Današnji dan - 2. prosinac - obilježava se kao Dan ukidanja ropstva. Itekako imamo razloga obilježiti ga, jer prema podacima Međunarodnog centra za razvoj migracijske politike, Hrvatska više nije samo tranzitna zemlja, već i zemlja porijekla, ali i odredišta trgovanja ljudima. Donosimo slučajeve robovlasništva u Hrvatskoj, prema studiji "Trgovanje ljudima u Hrvatskoj: Procjena situacije s posebnim osvrtom na radno iskorištavanje". Potresno i poučno štivo

Slučaj 1.

S. B. je mladić iz Bosne i Hercegovine. Još je od dvanaeste godine obavljao je naporne fizičke poslove da bi preživio, ali, kako navodi, to mu nije teško padalo. Početkom 2008. godine odlučio je na poziv prijatelja O. K.-a doći u Hrvatsku kako bi na njegovu imanju radio kao pastir i čuvao ovce, a dogovarali su se i za druge poslove u budućnosti kad se za tim ukaže potreba.

Prijatelj mu je poslao 100 eura za troškove puta iz BiH u Hrvatsku, koje mu je S. B. kasnije morao vratiti. Kako nakon dva mjeseca rada S. B. nije dobio dogovoreni iznos, odlučio se vratiti kući u Bosnu. Nakon nekog vremena O. K. ga je ponovno zvao i zamolio da opet dođe kod njega na imanje i pomogne mu u čuvanju ovaca, te je obećao da će mu isplatiti i novce koji mu je dugovao. I ovaj mu je put poslao 100 eura za putne troškove, nakon čega je S. B. krenuo na put.

Kad je došao u Hrvatsku, na kolodvoru ga je dočekao prijateljev brat, što je S. B.- u bilo neobično. Prvih mjesec dana zaista je čuvao ovce, a onda se uvjerio u to da nešto nije u redu. Oduzeli su mu putovnicu i ponovno nije dobio novac za obavljeni posao. Cijelo je vrijeme bio pod nadzorom i nikamo nije mogao otići sam. Bio je smješten u neljudskim uvjetima, bez vode, struje i sanitarnog čvora. Hranu je dobivao samo povremeno. S vremenom su ga počeli psihički i fizički zlostavljati. Nekoliko je puta bio pretučen.

Nakon toga odlučio je uzeti svoje dokumente. Nakon nekoliko dana dobio je dokumente, ali ne i novce. O. K. mu je počeo prijetiti da će ga ubiti, pa je S. B. odlučio sve prijaviti policiji. Nakon što je sve ispričao policiji, iniciran je program pomoći i zaštite, te je S. B. nekoliko mjeseci proveo u Skloništu za odrasle žrtve trgovanja ljudima, gdje se dobro oporavio te je vraćen svojoj obitelji u Bosnu i Hercegovinu kad su za povratak ostvareni uvjeti.

Slučaj 2.

E. H. je državljanin Bosne i Hercegovine, sniženih mentalnih sposobnosti, živio je sa svojom obitelji ocem i majkom u izuzetno teškim uvjetima siromaštva. U proljeće 2007. godine na njegovu adresu dolaze muškarac A. H. i njegova supruga, koji žive u Hrvatskoj i bave se stočarstvom. Tražili su osobu koja bi htjela raditi na njihovu imanju i čuvati stoku. A. H. se dogovorio s ocem E. H.-a da će mu ga dati u najam i za to dobiti sto konvertibilnih maraka. Majka se s tim nije slagala i nije htjela da E. H. ide raditi za A. H.-a, a ni on sam nije htio otići jer se bojao takvog života i odvajanja od obitelji. Ali kako je bio svjestan da nije završio nikakvu školu i da nema previše prilike za pronalaženje drugog posla, tako je ipak otišao s njima. Njegov je otac dao njegovu putovnicu i osobnu iskaznicu A. H.-u u ruke i rekao mu da ih ne daje E. H.-u.

U Hrvatsku su ušli legalno, preko graničnog prijelaza. Po dolasku na farmu E. H. je odmah je počeo raditi: čistio je torove u kojima su bile ovce, hranio i pojio ovce te radio sve što bi mu A. H. zapovjedio. Tijekom boravka na farmi spavao je u pomoćnoj prostoriji pokraj obiteljske kuće, bez grijanja i sanitarnog čvora, pa se tako tijekom cijelog boravka na farmi nije ni jednom okupao niti je na bilo koji drugi način održavao osobnu higijenu. Hranio se povremeno, ostacima hrane koje bi dobio nakon objeda poslodavaca. Kod A. H.-a je boravio tri mjeseca, a tijekom tog razdoblja nekoliko je puta fizički zlostavljan, pogotovo kad je izgubio ovcu. A. H. je tada počeo vikati na njega, govoriti da je nesposoban i da će ga svaki put kad mu se to dogodi dobro istući. Budući da izgubljene ovce nisu pronađene, A. H. je E. H.-a odlučio vratiti ocu u Bosnu.

U proljeće 2008. u E. H.-ovu kuću dolazi čovjek R., koji je imao  farmu u blizini. I on je tražio osobu koja bi čuvala njegove ovce, pa je otac E. H.-a ponovno pristao dati u najam za sto konvertibilnih maraka. R. je u ruke dobio njegovu putovnicu i osobnu iskaznicu. Kad su došli na farmu, R. ga je smjestio u pomoćnu prostoriju kuće, ostavu bez grijanja i sanitarija. R. je imao dva sina, koji su E. H.-a često maltretirali i tjerali ga da čisti goleme torove za ovce. Njegov radni dan izgledao je ovako: s čuvanjem ovaca počeo bi rano ujutro, a to bi potrajalo sve do kasno uvečer, pojio ih je i dohranjivao, a po dotjerivanju ovaca na farmu nakon što bi se smračilo, još bi do dugo u noć čistio torove u kojima borave ovce.

Tijekom boravka kod R.-a E. H. se samo jednom smio okupati jer je R. govorio da je voda jako skupa. Često su mu A. H. i R. govorili da ne čuva ovce blizu ceste jer bi ga mogla vidjeti policija koja će ga zatim privesti i maltretirati te da više neće vidjeti svoju majku. To je shvatio ozbiljno, te je ovce čuvao isključivo u brdima gdje ljudi nisu previše zalazili. Nekoliko je puta molio A. H.-a i R.-a da mu vrate putovnicu i osobnu iskaznicu jer se htio vratiti kući, ali oni na to nisu pristali. Kod R.-a je ostao sve dok ga nije pronašla policija. Pristao je otići u Sklonište za odrasle žrtve trgovanja ljudima, gdje mu je pružena sva potrebna skrb i u kojem je ostao sve dok mu nije organiziran siguran povratak u BiH.

Slučaj 3.

U ovom slučaju radi se o N. L.-u, hrvatskom državljaninu koji je bio iskorištavan u Slavoniji. Kad je imao godinu ili dvije, umro mu je otac. Nakon osam godina umrla mu je i majka. Njegov stariji brat i on ostali su sami u obiteljskoj kući. Da bi mogli preživjeti, zaposlio se već nakon sedmog razreda osnovne škole, tako da osnovnu školu nikad nije završio. Zarađivao je pomažući mještanima u šumi, čisteći svinjce, hraneći stoku i slično. Brat mu je bio zaposlen kratko vrijeme, a onda je dobio otkaz. 

Godine 1994. saznao je da mu je brat ubijen u ratu, a on je ostao posve sam. Ostao je živjeti u svojoj kući te je i dalje pomagao sumještanima zarađujući tako ponešto za život.

Godine 2005. jedan znanac iz sela predložio mu je da se doseli u kuću njegova oca i da za njih obavlja poljoprivredne poslove i čuva ovce. N. L. je pristao. Osim što je čuvao stoku, vozio je gnoj, skupljao sijeno, obavljao poslove tijekom sjetve, odnosno žetve, kao i sve ostale poslove vezane uz poljoprivredu. Pristao je na to da se odseli k njima jer je smatrao da će mu tako biti mnogo jednostavnije raditi, a bit će mu osigurani prehrana i smještaj bolji od onoga koji je imao u svojoj kući, koja je bila vrlo trošna, bez prozora, vode, struje i grijanja. Smjestili su ga u prostoriju blizu štale u kojoj su bile krave. U toj su prostoriji bila dva kreveta, tako da su s njim povremeno boravili i drugi radnici, koji uglavnom nisu dugo ostajali.

Njegov radni dan počinjao je rano u zoru, oko četiri sata. Odmah bi započeo s čišćenjem štale i hranjenjem ovaca koje su bile u torovima oko kuće. Od gazdarice bi dobio oskudan doručak, koji bi morao brzo pojesti, a često bi mu to bila jedina hrana do kasno navečer, kad bi se vratio s polja i dobio ostatke njihove večere. U dvije godine, koliko je boravio kod svojih poslodavaca, kupili su mu dvije trenirke, nešto čarapa i donjeg rublja. Od novaca nije dobivao gotovo ništa, povremeno 10 do 15 kuna, koje je trošio potajno, da ga oni ne vide.

Situacija se pogoršala dolaskom starijeg sina D. Š.-a iz Srbije. Njega se N.L. bojao jer je čuo da je sklon tučnjavama, agresivan i da je činio razna zlodjela na području Srbije i Baranje. On ga nikad nije zvao imenom, nego isključivo pogrdnim nazivima kao "pacov", "đubran" ili "crklanac". Prema njemu je D. Š. stalno bio drzak i bezobrazan, a bez njegova nadzora N.L. nikad nikuda nije mogao otići. U nekoliko navrata D.Š. ga je istukao, a za razlog ga N.L. nije pitao jer se bojao. Njegovu je putovnicu D. Š. držao uvijek kod sebe. Kad ga je jednom prilikom N. L. zamolio da mu isplati njegov novac (a radilo se o svoti od oko 1000 do 1500 kuna), govoreći da mu treba za hranu, D.Š. je odgovorio da nije baš siguran da je on to zaradio. Rekao je da njegovu zaradu stavlja na štednu knjižicu, što naravno nije bila istina.

Nakon otprilike mjesec dana pošto što ga je D.Š. išamarao, N.L. je odlučio otiđi od poslodavaca zbog straha da ga D.Š. ponovno ne bi fizički zlostavljao. Jedne se večeri iskrao iz kuće i otišao u svoju rodnu kuću u kojoj nije bio posljednje dvije godine. Tamo je prespavao te potom ujutro otišao susjedima i ostao kod njih neko vrijeme. D. Š. ga je pokušavao pronaći u nekoliko navrata, ali mu ti nije uspjelo. Potom je N.L. odlučio sve prijaviti policiji i podnijeti kaznenu prijavu protiv D. Š.-a. Policija je, čuvši njegovu priču, zaključila o čemu je riječ te je inicirala program pomoći i zaštite za žrtve trgovanja ljudima, koji je N. L. prihvatio.

Slučaj 4.

S. K. je hrvatski državljanin, identificiran kao žrtva trgovanja ljudima na području Zagreba. Njegova nam priča kazuje kako i poznanici, odnosno navodni prijatelji, mogu postati našim izrabljivačima. Živio je s roditeljima, bakom i četiri godine mlađim bratom u Bjelovaru. Kad je S. K. imao sedam godina, njegova je majka dobila moždani udar, zbog čega je nakon toga često bila u bolnici. Zbog njene se bolesti o njemu i bratu brinula baka.

Otac je bio strog, bio je vojno lice, pa je i kod kuće primjenjivao odgojne metode koje je naučio u vojsci. Često ih je fizički kažnjavao, a vikanje i omalovažavanje bili su svakodnevni. Zbog svoje bolesti i majka je bila nervozna, pa bi brzo "planula", tako da ih je i ona svakodnevno tukla zbog i najmanje sitnice.

Kad je S. K. imao osam godina, preselili su se u Zagreb, gdje su nekoliko puta mijenjali stan, a djeca i školu. Kako je oduvijek bio povučen, S. K. je teško uspostavljao prijateljstva, a situacija ni danas nije puno bolja. Majka je preminula 1986. godine, a dvije godine kasnije i baka. U to je vrijeme S. K. studirao. On i brat ostali su živjeti s ocem, no otac se ubrzo ponovno oženio i odselio u drugi grad. Nakon nekoliko godina S. K.-ov je otac počinio samoubojstvo, a on je naslijedio stan u kojem je živio s bratom. Brat se uskoro odselio i oženio. Iako su u dobrim odnosima, nikad nisu održavali redovne kontakte.

Još otkako se otac preselio, a da bih preživio i platio režije, počeo je raditi poslove koji nisu odgovarali njegovu obrazovnom statusu. Većinom je radio po ugostiteljskim objektima razne pomoćne poslove i raznosio letke po gradu. Tada je, sa samo jednim ispitom preostalim do završetka studija, prekinuo i studiranje. Nakon toga je godinama obavljao te slabo plaćene poslove i jedva krpao kraj s krajem.

Jednom je prilikom susreo prijatelja iz školskih dana koji mu je ponudio posao u njegovoj autopraonici. Kako je u tom trenutku bio bez posla, a neplaćeni su se računi gomilali, bio je presretan i odmah je prihvatio njegovu ponudu. Nakon nekog vremena gazda ga je počeo uvjeravati da mu je stan u lošem stanju i da bi ga trebalo renovirati. Ponudio mu je pomoć oko organiziranja i financiranja radova, a posuđeni mu je novac trebao vratiti radeći kod njega. S. K. je podigao hipoteku i novac predao gazdi koji se brinuo o preuređenju. Za to je vrijeme živio kod njega na tavanu, spavajući na madracu. To su bili goli zidovi s prozorima, a vrata i grijanja nije bilo.

Gazda ga je ubrzo počeo tući i vrijeđati. Nikad mu ništa nije platio. Nije mu davao ni hranu, no gazdina mu se žena povremeno smilovala pa bi mu donijela nekakav sendvič. Fizičko zlostavljanje postalo je neizdrživo. Gazda bi povremeno gasio cigarete na njemu ili bi ga skinuo dogola i u praonici prao mlazom hladne vode dok bi ga on i njegov sin vrijeđali i ismijavali. S. K. se odmalena bojao pasa, a gazda je to znao. Zato je često dovodio svog psa i huškao ga na njega. Nekoliko mu je puta prislonio repetirani pištolj uz glavu.

On mu se nikad fizički nije suprotstavio, nego je podnosio zlostavljanje i ponižavanje koje je bilo svakodnevno. Svi su ga pitali zašto nije pobjegao ili pozvao pomoć, jer je povremeno smio otići do prodavaonice, no S. K. se nije usuđivao to napraviti jer gazda nije prijetio samo njemu, već je prijetio da će ubiti i njegova trogodišnjeg nećaka.

Više od godinu dana živio je u strahu, sve dok netko od susjeda nije pozvao policiju. Nakon što ga je policija identificirala kao žrtvu trgovanja ljudima, S. K. je prihvatio program pomoći i zaštite za žrtve trgovanja ljudima, pa mu je pružena opsežna stručna pomoć i tretman.

Lupiga.com