“Cristera” (“La Guerra Cristera” ili “Cristiada”) naziv je za oružani sukob između meksičke države (vlade) i “branitelja vjere”, katoličke Crkve i klera u Meksiku koji se vodio između 1926. i 1929. godine. To je ujedno u ovoj izrazito katoličkoj zemlji bio rat za sekularnu državu, a posljedica je dviju meksičkih revolucija. 

Prva je bila meksička liberalna revolucija, odnosno “Rat za reformu” (“La Guerra de Reforma” još poznat i kao “Trogodišnji rat”) koja se odvijala između 1857. i 1861. godine. U ovom sukobu konzervativci su poraženi, a pobijedili su liberali na čelu s Benitom Juarezom slamajući tako posljednji pokušaj vojske i Crkve da održe monarhijsku vlast i stari sustav privilegija do tada vladajućih slojeva. 

Druga je bila Meksička revolucija koja se odvijala između 1910. i 1920. godine, a koja je bitno određena Ustavom iz 1917. godine i donošenjem zakona kojim se ograničavala (zabranjivala) bilo kakva uloga Crkve u javnoj sferi. Zabranjeno je sudjelovanje klera u politici, zabranjeno je djelovanje klera izvan vjerskih objekata. 

Nekoliko godina kasnije, kada 1924. godine predsjednik Meksika postaje revolucionarni general Plutarco Elias Calles (sljedbenik Francisca Ignacia Madera, a posebno Alvara Obregona) koji je ranije kao guverner Sonore uveo mnoge antiklerikalne zakone, zakonski izjednačio prava izvanbračne djece i one rođene u “regularnim brakovima” – tada se razgraničenje između Države, javne sfere i sfere djelovanja Crkve dramatično produbilo. U srpnju 1926. godine vlada predsjednika Callesa donosi zakon (tzv “Ley Calles”) kojim se ograničava broj svećenika na određenom području (obzirom na broj stanovnika), svećenici moraju imati posebne dozvole za obavljanje svoje dužnosti, zatvara se stotinjak crkava, iako se već ranije člankom 130. meksičkog Ustava ograničilo javno djelovanje Crkve, te su joj oduzeti posjedi. Tako se, između ostalog, kleru zabranjuje nošenje habita izvan crkvenih prostora (to će im se pravo vratiti tek 1991. godine), a crkveno se djelovanje smješta u strogu privatnost. Javni dužnosnici u crkvu mogu odlaziti i zadovoljavati svoje duhovne potrebe jedino kao “privatne osobe”, kao vjernici - ali ne i kao službeni predstavnici Države. 

Bio je to međusobni sukob između meksičkih vjernika jer su se oni nalazili na obje sukobljene strane (FOTO: Wikimedia/Museo Nacional Cristero)

Tako se odnosi između Crkve i Države u Meksiku dramatično pogoršavaju. Crkva reagira pa uskoro dolazi do oružanog sukoba između vladinih i “crkvenih“ snaga, dolazi do “cristere” u kojoj će poginuti oko 250.000 građana. Meksiko je prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom još nakon liberalne revolucije Benita Juareza 1861. godine, a to je “zacementirano” nakon socijalne revolucije iz 1910. godine i nakon Ustava iz 1917. godine. Tek će 1992. godine za vrijeme vlade predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija i nakon posjete pape Ivana Pavla II., nakon 131 godine “pauze”, Meksiko ponovno uspostaviti diplomatske odnose s Vatikanom. 

Glavna parola i zaštitni znak meksičkih “cristerosa” bio je uzvik “Viva Cristo Rey” (“Živio Kralj Krist”), a predvodi ih “Liga Nacional para la Defension de la Libertad Religiosa” (“Nacionalna Liga za Obranu Vjerske Slobode”) koja uskoro shvaća da moraju imati nekoga tko će ih vojno organizirati pa za naknadu od 3.000 zlatnih pesosa mjesečno “kupuju” generala (inače ateistu) Enriquea Gorostieta Velardea da od uglavnom seljačkih sljedbenika cristere “napravi vojsku”. Zanimljivo je da je to bio međusobni sukob između meksičkih vjernika jer su se oni nalazili na obje sukobljene strane (uz iznimku nekih političkih i vojnih vođa), jer tada katolički vjernici čine 96 posto meksičkog naroda. Suština ovog sukoba bila je ipak u nečemu sasvim drugom, a ne u vjeri. Druga je stvar koliko su toga svi učesnici bili svjesni. 

I kakve to veze ima s Hrvatskom danas? Pa naizgled nikakve jer kod nas nema niti će biti ikakvog oružanog sukoba “po toj liniji”. To je jasno. Ali onaj drugi dio, ona “unutarnja veza” možda ipak postoji pa makar to kod nas bilo tek na relaciji odnosa (sukoba) između nositelja nesumnjivog tsunamija radikalno-konzervativnih ideja i onih koji mu se suprotstavljaju braneći prostor sloboda za koje smo sasvim naivno mislili da ih su osigurani još odavno. Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kada ne bi dala svoj nesebičan doprinos suvremenoj uskrsloj “konzervativnoj revoluciji” koja u svojoj revnosti čak i današnje vodstvo HDZ-a naziva, ništa manje nego “sotoninim sljedbenicima”. Crkva kod kao da pri tom piruje iako nikakvih pravih razloga za to nema. 

Časnici Cristere 1928. godine (FOTO: Wikimedia)

Notorna je stvar da se dio crkvene hijerarhije, svećenika i vjeroučitelja kod nas gotovo svakodnevno miješa u politiku, a po potrebi i aktivno politički agitira ako zatreba i direktno s oltara. Dovoljno se samo prisjetiti biskupa Vlade Košića. Takvo što ne smeta dijelu konzervativnih intelektualnih snaga da se javno iščuđava nad takvim “lažnim tvrdnjama”, poput prvakinje tog desnog teatra, Marije Selak, koja u HRT-ovom “Petom danu” od 6. travnja “pada u nesvijest” kada Boris Jokić usput spomene kako svećenici pastvi po crkvama daju upute kako i za koga treba glasati. Ona traži “bar jedan primjer”. Kao da, recimo, ne zna da je biskup Košić svojevremeno napao čelnike “Mosta” da su izdajnici koji bi mogli, ne daj Bože, koalirati “s komunjarama”, a ne s Karamarkom. Kao da, recimo, nikad nije čula za to.

O lokalnim župnicima da i ne govorimo. Mnogi od njih su zaprepašteni Istanbulskom konvencijom. Brane pred njom “svoju didovinu”, naše “stare običaje” i hrvatsku obitelj. Značajna vijest je postala da je i sam Ivan Budalić, šef imotskog HDZ-a otkazao poslušnost vodstvu svoje stranke, a sve u ime onoga “šta je naše”, “od didova naših”, valjda “od stoljeća sedmog”. Zgužvani Dražen Keleminec sa svitom koja kao da je ispala iz Alan Forda, obučenom u crno viče kako “Hrvatska nije sekularna, nego katolička država”, a sve uz dosjetljivu parolu “Za domovinu spremni”. Biskup Košić s oltara svima, “urbi et orbi” poručuje: “Odričeš li se Maršala? Da, i Hitlera, Ducea, ali ponajviše Maršala”. Odnija đava i Hitlera. Taj je nedonošče prema Maršalu! 

Kad u Kninu privode one koji urliču “Za dom spremni” naš sisački preuzvišenik jauče: “Ovo je protuhrvatska vlast. Tražim ostavku Božinovića!”. Bože sačuvaj da bi se on miješao u politiku! Dobro zbori ona Marija Selak! I dobro je biskup Vlado rekao onima što trbuhom za kruhom bježe iz Hrvatske. Sve je to sam “dezerter”. A mediji? Oni su “protucrkveni”, podučava nas sisački biskup, jer se “sa slašću obrušavaju na crkvene ljude”. Pa pogledajte što samo pišu o onome splitskom fratru iz crkve Sv. Frane ispred koje su svoj skup organizirali “antiistanbulisti”. Čovjek je izgleda malo više volio dječicu, ali biskup Vlado o tome ni da zucne. Tko će za sve imat vremena! 

Molitve nisu urodile plodom (FOTO: Hina/Mario Strmotić)

Ali Košić je milostiv. “Bog neka im se smiluje”, vapi on shrvan nad onima koji podržavaju sotonsku Konvenciju i traži od vjernika da se mole kako Istanbulska konvencija ne bi bila prihvaćena. Molitve nisu urodile plodom. Odnarođeni saborski zastupnici dvotrećinskom većinom su je izglasali. 

U cijelu priču umiješali su se splitski taksisti iz Radio-Taxija koji su na prosvjede protiv Istanbulske konvencije besplatno vozili “prosvjetitelje” do splitske rive. Isto je napravila i autoprijevoznička kuća Clissa iz obližnjeg Klisa. Ona je autobusima u Split vozila „hodočasnike“ iz udaljenijih krajeva Lijepe Naše. Sve “za viru didovu” i “familiju našu”. Najžešća borkinja na splitskoj rivi bila je „rashodovana hadezeovka“ Sanja Bilač koja je poručila kako ovo nije samo prosvjed nego “jedan jasan i glasan stav građana protiv politike aktualne vlade”. Plesala je pokraj raznjihanih fratra i švora tamo ispred bine, a sve “u ritmu muzike za ples” u majici s natpisom “Budi svoj” - prosvjedujući protiv onih kojima ona brani da budu svoji. Pa ti sad shvati ako možeš. 

Odmetnuti HDZ-ov lovrečki zastupnik Ante Babić kaže da će on bit protiv Konvencije jer je tako rekla Biskupska konferencija. Oni se ne miješaju u politiku ali “čovik će njih poslušat”. Hrastov saborski zastupnik Zekanović također svoj svjetionik prema kojem se orijentira u svojoj političkoj plovidbi vidi u Biskupskoj konferenciji. Šef splitskog HDZ-a i saborski zastupnik Petar Škorić kratko kaže: “Čuli smo upute Hrvatske biskupske konferencije”. Na stranačkim internetskim stranicama razbješnjeni „antiistanbulac“ piše da je HDZ “sotonin okot”. 

"Sotonska ruka sotonskog okota" (FOTO: Hina/Danijel Kasap)

Konvencija je prihvaćena prošlog petka, trinaestog u mjesecu. “Tko još može tvrditi da Sotona nije umiješao prste”, piše izvjesni Niko Kešina. I baš taj petak navečer, nakon svega u TV emisiji “Peti dan” naša Marija Selak tvrdi - “Konsenzus je totalitarizam”. Pomalo je tužna jer mediji, kako ona kaže, govore loše o ulozi Crkve. Tvrdi da HDZ nije demokršćanska stranka jer ne sluša Crkvu. Po njoj je većina naroda protiv Istanbulske konvencije. I basta! Poslije se izvlači da je mislila na “hadezeov narod”, na njihove glasače. “Ubi je prejaka reč”, rekao bi Branko Miljković. 

Jedan uzbuđeni splitski fratar lamentira u kameru kako će “nas vodit žene koje će bit iznad Sabora”. Zaprepašteno tvrdi kako će “one zapovijedat šta će se raditi. One će biti „iznad sudstva, ispred države, iznad svega”, a mi “ćemo postat robovi”. Sve je to splitski fratar uspio ugledati u prokletoj Konvenciji. 

Ali svi su oni još “med i mliko” prema hercegovačkom fratru fra Boži Radošu koji tvrdi kako je Istanbulska konvencija “žig zvijeri”. On priča o sotonskim “šesticama” iz “Knjige Otkrivenja” nazivajući sve one koji se bore protiv Istanbulske Konvencije i koji će zarad tog ljutog boja doći na splitsku rivu “Kristovim vojnicima”. I eto ti ga nama napokon prave vojske. A fratar Božo i ne sumnja tko je njihov Kralj. Da je kojim čudom Meksikanac iz 1926. godine, a ne običan hercegovački fratar na političkoj turneji u Splitu možda bi to bio onaj trenutak kada bi i on euforično uzviknuo “Viva Cristo Rey”. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Lana Slivar Dominić