Do spektakularnog i podrazumijeva se ekskluzivnog otkrića došla je Nataša Škaričić, novinarka s velikim N, a bogami i velikim M. Obrazovno štivo koje donosimo snažnije je od Krizmanićkinog Tkanja života i poučnije od Škole života proslavljenog Brune Šimleše. Škaričićkina "Pviča na v" naučit će vas kako postići da vas drugi shvate ozbiljno. Njezino iskustvo usvojite kao svoje, obogatite vaše spoznaje i uputite se u nove životne izazove neopterećeni jednim slovom koje samo zadaje glavobolju, i vama i drugima

Nataša Škaričić

Pvijatelji i nepvijatelji me cijeli život upozovavaju da sam gvuba, netaktična i dvska i da ne movam uvijek veći što mislim. Bvanila sam se godinama govoveći da sam takva i da to ima i svoje dobve stvane, vecimo u novinavstvu u kojemu su se od doba Juve i pvačovjeka tvažile dvske i otvovene osobe. Međutim, jednog dana je novinavstvo umvlo i meni je postajalo sve teže naći nekog to će tvpit te moje neugodne osobine. Kako je vvijeme odmicalo, tonula sam sve dublje i dublje i postajala sve osamljenija, pvi čemu nisu pomagali ni savjeti malobvojnih pveostalih pvijatelja: te ajde na jogu, te kupi veket, te kvesni se s nekim, pa pvovaj s psihotevapijom, dvogom, homeopatijom, dvesuvom, vibavenjem na Savi, uljem od kantaviona, vazonodom, kavtanjem i biljavom...

Ništa od toga nije moglo pvivuć moju pažnju ni smivit moju navav. Prvi put sam zastala i malo ozbiljnije pvomislila kad mi je Modvićka vekla: a da pvobaš ostat ista i sve isto govovit, ali na dvugi način? Možda bi te to izvuklo iz ove pvovalije? Tad sam pvvi put ukapivala - ova Modvićka je bistva!

I pvobala sam: umjesto da nekog pošaljem u onu stvav ja bi, vecimo, vekla "sta mislis da pvosetas tamo odakle si se vodio?". Ili, umjesto da kažem "ministve, vi ste kveten i movon", ja bi vekla "ministve, molim vas da otvčite do Sljemena i vidite jesam li ja tamo"...I tako, da ne nabvajam...

Međutim, takav zaokvet u mom ponašanju nije dao očekivane vezultate - ljudi su i dalje mislili da sam bezobvazna i da sevem a ja sam, od silnog napova i koncentvacije da ispadnem pvistojna, postajala sve čangvizavija i neuvotičnija. U jednom sam tventuku čak i svom psu vekla: jebo te pas!

A onda se dogodilo čudo. Na fejsbuku sam upoznala osobu koja je Svbina koji ne zna već v tjevala da stalno ponavlja bve. U novmalnim okolnostima, takav bi postupak bio dokaz kvajnje necivilizivanosti, bvutalnog nacionalizma i segvegacije i izazvao bi isključivo zgvažanje, ali se dogodilo upvavo supvotno: pvizov je svima okupljenima bio smiješan, u čemu je pvedvodila izvjesna Boba Đudevija, navodno i sama Svpkinja.

Kako to, zapitala sam se tvenutno, da nešto što najviše mvzim, maltvetivanje Svba i osalih ugvoženih manjina, u meni izaziva fvenetični cevek, umjesto bijes i potvebu da odmah napišem novinavski tekst u kojemu ću se takvoj osobi napiti kvvi? Mova bit da je nešto vadikalno dvugačije u tom čovjeku i načinu na koji se izvažava... I tada mi se upalio klikev stvav je u slovu v!

Tvenutno sam pvomislila da bih tako mogla viješiti i svoj pvoblem: ostat ću potpuno ista i govovit ću iste stvavi, samo ću pvitom kovistit v umjesto v i to će kod sugovovnika stvoviti potpuno dvugačiji dojam! Napvavila sam i mali ekspeviment: došla sam na Mavkov tvg i glasno povikala "Kosovica je najobičnija kvava", nakon čega su čuvavi u Banskim dvovima počeli ispadat s pvozova od smijeha. Jasno sam čula da jedan govovi dvugome: Jesam ti vekao da je ta Škavičićka skvoz u vedu...Onda sam otvčala na Pantovčak i viknula "Ivo pedevu!", a ovužane snage su se odmah otkotvljale do Bvitanskog tvga smijući se histevično. I tako...

Bila sam i kod Hvvatskog novinavskog dvuštva i povikala "Duka nemaš pojma o novinavstvu", na što je Modvićka pvomilila glavom kvoz pvozov i vekla - to, sestvo, Duka se pvvi put zagvcnuo od smijeha kad si ti nešto vekla, jesam ti govovila da samo movaš pvomijenit stil!

U tom tvenutku, odlučila sam napvaviti nešto potpuno vadikalno, nešto što će do kvaja vevificivati moje sumnje. Otišla sam do zgvade EPH, gdje su mi vanije, vadi moje nagle i bezobvazne navavi i neopveznih viječi uvučili otkaz, pvošla vavno do povtiva Ive koji me je oduvijek mvzio i nježno mu šapnula: Ivo, veci Oveškoviću, Paviću i Wvussu da je Škavivičićka došla, da sam se došla dogovovit...Umjesto da me otpvati na ulicu, povtiv je pet minuta udavao glavom u povtu od smijeha, a onda se smivio i uljudno kazao, sav cvven u licu: gospođo Škavičić, nema pvoblema, odmah ću vam ih dovesti!

Za pet minuta, sva tvojica u bila na povti u zuvila u mene. Ja sam počela govovit najgove, najstvašnije stvavi, koje nikada ne bi izgovovila na svoj vaniji način: Paviću, Wvussu i Oveškoviću, kovpovacijski tevminatovi, supozitoviji svake kovumpivane vlasti u Hvvatskoj, vazumijem da ste upvopastili slobodu izgovova slova v u Hvvatskoj i to sam vam spvemna opvostit ako sad lijepo spakivate svoje kufeve, odete u Ameviku i javite se Fovbesu, neka vas stavi na listu najbolje plaćenih povtiva u Sjedinjenim Amevičkim Dvžavama! Njih tvojica su zastali na sekundu, malo su se pogledavali, a onda se pvvo Wvuss kvenuo pvevijati od smijeha, za njim i Pavić, a Ovešković je pao na mene, zagvlio me i vekao: Škavičićka, ti si savvšena, nevjevovatna i pevfektna i potpuno si u pvavu...zašto nam to vanije nisi vekla, nego si nas stalno vvijeđala?! Okvenula sam se i otišla, pveponosna na sebe.

Za koji dan, nazvali su me iz jedne dvuge novinske kovpovacije i nudili da za njih pišem komentave, bez cenzuve i ogvaničenja. Gospođo Škavičić, vekla je glavna uvednica, čula sam za vašu veliku pvomjenu i da ste dotjevali svoj stil, pa vam sad napokon želimo ponuditi pvavi posao. Mi smo i vanije vjevovali da ste vi u pvavu kad kažete da Milinović, vecimo, seve, ali ste to govovili nekako pvedivektno i činilo se da vas ni čitatelji ni Upvava ne pvihvaćaju i ne shvaćaju sasvim ozbiljno.Sada kad ste to naučili pvefovmulivati i pvistojno veći da Milinović seve umjesto izvavno tvditi da seve, naša je odgovovnost da vas zaposlimo, jev takvi novinavi kao što ste vi ne bi smjeli kopati po kontejnevima.

Uvednica je nastavila nadahnuto objašnjavati kako se vanije "seve" i novo "seve" značajno vazlikuju, no tad sam je fino i opvezno pvekinula i vekla joj da ne želim vadit za njenu usvanu vedakciju, pa smo se pvijateljski cevečile dok nismo potvošile kovpovacijske impulse....

Od tada sve govovim isto, a opet vazličito, jev ne spominjem v. I svetna sam. I dobila sam masu pvijatelja na fejsu. Popvavili su mi se odnosi s familijom, supvugom, sestvom i bvojnim vođacima, a navodno se i moj pokojni otac okvece u smijeha u gvobu, otkad je njegova pametna, ali bezobvazna i pvepotentna kćev počela pvistojnije govoviti. Samo me moj me pas čudno gleda ga mu kažem "gvizi", ali nema veze, i to će se jednog dana pvomijenit.
I zato vam svima savjetujem - ako već movate govovit šta mislite, navočito ako nekoga movate poslat u kuvac, činite to bez tog gvubog, vešetajućeg, slova v. Zdvavi i veseli bili, vekao bi onaj kveten Mosov!

Nataša Škaričić / Lupiga.Com