Zna navar biti i ozbiljan na ovom sajtu, što god drugi mislili. Ovo je novica u kojoj sve nas pozivamo da pomognemo Vjesnikovoj novinarki Ani Rukavini, koja je odlučila boriti se protiv teške bolesti. Iako je već do sada na svaki način pokazala da se u borbi s leukemijom neće predati tek tako, sada je stiglo vrijeme kada joj je potrebna i pomoć drugih

Ana Rukavina je 29-godišnja Vjesnikova novinarka koja je odlučila boriti se s leukemijom. Imao sam tu čast da je upoznam na jednom seminaru o organiziranom kriminalu ili korupciji još tamo 2002. godine u Novinarskom domu, i od tada nosim utisak kako se radi o jednoj zbilja simpatičnoj i dragoj osobi.

Ta je mlada novinarka pokazivala velike mogućnosti i možda joj se smiješila velika medijska karijera. No, u jednom trenutku strašna je bolest pokucala na njena vrata te se cura naprosto srušila. Pregledi u bolnici pokazali su o čemu se radi i nakon nekog vremena obavljena je operacija. Sve se činilo u redu, ali nedavno je došlo do povratka leukemije.

Ani, koja je odlučna da se neće tek tako prepustiti opakoj bolesti, sada trebaju ili skupi američki lijekovi ili odlazak preko Atlantika na liječenje. U oba slučaja, potrebna su velika novčana sredstva. Mladoj novinarki ništa drugo nije preostalo nego da se svima obrati za pomoć. Stoga, ako ste u prilici i imate želju, novac možete uplatiti na njezin žiro-račun u RBA na broj 2484008-3109402577, a u nastavku pročitajte potresno Anino pismo kojim se obratila svim ljudima dobre volje.

Ja sam Ana Rukavina, rođena sam i zivim u Zagrebu, uskoro cu 30,  novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na zalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nesto drugacija,  od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju pricu iz bolesnicke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragicna, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio zivot, iz kojeg i Vi mozda mozete nesto naucite.

Sredinom 2005. kronicno iscrpljenja zavrsila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoci. Lijecnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smijesno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da cu doci za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspjesno, moja krva slika bila je gora od svih onih ocajnih na nasim novim dokumentima. Osjecala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da mozda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala  Love story.  Na moju veliku zalost, bila sam u pravu, no tu rijec nisam uspjevala izgovoriti. Suze,  apaurini, a potom ravnodusnost. Podvlacila sam crtu misleci kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zasluziti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me jos i danas veseli. Tonula sam tjeseci se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilicno glupasta misao. Obozavam sladoled, ljesnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguce da vise nikada necu jesti sladoled od ljesnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplasena, ali odlucna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i  bila prebolno svjesna od prvog dana, sto me snaslo. Jednu bitku  protiv takvog suparnika vec sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini zivota, karcinom pluca. To me diosta slomilo.

No, dobro, lijecila sam se 6 mjeseci, do listopada  2005., na Odjelu za transplantaciju kostane srzi na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog lijecnickog tima. Moram priznati da obozavam svoje lijecnike i sestrice, i sto je jos ljepse mislim da su osjecaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez laznog  uljepsavanja, i uljevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje tesko. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirama. Sve je islo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konacno, pomislila sam ljetos, lagano vracam zivot u prave tracnice i ostavljam sve ruzno iza sebe. Cvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonocne migreme, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove  i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispocetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odradenih pretraga potvrdeno je da se moja stara poznanica vratila, pronasli su leukemijske stanice u likvoru.  Sto da Vam kazem kako sam se osjecala, iskreno toga se i ne volim sjecati, najteze mi je zapravo bilo sve ponovo saopciti mojoj obitelji.

Trazila sam ponovno neki motiv, nesto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tuzna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Cesto sam u zivotu i poslu zbog toga  dobila po nosu, ali sto cu kad drugacije ne znam. Beskrajno volim zivot i ljude, znam i imam za koga zivjeti. Ponekad mi se cini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da ucinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.

Ipak, dosla sam do tocke kad vise ne mogu sama i kad mi treba pomoc dobrih ljudi. U razgovoru s lijecnickim timom o daljnjem tijeku lijecenja, kemoterapijama, zracenju mozga, i na poslijetku vrlo riskantnoj transplantaciji kostane srzi od nesrodnog donora koja me ocekuje oko Nove godine, otvorena  je mogucnost odlaska na lijecenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni nasem trzistu, a mogli bi pomoci da se izvucem iz ove price, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je tesko srociti sto Vas  tocno zelim zamoliti, znam rekla sam na pocetku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje zelje zapravo stanu u dvije  rijeci, zelim zivot. Svjesna sam svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne zelim okrenuti i otici  a da nisam sigurna da sam ucinila sve sto sam mogla da se jos neko vrijeme zadrzim tu medju vama. Apsolutno vjerujem svojim lijecnicima, ali znam gdje zivim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete.

Jedino sto Vama, i sebi  moram obecati jest da cu se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit ce, to sigurno znam.

Zelim vam ugodan dan!

Hvala