Mnogi ne znaju, ali u Hrvatskoj postoji i Društvo književnika za djecu i mlade. Ponukana ignorancijom hrvatske književnosti za djecu i mlade od strane medija, potpredsjednica spomenutog Društva Silvija Šesto-Stipaničić oglasila se otvorenim pismom kojim želi ukazati na probleme s kojima se susreću književnici koji pišu za djecu i mlade te nastoji otvoriti oči medijima čija moć formira vrijednosni sustav društva

U otvorenom pismu Silvija Šesto-Stipaničić kaže:

Ovih smo dana svjedoci još jednog posvemašnjeg ignoriranja hrvatske književnosti za djecu i mlade. Naime, jedne naše dnevne novine upriličile su novinski dodatak o književnosti na 36 stranica, no u njima književnosti za djecu i mlade nema.

Hrvatskog društvo književnika za djecu i mlade utemeljeno je u veljači 2004. upravo kako bi uspjelo tijekom djelovanja učiniti nešto na promociji književnosti za djecu i mlade. Nažalost, do sada nismo naišli na relevantnu pomoć medija, na financijsku podršku države no ipak smo entuzijazmom i nevjerojatnim naporima uspjeli proviriti kroz otvor gdje dopiru tračci svjetla. Upravo ti tračci svjetla trebali bi obasjati neke od gospodarskih subjekata da nam pomognu kako bismo sproveli svoje nakane da s knjigom i piscima putujemo Hrvatskom i propagiramo književnost za djecu i mlade te joj vratimo donekle dignitet.

No, sa žalošću moramo konstatirati da su naši pionirski koraci doista teški. Naime, bilo bi vrijedno podastrijeti javnosti neke razloge koji su proizašli u činjenicu našeg konstituiranja. Kako se svijet odraslih "potrošača" u kojem smo zatečeni licemjerno i većma deklarativno "brine" o djeci i mladima namećući im beskonačne potrebe koje se multipliciraju čineći od djece u kratkom roku "podobne" potrošače kratkotrajnih vrijednosti, tako taj isti svijet odraslih "proizvođača" svekoliko biva medijski popraćen. Nije stoga ni čudno da hrvatska djeca i mladi zaključuju kako je obrazovati se nepotrebno, kako je za "uspjeh" dovoljno razgoliti se ili čak "voditi ljubav na nekom plovilu", producirati svoje neznanje voajerskom milijunskom auditoriju ili jednostavno pratiti obrasce nekih samozvanih "ideala" koji s moralnošću imaju veze koliko i, na žalost ponavljam, u posljednjih deset godina hrvatski mediji s književnosti za djecu i mlade.

Javnost bi trebala znati kako hrvatski pisci za djecu i mlade (i ne samo za djecu i mlade, jer književnost se doista ne dijeli na tom principu osim izgleda medijski u posljednjih desetak godina) žive na rubu egzistencije, kako su plaćeni za svoja djela naknadom koja ne prelazi prosječnu mjesečnu hrvatsku plaću (jednokratno), kako im većina nakladnika ne ispoštuje ugovore (oni nemaju sredstva za pravne procedure), kako su u istim tim ugovorima ponižavani i autorski i ljudski, kako postotak od prodaje knjiga većinom nitko ne dobiva, kako im djela doživljavaju dotisak umjesto novih izdanja (koje valja platiti) ...

Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade prije svega je utemeljeno kako bi djelovalo pozitivno, optimistički. Stoga smo neke transparentne "grješnike" htjeli na pristojan i kulturan način "upozoriti" kako smo se sada udružili i kako smo jači, te kako bi bilo u pravdi i ljudskosti da se ispoštuje minimum korektnosti u tom dijelu. Međutim, medijski "bojkot" književnosti za djecu i mlade natjerao nas je da reagiramo na ovaj način, kako bi i prije no što smo planirali "upozoravati" udovoljili molbama ne samo naših članova da reagiramo.

Naše su dnevne tiskovine sklone udijeliti cijele stranice osobama koje javno priznaju da se drogiraju, koje pišu prostačke pjesme, koje produciraju svoju najdublju i "bolesnu" intimu, pa su time naše dnevne tiskovine i velikim dijelom odgovorne i na formiranje recepcije vrijednosnog sustava djece i mladih. Jer, kada netko zauzme toliki prostor u dnevnim novinama kao što ga zauzimaju strani, nametnuti, licencni, voajerski i ljudski izobličeni proizvodi, onda je mladima zaključiti kako je to ipak nešto "vrijedno" čim je zaslužilo toliku medijsku pozornost. Jednostavno, na taj se način formira vrijednosti sustav mladih, te onda nije ni čudno što mladi prije i u najudaljenijem mjestu Hrvatske saznaju za nekog anonimca koji ničim nije zadužio boljitak društva općenito, osim što je pristao "majmunirati" se na nekom moćnom mediju koji je posve izgubio vrijednosne kriterije.

Kao pisci za djecu i mlade imamo se prilike više družiti sa svojim čitateljstvom, pa stoga i nije čudno što djeca "konzumirajući" takav medijski sadržaj misle kako je primjerice Ivan Goran Kovačić mlađi hrvatski pisac za djecu, kako je Zvonimir Balog napisao "Gričku vješticu" ili kako je Ivana Brlić-Mažuranić saborska zastupnica (samo neki biseri!). Zaboli to čovjeka, a kamo li ne pisca općenito, no djeca nisu kriva što im se ni na kapaljku ne nudi nešto što je doista vrijedno, no samo po sebi i svojoj biti samozatajno. Obasipanje lažnim vrijednostima i vrijednostima na prvu loptu toliko je agresivno i ako hoćete nedemokratično da se današnjim mladim ljudima ne pruža ni prilika izbora. Nemoguće je birati kad ne znaš što je ponuđeno.

Kao Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade koje okuplja iz dana u dan sve više članova iz cijele Hrvatske (već smo bili u posjeti europskim Slovencima na njihov poziv) mi do dana današnjeg nismo osjetili senzibilnost za ideju promocije iste ni na jednom mjestu koje se puni budžetskim novcima zbog takvih inicijativa. Eto, uskoro nama dolaze Slovenci u uzvratni posjet, a mi muku mučimo kako ćemo ih ugostiti. Od Grada nam je ponuđen neadekvatan, malen (30 m2) i devastiran prostor u Dubravi, a naši članovi pišu i žive diljem Hrvatske. Svjedoci smo kako neki kvadraturom mnogo raskošniji prostori bivaju dodjeljivani Udrugama koje nemaju čak ni godišnji plan djelovanja, a kamo li neke rezultate iza sebe. S obzirom na materijalnu ignoranciju države, Hrvatsko društvo za djecu i mlade uspjelo je tek pokrenuti prvo kolo teen biblioteke "Prvi pisci" i to na način da su nagrađeni autori a ujedno članovi donirali Društvu svoj rukopis, te su tako kao vrijedni autori dobili minimalnu potporu Ministarstva kulture.

Hrvatski književnici za djecu i mlade i općenito književnici većinom se voze vlakovima i autobusima... Tražili smo skromna sredstva kako bismo mogli napraviti Skupštinu, eventualni mali novogodišnji skup, kako bismo barem nekim članovima omogućili putnu kartu do Zagreba...Nitko nas "ne šljivi". Javili smo se na natječaj resornog Ministarstva i samo se možemo nadati kako će tek ožujak iduće godine možda donijeti tračak nade u tom smislu. Napominjem da smo u nekoliko mjeseci učinili doista puno toga kao šačica ljudi uvjerena da radi "dobru stvar". Okupili smo sve najčitanije i najnagrađivanije književnike za djecu i mlade srednje i mlađe generacije. Starije naše književne bardove "ostavili smo na miru" u ovim trenucima kada trošimo nevjerojatno puno energije i sredstava iz vlastitih džepova kako bismo stali na noge. Naprosto, bilo nam je neugodno tražiti nekoga tko je već zadužio našu kulturu svojim opusom, a također živi na granici egzistencije, da se žrtvuje i udara na vjetrenjače. Ipak, mlađa generacija umije čvrsto držati koplja i mi vjerujemo u uspjeh.

Pa onda kad se doista borimo za dobru ideju, kad bismo udruženi željeli barem malo pomaknuti na bolje taj svijet koji ostavljamo djeci i mladima, eh onda nailazimo na medijsku činjenicu koja tjera na zaključak: u Hrvatskoj nema književnosti za djecu i mlade.

Sporadični tragovi, pokoja recenzija jednom u pola godine, premještaj školskog i obrazovnog programa HTV na II program bez reprize (kao da djeca imaju školu samo ujutro), ignorancija književnosti za djecu i mlade u kulturnim prilozima od 36 stranica i ako hoćete potpuna njena getoizacija. S druge pak strane govorimo i opet licemjerno o naravnoj činjenici kako se književnost može dijeliti samo na dobru i lošu. Što onda zaključiti na posvemašnju ignoranciju: je li hrvatska književnost za djecu i mlade toliko loša? ... Čitaju li je samo djeca, a djeca ne pišu recenzije i ne snimaju emisije? ... Možda je u pitanju upitna komercijalnost? ...

U svom smo "manifestu" Kluba prvih pisaca izrekli kako bismo voljeli doći u svaki mali grad, svako selo Hrvatske prije nego li u njih dođe droga ili koja druga pošast. Našu osnivačku ideju podržali su mnogi mediji i stoga im hvala, no naš rad ... a upravo je to književnost za djecu i mlade valja pratiti barem u nekom pristojnom postotku kao i "veliku" ili "pretežno stranu, komercijalniju" kako bi uspjeli u svom naumu.

Nedavno održan Interliber pokazao je kolika je velika produkcija hrvatske književnosti za djecu i mlade. Zar je moguće da nijedno djelo hrvatskog književnika za djecu i mlade nije zaslužilo biti popraćeno u tiskanim i elektronskim medijima. Je li uistinu za Hrvatsku i njen napredak ka Europi vrjednija vijest kako jedna naša ambiciozna djevojka utužuje svog bivšeg dečka "jer joj nije kupio mercedes kad su se rastali a obećao je" ili vijest da je neki naš književnik napisao vrijedno djelo za koje postoji interes u toj istoj žuđenoj Europi?

Osobno mi je kao spisateljici žao što nismo "sekcija" jednog književnog društva. U Sloveniji je to slučaj, i književnici za djecu i mlade se svekoliko podržavaju, lako je provjeriti. Čak i prijevodne inicijative (s hrvatskog na slovenski) dolaze s njihove, slovenske strane, što smatram na neki način i ponižavajućom činjenicom domoljubne svijesti. No, nažalost kako u Hrvata osim mijene samo raskol stalni jest ... To nisam sretna zbog podijeljenosti pisaca bez obzira na razlog ... Podijeljenost i svađe nikada nisu produktivne, one su dobre samo za "osvajače". Kao članica, doduše podosta svježa, Društva hrvatskih književnika (starijeg) imala sam priliku primijetiti kako se književnost dijeli na onu "ozbiljnu" i onu zaključujem "neozbiljnu" te se neke i međunarodne nagrade dodijeljene za knjigu za djecu i mlade jednostavno prešućuju na godišnjoj Skupštini.

Iz svih tih "debelih" razloga pokrenuli smo književnike za djecu i mlade kako bi tijekom vremena udruženi mogli promicati književnost koju pišu, poticati pisanje i pokušati biti korektiv kako bi se autori minimalno poštovali od strane svih onih koji "debelo" služe i isto se tako služe "debelim" sredstvima iz džepova poreznih obveznika a više-manje zadaću zbog koje su oformljeni ne izvršavaju.

Stoga, apeliram na sve one koji doista vjeruju kako stvari mogu krenuti nabolje ako ih činimo boljim, na sve one koji se ne predaju orvelizaciji sadašnjosti i budućnosti, na sve ljude koji doista žele dobro svojoj djeci i u konačnici na sve istinske domoljube da prijeđu s riječi na djela i omoguće onima koji nisu skloni egzibicionizmu bez pokrića dostojanstveno pokriće.

U ime Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (Klub prvih pisaca) pozdravljam sve dobre ljude dobre vjere u još bolje ljude!

Hvala!

Napisala: Silvija Šesto-Stipaničić, potpredsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade