Prešućena je ostala zanimljiva vijest ili se našla negdje na margini ionako marginalnih vijesti, zajedno sa pripadajućom fotografijom. Naime, u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo u odbojci za žene, koje u Italiji počinje krajem ovog mjeseca, u Beogradu su se ovih dana zajedničke pripremale, odnosno odigrale tri prijateljske utakmice reprezentacije Srbije i Hrvatske. Rezultat nije bitan za ovu priču, ali recimo samo da je Srbija dobila sve tri utakmice. Ono što je važnije u ovom slučaju je što je ovdje riječ o djevojkama koje su najvećim dijelom rođene u godinama „kad su im roditelji ratovali“. Revnosni mediji to nisu zabilježili, jer oni takve susrete bilježe samo ako ima krvi. Krv prodaje novine, a ovo ne.

Bilo je to prije četiri, pet godina kad je Hrvatska turistička zajednica (HTZ) punom parom krenula u kampanju po Srbiji sa sloganom „Letujte tamo gde su vam roditelji letovali“. Neki pametnjaković se odmah našao da malo preformulira ovaj nostalgičarski slogan u: „Letujte tamo gde su vam roditelji ratovali“. Koji je realniji, pitam ja vas?

Koliko god bio šaljiv, ima istine u njemu, ali nekako se nije primio u HTZ-u, a ni dalje. Posljednje vrijeme i kampanja se stišala, pa smo, eto došli dotle da „Srbeki“ potiho odlaze na Jadran, a potiho se i vraćaju, dok, na žalost mnogih, gotovo nijedan incident nije zabilježen. Nijedan auto nije razlupan, nijedno uho navučeno i moglo bi se reći da je ljeto i u tom smislu bilo mlako. Ako i griješim nije do mene. Znamo kako su mediji već revnosni kad su ovakve stvari u pitanju. Od toga se živi, zar ne?

Neki pametnjaković se odmah našao da malo preformulira ovaj nostalgičarski slogan (FOTO: Twitter)

Sjetimo se kako je samo sve izgledalo u vrijeme Evropskog prvenstva u rukometu koje je održano u Srbiji. Mučna atmosfera stvorena oko polufinalnog susreta između Srbije i Hrvatske potpuno je potisnula sportske motive, a više, manje sve se nastavilo i za vrijeme utakmice, pa čak i poslije nje. Ovo su samo neki od naslova: „Navijači se tukli palicama i sekirama“, „Navijače čeka 5.000 policajaca“, „Dačić: Ne ponašajte se kao Hrvati!“... Gorile su društvene mreže, mediji se utrkivali ne bi li što veću bizarnost stavili na naslovnicu jer krv prodaje novine. Tako je bilo, a tako će očigledno biti i nadalje.

Nije stoga čudno što se jedna zanimljiva vijest ili prešutjela ili se našla na margini ionako marginalnih vijesti. Prvi je razlog svakako jer je riječ o ženama. Drugi jer je riječ o odbojci i to u jeku Svjetskog prvenstva u košarci i odbojci, za mužjake, naravno, a treći jer je riječ o prijateljskim utakmicama.

U sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo u odbojci za žene, koje u Italiji počinje krajem ovog mjeseca, u Beogradu su se ovih dana zajedničke pripremale, odnosno odigrale tri prijateljske utakmice reprezentacije Srbije i Hrvatske. Rezultat nije bitan za ovu priču, ali recimo samo da je Srbija dobila sve tri utakmice. Ono što je važnije u ovom slučaju je što je ovdje riječ o djevojkama koje su najvećim dijelom rođene u godinama „kad su im roditelji ratovali“.

I tu ima neke pravde. U predstavi Boruta Šeparovića: „Generacija 91.-95.“, koja je rađena po motivu knjige Borisa Dežulovića: „Jebo sad hiljadu dinara“ glume momci koji su baš ta, navedena generacija. Svako od njih je ušao sa određenim predrasudama naspram „onih drugih“, sa tolikim predrasudama da gotovo nitko nije bio spreman da glumi „one druge“, a ti „drugi“ su u ovom slučaju vojnici Armije BiH koji ratuju protiv HVO-a. Treba li reći da je predstava prije svega imala to famozno katarzično djelovanje na same glumce, a potom i na gledatelje ako je tu i bilo onih koji su imali problema sa „onim drugima“.

Sjetimo se atmosfere u vrijeme Evropskog prvenstva u rukometu (SCREENSHOT: B92)

Možda je usporedba preteška, ali oba slučaja pokazuju, upravo na onima koji su rođeni „kad su nam roditelji ratovali“ da neke nade u ovoj našoj vukojebini ipak ima. A nisu to ni jedini slučajevi. Oni samo malo teže pronalaze put do čitatelja, gledatelja, slušatelja… Tako je možda i bolje jer kako kaže ona narodna: „Tiha voda brege dere“, a i da nije tako pružiti ovo blago medijima koji nas okružuju moglo bi samo obesplemeniti ga i umrljati govnima kojima se redovno razbacuju.

Uostalom, možete li zamisliti da zajedničke pripreme i prijateljske utakmice igraju dvije nogometne reprezentacije? Ponosi, dike nacija, miljenici medija, opsjenari sreće, ali još češće uzročnici žestokih frustracija slika su i prilika našeg društva koje navodno vječno teži ka boljitku, ali nikako da napravi prvi ispravan korak. Baš onakav korak kakav su napravile odbojkašice, kakav već godinama prave kulturni djelatnici koji se umjesto pohvala najčešće nađu na meti kritike jer „nismo se mi borili“ za ponovno bratstvo i jedinstvo i to nakon što smo ga sa silnom strašću pogazili, silovali, zapalili, sakrili i zakopali i to uz turbo-folklornu muzičku podlogu.

A dobro je poznata naša aljkavost. Rijetko koji posao mi uradimo kako treba, pa tako i taj zločin nad bratstvom i jedinstvom nije u potpunosti uspješno proveden. Ostali su tragovi u vidu jezika, a osim toga i dalje gledamo jedni na druge preko rijeka, brda i dolina. Pa ako se tome, u ovom našem slučaju, doda činjenica da je ženska odbojkaška reprezentacija Srbije godinama u svjetskom vrhu i da je kao takva idealan sparing partner, onda gotovo da nema logičnije odluke od trodnevnog boravka u Beogradu.

Vijest na margini ionako marginalnih vijesti (FOTO: ossrb.org)

Na kraju, ako nekoga i uhvati napad panike ili nostalgije lako je pronaći neki od stotinjak Konzum marketa koji se po Srbiji kriju iza imena IDEA, a u njemu se bez problema može popiti „Cedevita“ koja se spravlja baš na ulazu u Beograd, ili pojesti sladoled iz „Ledo“ („Frikom“) škrinje sa potpisom: „made in Serbia“ ...

Uostalom, ako baš inzistirate dodat ću još jedan detaljčić. O logorima po Srbiji za Vukovarce i ostale zarobljene u Hrvatskoj tokom rata većinom sve znate. Jedan od njih se nalazio u Stajićevu, mjestu u blizini Zrenjanina, što je opet samo sat vremena od Beograda. Kažu da je tu bilo zatočeno oko 2.300 Hrvata. Logoraši su poželjeli obilježiti taj prostor jednom skromnom spomen pločom koja bi više opominjala neke buduće generacije i koja bi, naravno, odala poštu mučenima i stradalima. Zrenjaninske lokalne vlasti podržale su tu inicijativu, ali ...

Zastalo se samo na ideji jer se vlasniku, izgleda, ta ideja nije baš svidjela. Pitanje za milijun kuna je tko je vlasnik? Možda Paolo Coelho ima odgovor i poruku za vas sa jedne od „Janinih“ bočica? Evo jedne: „Kultura pomaže boljem razumijevanju ljudi. Ako se bolje razumiju u duši lakše je prevazići ekonomske i političke barijere. Ali prvo što moraju razumjeti je da su naši susjedi, na kraju, baš kao i mi ljudi sa istim problemima i istim pitanjima“.

Tako bi to nekako zvučalo u slobodnom prijevodu. Vi popijte jednu „Janu“ pred spavanje ili nakon buđenja, pročitajte poruku i zakucajte tu plastiku u zid ako ne znate uraditi ništa pametnije. Možda vam se konačno otvore oči. Ali umjesto da njurgate kako vas je netko zajebao zajebite vi njih i pružite ruku pa i korak preko te granice. Tamo trava nije zelenija, a nisu ni kućice od čokolade, ni prozori od marmelade, mada ako zatvorite oči i budete dovoljno dobri možda se zateknete na odbojkaškoj utakmici ženskih reprezentacija Srbije i Hrvatske i to baš u trenutku zajedničkog slikanja, a gdje ćeš ljepši prizor i ljepšu nagradu od toga?

Lupiga.Com