Domaći putopisac Juraj Bubalo, kao jedan od vrsnijih stilista novije hrvatske književnosti, već se prvijencem 'Put Indije' (2007.), pokazao kao pisac dugometražnih formata, što opravdava i upravo objavljenom knjigom 'Dodir Orijenta'. U njoj velikane svjetske povijesti, poput Aleksandra Velikog i mistika Gurdjieffa, ali i prvog našijenca koji je postao budistički redovnik Čedomila Veljačića, današnjem čitatelju približava kroz njihov odnos spram Istoka. U svijet je književnosti Bubalo stupio 'ciglom' od ravno milijun znakova, valjda da dokaže kako ga azijski potkontinent nije slomio.

Staromodan u sadašnjosti, prije će brstiti tekst netom otisnut s printera, nego li proklizati ekranom Androida, a ipak, toliko je filma u njegovim povijesnim i zemljopisnim slojevima da ga njegovi urednici bez podilaženja prozivaju postmodernim. 

U svojim naslovima, 'Put Indije', 'Sto dana Azije' i 'Dodir Orijenta' baviš se vlastitim susretom s istočnjačkim civilizacijama. Stoga, jesi li ikad i igdje osjetio da bi se i sam mogao trajno nastaniti u njima? 

- U ponekim mjestima u Indiji, u kojoj sam duže boravio tri puta u razmacima od pet godina, imao sam osjećaj da bih želio tu ostati neodređeno dugo. Lijepo i udomaćeno sam se osjećao još u Kambodži i Šri Lanci, budističkim zemljama fascinantnih krajobraza, bogate flore i faune, dobre „geografije“ ali tužne prošlosti, dijelom i sadašnjosti, s otvorenim i tolerantnim ljudima. Ogromno gostoprimstvo kao stranac i gost sam doživio i u bliskoistočnim zemljama, pogotovo u Siriji i u Iranu, ali tamo – iz više ili manje samorazumljivih razloga – nisam tako nešto osjetio. U stvari, ne bih mogao ostati živjeti ni u jednoj od tih zemalja za stalno naprosto jer nigdje ne bih mogao živjeti sjedilački, ali bih lako mogao zamisliti da duže vrijeme boravim u bilo kojoj od njih. Možda negdje na obalama Bengalskog zaljeva...

Po čemu putovanje na istok ipak razlikuješ od putovanja na zapad?

- Jednostavno rečeno, drukčiji način života, kultura, religija, svjetonazor itd., čine mi putovanje Istokom sadržajno bogatijim i zanimljivijim. Kao bitnu razliku između putovanja Istokom i putovanja, recimo, po Europi, to jest zapadnom svijetu, znam istaknuti to što putujući Istokom (islamskim, hinduističkim, budističkim – svejedno) čovjek neminovno postaje dijelom tog intenzivnog svijeta, s vremenom sve više i više, svijeta koji – što bi se reklo – živi na ulici, koji te čitavog prožima, ako mu se u potpunosti otvoriš, dok europske gradove često obilazimo gotovo kao muzej, rijetko uključeni u sama zbivanja oko sebe.

"Putujući Istokom čovjek neminovno postaje dijelom tog intenzivnog svijeta" (FOTO: Privatni album)

Kontakte koje na Istoku možeš ostvariti s običnim ljudima na ulici na uređenom Zapadu nisu mogući. Samo u Indiji ti se, na primjer, može dogoditi da nakon dva dana u nekom gradu završiš na svadbi, i da ti se to još koji put i ponovi. Ili pak, „ni kriv ni dužan“, shvatiš kako već neko vrijeme živiš po samostanima. Istok, uza sve to, ima puno toga što je Zapad izgubio. I da bi pojmili svijet u kojem živimo ili svijet u cjelini, dobro je neposredno upoznati druge i drukčije. A i nikad ne znaš što ti to osobno može donijeti, bilo u duhovnom, egzistencijalnom ili nekom drugom smislu. Putovanje na istok na Zapadu se, uostalom, dugo percipiralo baš kao duhovni put, put spoznaje ili samospoznaje, ili kao neizvjesna pustolovina. Često kao oboje skupa.

U povijesti, a zatim i u popularnoj kulturi, tema je tvoje knjige prisutna kao nešto što se stalno ponavlja, kao u posljednjem desetljeću, u okviru geopolitičkih prijepora i borbe za ovladavanjem prirodnim resursima. Je li svijest o harmoniji s prirodom, te tim i takvim raspolaganjem prirodnim resursima nužno istočnjačka? 

- Ja bih tu najprije odvojio stvari. Svijest o harmoniji s prirodom i raspolaganje prirodnim resursima. Prvo shvaćam više u vezi s određenim svjetonazorima karakterističnim za neke istočnjačke religije ili plemena, koji ističu jednostavnost življenja i harmoniju s prirodom, a drugo s ekonomskim neumitnostima koje donosi globalizacija. U Tajlandu – pisao sam nešto o tome u 'Sto dana Azije' – susreo sam plemena čiji je život direktno vezan za okoliš i korištenje izvora na održivi način, plemenske zajednice koje sve dobivaju od zemlje i šume i imaju – moglo bi se reći – ekologijsku svijest. U Vijetnamu, raznim NGO i UN programima plemenske se zajednice nastoji pak naučiti održivijem pristupu agrikulturi. U Kambodži se šume prekomjerno sijeku, i mnogi su zbog siromaštva primorani ilegalno sjeći i prodavati drva.

"Putovanje na istok dugo se percipiralo kao duhovni put, put spoznaje ili samospoznaje, ili kao neizvjesna pustolovina" (FOTO: Privatni album)

Riječ je o područjima najveće deforestacije na svijetu. I tu danas pomažu razne organizacije sa zapada koje djeluju globalno, i o rješavanju tih problema razmišljaju dugoročno. Složene su stvari... Ali, činjenica je da „istočnjaci“, za razliku od zapadnjaka, ne stavljaju čovjeka, odnosno ljudsku vrstu, u središte svega, što je imalo za posljedicu sveukupni odnos čovjeka spram prirode kakav imamo.

Globalizacija, kao riječ koja je obilježila našu eru, u svom bi osnovnom značenju zapravo značila razmjenu između istoka i zapada. Uz nju se poistovjećuje Aleksandar Veliki, koji je išao toliko daleko da se u svojem divljenju pokorenim Perzijancima čak dodvoravao. Kako si mu ti pristupio i koje se metafore skrivaju iza tvojeg prikaza?

- Aleksandar Veliki je pokrenuo proces koji danas zovemo globalizacija: to je posve sigurno. Spajanje Istoka i Zapada kojim su rezultirala njegova osvajanja otvorilo je mogućnosti koje su zauvijek promijenile svijet. Na Bliskom istoku je nakon Aleksandra nastala nova kozmopolitska civilizacija koja je imala i grčke i perzijske temelje. I ta je civilizacija trajala u stvari sve do dolaska islama. Putujući Aleksandrovim tragom, meni, koji sam još kao klinac bio fasciniran njegovom ličnošću – ne kao osvajačem nego kao istraživačem nepoznatog – je bila želja vidjeti na licu mjesta što je i on mogao vidjeti, i oživjeti put Makedonaca na stvarnim povijesnim mjestima, otkrivajući usput vezu između kulture i života drevnih i današnjih Iranaca. Na kraju je to posljednje bilo ono što me najviše zaokupilo i u vezi čega sam spoznao najviše, između ostalog i mnogo stvari kojih nema u grčkim i rimskim izvorima o Aleksandru –  o zaratuštranima, perzijskom identitetu ... Izmijenila se tako ne samo moja predodžba o Aleksandru nego još više o Perzijancima s druge strane priče.

U dnevniku 'Sto dana Azije', pisao si o načinu na koji je popularna kultura u ime raznih filmova utjecala na turističku ponudu zemalja jugoistočne Azije. I u 'Dodiru Orijenta' opet se vraćaš 'Apokalipsi danas' F. F. Coppole. Jesi li i na Bliskom istoku, o kojem pišeš u 'Dodiru Orijenta' naišao na situacije koje upućuju da je filmski svijet korigirao stvarnost i povijest?

"Aleksandar Veliki je pokrenuo proces koji danas zovemo globalizacija" (FOTO: Privatni album)

- U drugoj cjelini knjige, naslovljenoj 'Tragom junaka' uz tragove Aleksandra po Iranu i junaka iz 'Apokalipse danas' po Vijetnamu i Kambodži, slijedim i puteve Lawrencea od Arabije u Jordanu, uspoređujući na stvarnim lokacijama, među beduinskim plemenima o kojima piše Lawrence, holivudski filmski spektakl s Lawrenceovom knjigom 'Sedam stupova mudrosti'. Za beduine u pustinji Wadi Rum, čiji su se djedovi i pradjedovi, kako vole istaknuti, borili uz Lawrencea u ustanku, a danas žive od turizma, događaji opisani u filmu, koji su bitno promijenjeni ili čak izmišljeni, postali su za njih povijest. Čak se i u muzeju u Akabi, koju je Lawrence u filmu spektakularno osvojio dok je zapravo predana bez borbe, poslužili „poviješću“ iz filma s ciljem privlačenja turista. Film je takoreći ustanovio novu predaju i povijest.

Pisao si o stapanju istoka i zapada, u svojoj novoj zbirci putopisnih priča, 'Dodir Orijenta', o čemu je u romanu 'Bijeli zamak' pisao i turski pisac Orhan Pamuk. Pamuk posreduje ideju da se razlike koje počivaju na raznorodnim identitetima, mogu smatrati premostivima, te da su te razlike, zapravo, zabluda. Smatraš li tako i ti? 

- Ne bih rekao da sam eventualno do istog zaključka došao kroz pisanje nego kroz susrete s ljudima iz društava doista posve različitih od našeg, ne samo kulturološki nego i po civilizacijskom stupnju. Mislim, recimo, na spomenute nomadske zajednice ili plemena iz jugoistočne Azije koje znaju nazivati „četvrtim svijetom“. Putujući zemljama različitih kultura i upoznajući ljude raznih rasa sve više uviđam da su razlike koje nas dijele u stvari površinske, da među drugom rasom, narodom i religijom, možemo upoznati ljude možda sličnije sebi nego što nam se to čine naši susjedi, da svi dijelimo istu osnovu. Svijet tako manje postaje politika i geopolitika, a više ljudi s konkretnim licima i sudbinama. Pamuk mi je, inače, blizak u 'Istanbulu – grad, sjećanja' gdje daje portrete francuskih pisaca o Istanbulu, pa tako i o Pierru Lotiju o kojem i sam pišem.

"Malnarovi filmovi su mi obilježili sjećanje na djetinjstvo" (FOTO: Privatni album)

U pisanje se upuštaš kao u jednu vrstu istraživanja, što će reći da putovanje počinje već u vlastitom domu. Koji je autor zaslužniji za to kod tebe – Željko Malnar, koji se zaputio na izvorište indoeuropske civilizacije ili Henry Miller, koji je stigao iz Amerike, Novog svijeta, kako bi živio na području koje se smatra kolijevkom zapadnoeuropske kulture? 

- Malnar – Miller?! Dobra i relativno točna relacija u kontekstu mog pristupa putovanjima i pisanju. Iako ih u tom smislu ne bih nazvao ishodišnim točkama, obojici ponešto bitno dugujem. Malnarovi filmovi su mi svakako obilježili sjećanje na djetinjstvo. U "Putu Indije" sam jedno poglavlje posvetio rađastanskom zaseoku Baroli, koje sam pronašao tragom dječačkih reminiscencija upravo na jedan Malnarov dokumentarac koji je govorio o potrazi za plemenom Roma. Malnara tu nisam poimence spomenuo, ali sam u "Dodiru Orijenta" opisao susret s beduinima iseljenima iz Petre koji se sjećaju njegovih dolazaka u Jordan konjima i motorom. O tome sam nešto napisao i u in memoriamu Željku Malnaru. A Henryju Milleru, kao čovjeku koji je postao pisac i ostvario se u Starom svijetu, daleko od rodne Amerike, dugujem jedno specifično razumijevanje pisanja kao istraživanja vlastitih doživljaja i susreta s raznim ljudima u svrhu shvaćanja svog života i svijeta. Putovanje, ili već sama izmještenost na određeno vrijeme, kao specifičan, drukčiji okvir bivanja, u neku je ruku samo povod za promišljanje sebe i pokušaj davanja odgovora na neka univerzalna pitanja. Mnoge stvari čovjeku postaju jasnije kada se prihvati pisanja, jer ga ono tjera na jasnije i dublje promišljanje. 

Jesi li i sam doživio da ti knjiga posluži kao predložak za itinerer putovanja drugoj osobi?

- Jesam. Ne računajući prijatelje i znance koji su putovali i slagali si itinerer s mojom knjigom u ruci, na predstavljanjima ili putopisnim predavanjima u druženju s čitateljima nekoliko sam puta saznao kako su im moje knjige poslužile kao inspiracija ili čak vodič za njihovo vlastito putovanje u Indiju i jugoistočnu Aziju. Jednako lijepo mi je, međutim, čuti i kad moje putopise čitatelji cijene kao vlastita putovanja iz fotelje.

"Lijepo mi je čuti kad moje putopise čitatelji cijene kao vlastita putovanja iz fotelje" (FOTO: Privatni album)

Scena putopisne književnosti u nas već je prepoznata od publike, no da li je baš prepoznaju i strukture, nisam siguran... Kakvu podršku tu imaš kao domaći autor?

- Putopisnu scenu su u posljednje vrijeme oživjeli festivali i tribine u organizaciji različitih udruga, koji autorima i putnicima – više, manje međusobno povezanima – služe kao dobra platforma za promociju njihovog rada. Publika je sve brojnija i to smatram pozitivnim, i u smislu poticanja kulture putovanja. O prepoznavanju putopisaca od strane struktura govore, međutim, samo rijetki pojedinačni slučajevi, u obliku potpore Ministarstva kulture za knjigu ili za poticanje književnog stvaralaštva. Ministarstvo kulture načelno, čini se, nije sklono podupiranju putopisa, jer ih smatra prekomercijalnima da bi trebali potporu ili pak drugorazrednom književnom vrstom. Putopisna knjiga je prije dvije godine dobila Kiklopa – to je bio mali korak dalje u dobrom smjeru. Ali značajniji pomak u smislu prepoznavanja ili priznavanja, kao i podršku od struktura, nije ništa smislenije očekivati.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album