Nakon što je konzul RH u Mariboru reagirao na Lupiginu priču oko fantomskog konzulata, osjećamo neodoljivu potrebu da se osvrnemo na nekoliko crtica iz tog reagiranja. Štovani konzule i sami tvrdite da u konzulatu nema uposlenih, te da građanima RH pomožu uposlenici tvrtki koje s konzulatom nemaju ništa i ne govore hrvatski. Napominjete da niste plaćeni, a činjenica da spornog dana, kao i tko zna koliko još puta u uredovno vrijeme niste bili u konzulatu, uz dužno poštovanje, upućuje da nikakvu naknadu niste ni zaslužili

Nakon što je Lupiga 19. kolovoza objavila tekst naslova "Potemkinovi konzulati hrvatske diplomacije: U Mariboru imamo fantomski konzulat“ konzul tog misterioznog konzulata, Šime Ivanjko, uputio nam je reagiranje koje smo objavili 8. rujna, a na koje ćemo se ovdje detaljno osvrnuti

Gospodine konzule, počasni konzule, nije nimalo lijepo, a još je manje diplomatski što ste u prvoj rečenici svoga reagiranja uvrijedili mene osobno kao autora i našeg čitatelja te cijelu Lupigu, nepotrebno sumnjajući u vjerodostojnost našeg čitatelja stavivši ga pod navodnike, a njegovo nailaženje na zatvorena vrata konzulata, nazvali „navodnim“. Slutimo da mislite kako je cilj našega teksta bio vaše osobno diskreditiranje, a čitateljeve nevolje valjda su neka špijunska akcija mrskih službi. Naš čitatelj, čiji su osobni podaci, uključujući ime i prezime te adresu stanovanja, kao i JMBG, poznati redakciji, nakon što je pročitao vaše reagiranje, ipak se morao složite s nekim vašim navodima.

- Počasni konzule, u pravu ste. Istina je da su vrata glavnog ulaza u zajednički hodnik zaključana i istina je da se otvaraju svakom posjetitelju koji zvoni na jedina vrata za ulazak u prostorije u kojima radi više od 15 osoba zaposlenih kod različitih poslodavaca u pet različitih kancelarija. Međutim, nijedna od 15 osoba ne radi u počasnom konzulatu, nijedan od pet različitih redom slovenskih poslodavaca koji se nalaze iza zaključanih vrata nije konzulat niti je ijedna od pet različitih kancelarija - kancelarija konzulata, niti tamo netko govori hrvatski jezik kako bi priličilo hrvatskom diplomatskom predstavništvu. Da ne spominjemo kako na portafonu nijedno od pet zvona nema natpis „počasni konzulat RH“ ili bilo što slično što posjetitelja ne bi navelo na pomisao kako je nakon table i zastave konzulat jednostavno išćeznuo pred vratima zajedničkog hodnika na Trgu svobode 2, kaže naš nepostojeći čitatelj, koji dakako nije bio u konzulatu, vjerojatno zato što ga ni nema.

I sami tvrdite kako nitko od tih osoba nije zaposlen u konzulatu, ali su te osobe u kontaktu sa strankama konzulata uvijek spremne „ne samo dati određene i potrebne upute strankama već i pozvati odnosno povezati potpisanog sa strankama ako je to potrebno“. O njihovoj spremnosti da daju ne samo „određene i potrebne upute strankama“ već i da će „povezati potpisanog sa strankama ako je to potrebno“, ne dvojimo. Međutim, informacije koje daju imali ste prilike pročitati u “spornom“ tekstu, a ovdje ćemo ih ponovno istaknuti: „Konzulat, kažete? Ne znam uistinu, baš ste me zatekli. Radim tu već neko vrijeme i nikada nisam vidjela da netko dolazi ovamo, iznenađeno mi je rekla tajnica javnobilježničkog ureda. Pitao sam je kako to kada je na zgradi zastava, na ulazu je postavljena ploča, a u haustoru i pred vratima uredno zapisano radno vrijeme. Odgovorila mi je kako uistinu oni koriste prostorije zgrade, ali da nikada tu nitko nije bio niti su se tu stranke primale te da zaista ne zna kako bi mi pomogla“.

Kada kažete da „ni je istina, da nitko nije otvorio vrata zajedničkog hodnika iz kojeg se ulazi u prostor konzulata, jer dnevno kroz ta vrata prolazi više od 50-tak osoba-stranaka“, moramo vam napomenuti kako nitko nije ni rekao da se ne može ući u zajedničke prostorije, jer kako bi onda naš čitatelj razgovarao s tajnicom javnobilježničkog ureda? Navodite i da kao počasni konzul, „istina, nisam uvijek u sobi konzulata, jer sam zaposlen na sveučilištu i tamo obavljam redovne dužnosti profesora, ali sam uvijek na dosegu osoba, koje me traže na konzulatu, ako im zamoljene osobe, koje rade u tim prostorijama, na drugim poslovima ne mogu dati odgovarajuću informaciju“. Mi možemo samo zaključiti da to nikako nije iskustvo našeg čitatelja, inače poreznog obveznika Republike Hrvatske.

Ističete i kako autor našeg „zapisa zaboravlja ili ne poznaje, ili namjerno to prešućuje, da počasni konzulati, kao što je to Konzulat RH u Mariboru, nemaju nikakvih upravnih ovlaštenja, da  vode bilo kakve postupke u vezi sa ostvarivanjem bilo kakvih prava. Za te postupke je ovlašteno konzularno odjeljenje  Veleposlanstva RH u Ljubljani“. Nisu u pitanju nikakva upravna ovlaštenja, već nemogućnost da se dođe do bilo kakve informacije u konzulatu premda bi službene stranice Ministarstva vanjskih poslova naivnog hrvatskog građanina mogle navesti na pomisao kako se tamo nešto ipak može riješiti. Podsjećamo vas da je na stranicama vašeg „poslodavca“ jasno istaknuto uredovno vrijeme vašeg konzulata i nigdje ne piše da se radi o počasnom konzulatu, već se jasno daje do znanja da dolaskom u navedeno vrijeme možete porazgovarati s konzularnim predstavnicima svoje države. Zašto u istaknuto radno vrijeme nikoga nije bilo u konzulatu, nije nam poznato niti nakon vašeg reagiranja.

Kažete i da „konzulat u Mariboru može samo dati potrebne informacije u ostvarivanja pojedinih prava i uputiti zainteresirane, da se obrate na spomenuto odjeljenje u Ljubljani ili na druge nadležne organe“, a mi dodajemo kako je iz cijelog slučaja potpuno jasno kako i koliko konzulat u Mariboru može pomoći. Dalje navodite da ne želite podučavati „čemu služe počasni konzuli i kakva prava odnosno položaj imaju prema Bečkoj Konvenciji“, a mi još jednom ponavljamo - stranice MVPEI nigdje ne naglašavaju da je riječ o počasnom konzulatu (www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=13&dmid=165#pocdrz). Upućujete nas da se o vašem radu informiramo na Ministarstvu vanjskih poslova, što smo uistinu u pripremi prvog teksta i učinili, a sada smo to i ponovili, ali rezultati su, čudno, identični onome što smo i napisali, u što se bilo tko može uvjeriti posjetom na mvpei.hr i upisivanjem vašeg imena i prezimena u pretraživač. Evo da ponovimo http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1639&tr=ivanjko&submit=Tra%9Ei

Posebice napominjete da „RH ni RS ne plača i do sada nije plaćala nikakvih troškova rada kao i najma prostorija Konzulata, niti je plačan rad bilo kojeg zaposlenika. Sve troškove  snosim sam kao počasni konzul i obavljam tu dužnost bez ikakve naknade.“ Uz dužno poštovanje, ukoliko moramo suditi po ovom slučaju, vidljivo je da nikakvu naknadu niste ni zaslužili. Tvrdite i sljedeće: „Što se tiče napisa o predaji hrvatskog  odlikovanja je istina,  da  mi je uručeno, u ožujku ove godine a dodijeljeno 1996, koje nema veze sa djelovanjem Konzulata, jer sam to odlikovanje dobio kao utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatskog društva Mariboru  kao priznanje za organizaciju pomoči Hrvatskoj za vrijeme rata. Ponosan sam na to priznanje u ime svih pripadnika hrvatske zajednice u Mariboru i slovenskih prijatelja, koji su preko spomenutog društva mnogo pomogli stradalnicama u Hrvatskoj i hrvatskim bjeguncima u Sloveniji. U vezi s tom podjelom odlikovanja , nije bila organiziran skup od 200 osoba, kako to posebno ističe Vaš autor, već mi je to odlikovanje bilo uručeno, poslije  14 godina, na skupu prijatelja, koji je bio organiziran drugim povodom“.

Ništa posebno nismo istaknuli već citirali službene stranice MVPEI (www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=1385&BV=2&BID=191), što ćemo opet učiniti, a ukoliko imate problema sa sadržajem tog teksta bilo bi zgodno da kontaktirate ministarstvo. Ukoliko ih uistinu kontaktirate, budite ljubazni pa ih usput obavijestite da izbrišu uredovno vrijeme vašeg konzulata sa svojih stranica, jer očito je, i sami ste to priznali, da niste uvijek u uredima slovenskih tvrtki gdje se, da se poslužimo vašim terminom, navodno, nalazi hrvatski konzulat. A evo i izvještaja vašeg poslodavca o događaju koji vam je toliko sporan:

VELEPOSLANIK S. BERKOVIĆ URUČIO ODLIČJE POČASNOM KONZULU RH PROF. DR. Š. IVANJKU

Dana 6. ožujka 2010. vlp Svjetlan Berković sudjelovao je na proslavi u Mariboru priređenu u čast prof.dr. Šime Ivanjka, počasnog konzula RH. Tom prigodom uručio mu je odličje - Red hrvatskog pletera kojim ga je još 1996. odlikovao predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Na proslavi je bilo prisutno oko 200 uzvanika, a izveden je prigodni program u kojem je sudjelovala i pjevačica T. Kesovija. Prof.dr. Š. Ivanjko odlikovan je zbog zasluga za RH u njezinoj borbi za samostalnost i međ. afirmaciju, kao i zbog doprinosa razvitku hrvatsko-slovenskih prijateljskih odnosa. Odličje mu je tek sada uručeno zbog svojevremenih njegovih problema u dobivanju slovenske suglasnosti za primitak odličja. Za istaknuti je da prof.dr. Š. Ivanjko ugledan član slovenske akademske zajednice, profesor je na Pravnom fakultetu u Mariboru, dobitnik više vrijednih priznanja, a i vrlo aktivan kao poč. konzul RH u promicanju hrvatsko-slovenskih odnosa, kao i u aktivnostima u okviru hrv. zajednice u Sloveniji.

Ističete i da Vam je vrlo žao što Vas naš autor nije „potražio u Mariboru i dobio informacije iz prve ruke, jer kao građanin Maribora nisam toliko nepoznat, da me ne bi mogao pronaći ili pozvati telefonom ili bi barem više saznao o mom radu upisivanjem na mog imena u Google“. Iako nam je iznimno drago da ste toliko poznati u Mariboru, nažalost ovaj autor iz čistog entuzijazma piše za ovu stranicu i nema dovoljnu količinu ušteđevine da se uputi u Maribor samo kako bi potražio Vas, jer u Hrvatskoj je, možda ste načuli, nekakva recesija. No, potražio vas je naš čitatelj, i to je, kao što smo vidjeli, bilo bezuspješno, ali sljedeći put kada ponovno izgubi putovnicu u Mariboru poručit ćemo neka za Vas pita prvu prodavačicu na kiosku, jer možda će ga znati uputiti na pravu adresu. Osim toga savjetovat ćemo mu i da u stanju potpune izbezumljenosti zbog gubitka putnog dokumenta, bezbrižno potraži prvi Internet klub i prione „guglanju“ Vašeg imena i prezimena. Inače, stvari su se otkako ste zadnji put utipkavali svoje ime u Google bitno promijenile. Danas ta tražilica kao prvu pretragu izbacuje upravo naš sporni tekst, koji će zasigurno nekome poslužiti da sazna ponešto o Vašem radu.

Posebno nam je teško palo to što u svom pozamašnom reagiranju niste bili u stanju nijednom jedinom riječju ispričati se hrvatskom građaninu kojemu je trebala konzularna pomoć i kojeg ste Vi iznevjerili, iako je došao u uredovno vrijeme konzulata. Takvim stavom stječe se dojam da su hrvatski građani tu samo kako bi im Vi bili konzul, a ne da ste Vi konzul zato da biste im pomogli.

Primite lijepe pozdrave i moje poštovanje, 

NezJa (i njegovi podaci u potpunosti poznati redakciji)