Kvalificirajući uposlenike Imunološkoga zavoda kao govna, stanoviti Davorin Gajnik, kao pojedinac, slučaj je nasirovijega simptoma „Uvoda u psihoanalizu“. Samo da se prisjetimo: slijedom Sigmunda Freuda, lako se zaključuje kako se zlosretno zapleo u slijepom crijevu sve golemijega državnoga trakta, negdje između oralne i genitalne faze ljudskoga sazrijevanja. Zato taj Davorin Gajnik, kao pojedinačni lik i djelo, uopće nije vrijedan psihoanalitičke opservacije. Koliko je moguće razabrati iz njegove biografije, nije na djelu čak ni elementarna trauma iz djetinjstva. Na stranu što se smrad širi od Gajnika, debeloga crijeva HNS-a, ta riječ manje je uvredljiva, koliko je dalekosežno opasna.

Baš naprotiv, nakon povijesnih lomova koji su ovdašnju većinu traumatizirali dublje od roditeljskih pljusaka (kojima se, kako znamo, bavi galerija najpomodnijih vladinih ustanova i nevladinih udruga) njegov se život nastavio odvijati pravocrtno, predvidivo, bezbrižno, bez okršaja s moralnim super-egom. A zašto i ne bi? Na temelju jedne od tisuća diploma iz retorte Pravnoga fakulteta, njemu je odavno dana čast, moć i privilegija da kreira zdrava društva na hrvatskim terenima. Da rekapituliramo učinak: u svojstvu HNS-ovca, koliko se javno zna, prošao je kroz Zavod za javno zdravstvo zagrebačke županije da bi se obreo na direktorskom čelu poduzeća koje se zove Imunološki zavod, dakako i svakako, u državnom vlasništvu. Iz te pozicije, liječnike koji nešto proizvode nazvao je govnima.

"Moji su zaposlenici govna!" (SCREENSHOT: Jutarnji list)

Zavodi su bili njegova sudbina, dok nije nastala panika s društvenim podzemljem. Društvo je, naime, uvijek političko podzemlje, ako se pita državu zacrtanu na Markovom trgu kojemu Gajnik na pola pripada i nastoji pripadati. Bolest kao metafora, rekla bi Susan Sontag, američka književnica koja je najjasnije artikulirala duhovno-literarnu derivaciju plućne sušice u melankoliju i romantiku, pa karcinom kao prekomjerno bujanje lijenih stanica trupla u tzv. društvu obilja zapadne civilizacije.

Budući da Gajnik - kladim se u zadnju kunu njegova uredno protočnoga računa - nikada nije čuo za Susan Sontag, preostaje zaključak: sve bolesti koje jedan diplomirani pravnik državotvorne provenijencije može imati na umu, napadaju prije svega bratstvo upravnih trudbenika hrvatske trodiobe vlasti.

Kao kod karcinoma, njima se statistički broj ne može utvrditi, ali početak patologije je tu: od danonoćnoga sjedenja u stolicama ureda i kabineta, kroz stoljeća njih napadaju natečeni hemoroidi, plinovi, nadutost, zatvor, izazivajući  stres u obliku žgaravice, proljeva, dijareje. Stisnuti anus izlijeva se kroz verbalno stilizirano povraćanje riječi „govna“. Valja samo pratiti koliko je narastao broj TV-reklama o saniranju probavnih smetnji zadnjih godinu dana.

"Ljupki an face blagoglagoljive Vesne Pusić" (FOTO: Wikipedia)

Na zdravstvene nedaće stražnjice u HNS-ovom truplu inače smo navikli gledati kao ljupki an face blagoglagoljive Vesne Pusić. Ipak, čak ni ona, Vesna Pusić, predsjednica stranke i potpredsjednica Vlade, ne predstavlja samu sebe, nego jednu staru stratešku ambiciju koja nikada nije imala veze s ovakvom ili onakvom veličinom hrvatske države, najmanje državnom ideologijama. Različito verbalizirana, svaka se pokazala dobrodošlom u održavanju neiskorjenjive predrasude o inferiornosti hrvatske radno-aktivne populacije, koja zauzima i ometa čistu plohu definiranih vlasničkih prava.

U Srbiji je svojedobno napisana briljantna „Filozofija palanke“ o društvu ni sela, niti grada, u kojemu čuči sjeme fašizma. Na žalost, u Hrvatskoj je povijesna konfiguracija zastala na „šljivaru“ Augusta Šenoe: niti mužeku, niti političaru, koji potječe od polu-rentijera, polu-carinika, polu-poreznika u korist države koja se odvajkada prostire od Zagreba do Požuna, od Zagreba do Beča, od Zagreba do Beograda, od Zagreba do Bruxellesa. Zato Gajnikova govna (politički korektno, fekalije) imaju svoju dugačku povijesnu genezu usred, tobože, neponovljive modernizacije Hrvatske po zamislima političkoga „stališa“ koji je uspostavljen 90-ih.

Tu vrstu stanovništva koje je od pamtivijeka hranila, oblačila, uzdržavala liječila (kajkavski: vračala) ovdašnje političare, od Rimskoga carstva na brzinu opismenjeni hrvatski barbari u Srednjem vijeku definirali su kao „misera plebs“, bijedni puk, ne bi li nekako legitimirali vlastitu superiornost. Tada su u Sabor ulazili nosioci plemićkih titula, kojima su zakićeni seljaci oslobođeni državnih poreza. Prastari mit pričao je priču da je „dimnica“ pošteđena viteška avangarda koja sveukupnost europske civilizacije spašava od Turaka.

Pošto se do 17. stoljeća odveć jasno ukazalo kako je realna anti-turska snaga sadržana u seljacima - ipak bez plemićkih titula i prava na političku artikulaciju - to „misera plebs“ polako je mijenjalo svoje značenje. Sve neophodniji kao proizvodni civili, u 18. stoljeću ista sintagma već je podrazumijevala društveni talog koji je makar po rodu i porijeklu, takoreći genetski, retardiran za birokratsko školovanje. Što je najgore – vladajuća predrasuda bila je u pravu. Budući da je isusovački kolegij na Griču bio dostupan isključivo plemićkoj djeci, podmladak kmetova i purgera nekoliko stoljeća bio je osuđen na nepismenost.

Markov trg kao svratište zatucanih (FOTO: Wikipedia)

Potom je došlo vrijeme kad je, unatoč ekskluzivno obrazovnim šansama plemićko-političkoga sloja, ustanovljena njegova golema količina formalno neobrazovanih, ujedno toliko zatucanih da se iskreno užasavaju vampira, vragova, vještica. Porazna činjenica poslužila je za novi korak u semantičkoj tranziciji „misera plebs“ protiv ljudi od znanja, iskustva i proizvodnje: no, dobro, možda politički stalež i nema školničku izvrsnost, ali je u njihovoj plemićkoj naravi kodiran talent za „opće dobro domovine“. Po čemu se manjak toga talenta prepoznavao u 18. stoljeću? Po višku konzumerske strasti.

Kao ilustraciju vremena u kojoj je cvjetao nemoral rasipništva neplemenitih i apolitičnih kategorija populacije, 1751. godine Sabor je donio naoko banalnu odluku: zbog osmodnevnih svadbenih svečanosti najbogatijih pripadnika kmetova i purgera, zabranjuju se pirovanja dulja od dva dana. Naime, osjećaj ponosa i časti „šljivara“ nije podnosio materijalno suočavanje s elementarnom kalkulacijom: politički inferiorni, usto opterećeni dadžbinama, mogu sebi priuštiti svadbenu potrošnju kakvu privilegirani plemić-političar jedino može sanjati.

Iz toga se izrodio moralni imperativ o nacionalnoj skromnosti i suzdržanosti, koji danas otjelovljuje SDP, savršeno zadovoljan svojim proračunskim plaćama, latinskim sentencama svoga predsjednika i pokličem Ive Josipovića o stabilnosti & sigurnosti svakoga mjeseca do mirovine. Uzgred rečeno, prve mirovine na ovim prostorima dobili su svećenici, kao dugovječni službenici Crkve, a potom žandari, kao rashodovani sluge svjetovne države.

"Misera plebs" (SCREENSHOT: YouTube)

Odiseja te sintagme „misera plebs“ kojom je državna vlast od svoga rođenja prezrela i devalvirala radno-aktivno društvo preživjela je raspad Habsburškoga carstva i Austrougarske, s kratkim interregnumom komunističke Jugoslavije, u kojoj je ideološki i retorički afirmirana radnička klasa. No, mi, nešto stariji, na vlastitoj koži znamo: ono ispod forme vrlo brzo se popunilo potkožnim prištevima „crvenih menadžera“, političkim službenicima u jurišu na ekonomiju – naslov koji je jedina vrijednost opusa zagonetnoga direktora Ine Stjepana Đurekovića.

Hoće se reći da je „misera plebs“ iščeznuo iz vladajućega govora. Ali podrugljiva misao ostala je u glavama koje ovise o državnom proračunu: svi obrazovani, okupljeni u izborno tijelo, nimalo bahati i rastrošni, počesto mudriji od Markovoga trga, danas su reducirani na - govna. Na stranu što se smrad širi od Davorina Gajnika, debeloga crijeva HNS-a, ta riječ najmanje je uvredljiva, koliko je dalekosežno opasna. Označava projekt društvene eliminacije svake aktivnosti, čišćenja, medicinskoga klistiranja onoga što birokracija s vjekovnim kontinuitetom od Stoljeća Sedmoga voli nazivati hrvatski narod.

Ukratko, taj tip - Davorin Gajnik - povijesna je pojava.

 Lupiga.Com