.

A što je s ministarstvom obrazovanja?

S druge strane, posebna naša delegacija, također s pismom, ide kod ministra Jovanovića. Osnovni problem je kako se već godinama, točnije od 2003. godine, formiraju školske knjige. Izlaze čitanke sastavljene od autorskih djela, a mi kao autori nemamo o tome niti saznanje, niti primjerak udžbenika, a da ne govorimo o honorarima. Ako je ministarstvo prisutno u impresumu i ako je ono odobrilo udžbenik onda bi trebalo dati naputak izdavačima da pribave suglasnost zastupljenih autora za objavljivanje. Možda netko želi koristiti onu stavku da je to korištenje za opće dobro i to je OK, ali stvari se napokon moraju posložiti na normalan način.

Mislite da bi ministar mogao poslušati vaše prijedloge?

Nadam se, ali me čudi ministar. Zašto on izbjegava to pitanje? Valjda smatra da je sve stvar dogovora izdavača i autora, iako to nije istina, jer nigdje u Europi to ne ide tako. Ne trebamo ići daleko. Mi smo u bliskim kontaktima s našim kolegama iz Slovenije, gdje se takva suglasnost obavezno potpisuje i formiran je određeni cjenik, a potpora za knjigu je deset puta veća nego kod nas. U toj izdavačkoj pošasti nedavno se reagiralo na način da se prema nakladnicima išlo s predtužbenim zahtjevima. Nakladnici su, naravno, svjesni da su pogriješili, tako da je jedan dio kolega uspješno realizirao financijske naknade, ali zapravo se radi o najobičnijem cjenkanju, tim više što su to zbilja minorne svote.

(FOTO: Lupiga.Com)

Kako se u svemu tome snalaze krovna udruženja struke?

Društvo hrvatskih književnika je nakon više naših apela krenulo u neke pokušaje reguliranja problema, ali nije kontaktiralo izravno s ministrom i cijela je priča, prema mojim saznanjima, stala na pola puta. Sve teče izuzetno sporo i to odgovora mnogim „velikim“ izdavačima, rekla bih prije trgovcima, koji razmišljaju, „opet ovi mali i nebitni nešto hoće“. Ministar mora nešto učiniti i mi ćemo u tom smjeru napraviti pritisak, prvo civilizirani, a onda…

Onda?

Gledajte, vrlo je nezgodno kada vidite čitanku i onda se pronađete u njoj i shvatite da vas je netko, bez vašeg znanja, pretvorio u strip, i to vrlo loš strip. Takve stvari se više ne smiju događati. Kontaktirali smo pravnu struku specijaliziranu po pitanju autorskih prava i rečeno nam je da se u ovim slučajevima radi o teškom kršenju autorskih prava.

Na stanje u izdavaštvu i nebrigu države upozorili ste još oštrim otvorenim pismom 2004. godine, a tri godine kasnije sastavili ste još jedno, vjerojatno još oštrije, a čime ste se mnogima zamjerili, pa su čak protiv Vas podizane sudske tužbe? Je li se uopće što primijenilo od tada?

Ništa se nije promijenilo ili možda jako malo. U javnosti ispadam agresivna osoba, koja se tuži i glasna je, ali sam ustvari vrlo nježna po tim pitanjima. To su neke nevjerojatne stvari. Recimo primjer jedne moje knjige koja je stajala 110 kuna. Uzmimo podatak da u Hrvatskoj ima otprilike 2.000 škola i da je u svakoj školi deset mojih knjiga, a ja još uvijek nemam ugovor za tu knjigu. Radi se o ogromnom novcu, koji je u ovom slučaju već drugi dan sjeo na račun Znanja, ali na moj nije ništa, pa ni ugovor. U ministarstvu su samo ponavljali kako je to moj problem, ne obazirući se na primjedbu da bi prije svega ministarstvo, kad već daje velike novce, trebalo provjeriti s nakladnikom je li on s autorom uredio odnose. Ili Ljevak koji moju lektirnu knjigu već sedam godina bespravno dotiskuje i prema nekim procjenama dotiskao ju je u velikoj nakladi i o dotisku imam uredne potvrde. Uopće mi nije jasno kako oni razmišljaju. Kako smiju to raditi? Na takve slučajeve želimo upozoriti ministra, jer zakoni su dobro napravljeni samo se trebaju poštivati.

(FOTO: Lupiga.Com)

Znači autorska prava su ključni problem „prvih“ pisaca?

Svakako su autorska prava najveći problem, ali nisu jedini. Postoji tu, osim raznih dugogodišnjih krađa, problem s biznisom oko udžbenika ili jaza između riječi i djela odgovornih osoba. Mi smo specifični, jer smo „prvi pisci“ koje djeca čitaju i s kojima odlaze u svijet knjige. Imamo i specifične potrebe koje nam se ne akceptiraju tako da se sami moramo izboriti. Za promicanje književnosti za djecu i mlade se ne radi ništa, već se pod plaštem toga obavlja običan biznis. Masa školskih udžbenika je najobičniji biznis, ništa drugo. U redu, tržišno natjecanje, u redu i da se nakladnici trude, ali trud se često svodi na to da, reći ću to iako ću se opet mnogima zamjeriti, netko dođe u školu i ponudi ti tri dana Zadra, kupanje i sunčanje, laptop, bojanje škole, a ti samo trebaš sve kupiti od njih. Oni se, dakle, svojski trude, jer su na neki način i prisiljeni na to. Igra je i da izdavači dovode pisce na razne susrete u škole, i to rade uz ucjenu, jer onda škola mora kupiti određeni broj tih knjiga, ali i školski program. To tako funkcionira i svi to znaju. Veliki igrači, poput Školske knjige, VBZ-a, Profila ili Ljevka mogu si priuštiti pozvati nekog autora i ponuditi, ne znam ni ja koliko nijansi sive. Niti stvari u ministarstvima ne funkcioniraju bitno drugačije. Svojevremeno sam trebala pisati četiri slikovnice za jedno ministarstvo, koje je imalo sedam milijuna kuna „resta“ za promotivne aktivnosti. I onda su se, valjda na janjetini, našli netko iz tog ministarstva i jedan izdavač, kojem je u razgovoru rečeno „ajde, imamo par milijuna, dajte nešto napravite, pa ćemo mi to podijeliti po školama“. S druge strane DHK i Hrvatsko društvo pisaca služe tek za saniranje nekih problema, takozvanih sindikalnih stvari. Nijedno ni drugo društvo ne radi baš kako treba i stoga će naše malo društvo pokušati u vedrom i pozitivnom tonu promovirati ono što velika društva nisu u stanju. Rješavat ćemo probleme, ako treba i gerilski, ali ćemo ih riješiti. Ukoliko želimo da netko čita ozbiljnu književnost, trebamo i  odgajati mlade čitatelje. Ako ćemo ih odgajati na način da domaći autori koji imaju najveća svjetska priznanja nemaju što jesti, onda je to katastrofa.

Dojam je kako je u nakladničkom poslu profit uvjerljivo najvažniji, dok je sadržaj rukopisa manje bitan, tako da neke ekonomski neisplative stvari ovise isključivo o potporama.

Tako je nažalost svugdje. Danas je raditi zbirku poezije u Hrvatskoj, zvuči ružno, ali, ravno samoubojstvu. U ovim vremenima bitna je samo ambalaža i sve ovisi o politici onih koji su se dograbili nekih financija ili politici ministarstva, koje podupire nešto što se ne bi trebalo podupirati u tolikoj mjeri ako se nešto drugo što je kvalitetno ne podupire.

(FOTO: Lupiga.Com)

Požalili ste se kako Vam nikad nijedan urednik nije sugerirao niti mijenjao rukopis. Što to govori o hrvatskim urednicima i nakladnicima?

Govori sasvim dovoljno. Jedna urednica mi je htjela tek mijenjati naslov. Možda se mene malo i boje. Jedna od mojih posljednjih urednica, uvjerena sam, nije niti pročitala moj rukopis, koji je objavila. Osobno mislim da je problem što su nakon rata izdavači praktički formirani iz trgovačkih putnika. Izdavaštvo su preuzeli ljudi koji, po meni, ne vole knjigu, a tko ne voli knjigu ne voli ni autora. Vrlo je jasno i kako bi danas trebalo pročistiti školske knjige, jer je dojam da su neki autori izrazito neprofesionalni, a stvaraju čitanke. Kada biste nekada pronašli grešku u izdanjima Školske knjige, pomislili biste da je smak svijeta, a danas je, izgleda, sve „ajmo na brzaka“.

Plan je i da oživite nagradu Ivana Brlić Mažuranić?

Forsirat ću to koliko god bude moguće. DHK je imalo tu nagradu, Školska knjiga ju je preuzela i zastalo je. Ona je bila vrlo dobra, te što je vrlo bitno bila je pod šifrom tako da se izbjegnu velike igre nakladnika. Ta nagrada je nekako došla u Školsku knjigu i već pet godina nije raspisana i mislim da je to nedopustivo. Ukoliko ne uspijemo, onda ćemo ustanovi sličnu nagradu. Ne znam možemo li autorski ishoditi ime, ali nažalost ima naših kolega koji su rano preminuli, a bili su vrlo vrijedni, poput Milice Lukšić ili Zvonka Todorovskog, pa ćemo formirati nagradu koja će nas podsjećati na kolege.

Namjeravate i pokrenuti vrlo sadržajnu internetsku stranicu Kluba.

Želimo imati što više dodira s našim krajnjim korisnicima. Na webu će biti predstavljeni naši članovi, kojih trenutno ima 112, ali se ta brojka treba ažurirati. Namjera je da tekstovi budu iskreni i u tom ću smjeru apelirati na pisce. Tražit ću ih da su neustrašivi, jer puno njih strahuje kako će se zamjeriti nekome i zbog toga više neće imati gdje objaviti svoje rukopise. Postavit ćemo i neke starije rukopise članova, ali i one koji zbog svoje „ekonomske neisplativosti“ neće pronaći izdavača, a vrijedi ih pokazati publici.

Kako ćete tu riješiti autorska prava?

To ćemo sve riješiti. Čekamo potpore, jer, iako mi sve do sada radimo isključivo pro bono, neke stvari se jednostavno ne mogu napraviti pro bono.

Lupiga.Com