Postoje u društvu manje i više kompleksne teme, no jedna od tema koja je tek stidljivo zauzela hrvatski medijski prostor je i tema reforme mirovinskog sustava. Teško ju je opisati u kratkim crtama, ali sudeći po novim najavama, najkraće bi bilo učiniti to prema staroj hrvatskoj krilatici - „svako lani – bolje“. O toj temi vlada unisoni defetistički stav da ionako mirovina neće biti i da se o tome ne treba previše ni brinuti jer je to za današnje mlade ljude, daleka budućnost, a teško je brinuti o budućnost kad nismo dostatno riješili ni sadašnjost. 

Defetizam i šutnja 

Najava ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića da će osiguranici rođeni iza 1962. godine u budućnosti imati manje mirovine. Prvi izračuni koji su se pojavili u hrvatskim medijima pokazuju da nema odgovora na temeljno pitanje mirovinskog sustava - kako iskombinirati osnovnu socijalnu sigurnost i prevenciju siromaštva umirovljenika, te s druge strane ponuditi mogućnost diversifikacije mirovina definiranih doprinosa i kapitalizirane mirovinske štednje. 

Te teme nisu izvele lavinu javnih rasprava niti proizvele efekt crvene krpice Istanbulske konvencije, o kojoj se uglavnom priča bez sadržaja i bez smisla. Javnost, odnosno oni građani koji su na nekoj od granica umirovljenja, stidljivo gledaju svoje granice, no znakovita hrvatska šutnje daje nove razloge zašto bi se mogla naći na nekoj od UNESCO-ovih lista nematerijalne kulturne baštine. A stvar je vrlo ozbiljna. 

Dug put do neizvjesne mirovine (FOTO: Lupiga.Com)

Uzmemo li u obzir činjenicu da je Hrvatska velikom reformom iz 2002. godine prešla na takozvani trodijelni sustav, koji je u svojim liberalnim ekonomskim pristupom promovirala Svjetska banka devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je prevladala misao da mirovinskim fondovima efikasnije upravljaju privatne banke nego što to čini država. No, kad se stavi riječ reforma i riječ Hrvati u istu rečenicu, a zorno se to može vidjeti na primjeru obrazovne reforme, tu obično ne ispadnu dobre stvari. 

Mirovinska reforma samo je jedan od pokazatelja nerazvijenog sustava socijalne sigurnosti u Hrvatskoj. Profesor emeritus Vlado Puljiz u knjizi „Socijalna politika“ ističe sljedeće: „Može se, dakle, reći da je mirovinska reforma, odnosno promjene koje je pokrenula, postala polje sukobljavanja različitih interesa i da ona, kako je to pokazao hrvatski primjer, u sebi nosi značajne razlike i uzrokuje nove neravnoteže. Pokazala se ispravnom sljedeća tvrdnja: Ono oko čega se slažu svi koji se u svijetu zanimaju za problem mirovina jest nužnost reformi. Pitanje oko kojeg se dijele jest model reforme. Naime, priroda mirovina izaziva najveći mogući rizik jer, ako se usvoje neodgovarajuća rješenja, proći će mnogo godina prije nego se pokažu njene pervertirane posljedice.“ 

Pervertirane posljedice 

Uzmemo li u obzir da je hrvatski mirovinski sustav postao socijalni „deponij“ za mnogobrojna prijevremena umirovljenja, povećanje povlaštenih mirovina, demografski pad stanovništva koji će uskoro izjednačiti broj umirovljenika i broj radnika te trening centar Svjetske banke, situacija teško da i može biti bolja. Gleda li se pad broja osiguranika u apsolutnim brojkama tada se mogu puno plastičnije vidjeti „pervertirane posljedice“. Na primjer, 1990. godine Hrvatska je imala blizu dva milijuna osiguranika. Godinu 1996. dočekala je gotovo 500.000 osiguranika manje, a da bi se u istom periodu broj umirovljenika popeo za više od 200.000, odnosno s 666.000 na 888.000. Deset godina kasnije broj osiguranika je nešto niži od 1,6 milijuna, a broj umirovljenika je 1,1 milijun. 

Protekle je godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje zabilježio 1,475 milijuna osiguranika dakle još 100.000 manje nego prije deset godina. Istovremeno broj umirovljenika je narastao za 100.000 na 1,232 milijuna što dodatno pogoršava krizu mirovinskog sustava. 

Uvođenje drugog mirovinskog stupa prema diktatu Svjetske banke i povjeravanje ogromnog kapitala bankama u četiri obvezna mirovinska fonda, pokazuje nesposobnost države da se uhvati u koštac s ovim problemom. Danas u Hrvatskoj djeluju četiri obavezna mirovinska fonda, kojima upravljaju četiri obvezna mirovinska društva. Casino ekonomija u svom najboljem izdanju. 

Već nekoliko godina opasno nam prijeti da se broj zaposlenih izjednači s brojem umirovljenika (FOTO: Hina/Tomislav Pavlek)

Kako Gojko Bežovan, profesor socijalne politike s Pravnog fakulteta u Zagrebu, piše u članku objavljenom u studenom 2017. godine, Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja nije dovela u pitanje privatizaciju mirovinskog sustava, već se agresivnom promidžbom obveznih mirovinskih fondova (OMF) govori o potrebi povećavanja izdvajanja u drugi stup. "K tome, očito zbog loših iskustava s privatizacijom, kod nas se zamagljuju činjenice pa se, umjesto privatizacije, govori o individualiziranoj kapitaliziranoj štednji! Program konvergencije 2017. - 2020., kao dio naših EU reformi, govori kako će od 2027. godine većina novih umirovljenika primati osnovnu mirovinu iz I. stupa i mirovinu iz II. stupa. To znači da će se proračunski rashodi za mirovine isplaćene iz I. stupa postupno sve više smanjivati. Smanjenje će biti utoliko značajnije što umirovljenici koji budu primali mirovinu iz oba stupa neće imati dodatak od 27 posto na dio mirovine koji se isplaćuje iz I. stupa."

Lijevo, desno, nigdje drugog stupa 

Kako su posttranzicijske zemlje Europske unije prošle? Češka i Slovenija nisu ni uvele drugi stup, dok su Mađarska, Slovačka, Poljska i Rumunjska to učinile, no kasnije su od njega odustale i prepustile ga dobrovoljnom izboru. Posebno je zanimljiv poljski slučaj čiji scenarij podržava i sindikat hrvatskih umirovljenika. Povisivanje dobne granice za muškarce i žene trebalo je završiti 2022., odnosno 2040. godine. No, domovina Nikole Kopernika ponovno je proizvela preokret. Uz poveću javnu raspravu odlučno su odstupili od politike Međunarodnog monetarnog fonda i zadržali granicu umirovljenja na 65 godina za muškarce i 60 godina za žene, uz odluku o ukidanju drugog stupa. Obvezni mirovinski fondovi propeli su se na sve četiri noge i podigli ustavnu tužbu. Ona je odbačena, kao što je u Višegradskoj skupini odbačen odnos prema privatizaciji mirovina. 

Dio građana Hrvatske koji mirovinu ostvaruju iz oba stupa naći će se u velikim problemima, jer će prema izračunima primati čak 25 do 30 posto manju mirovinu od onih koji su samo u prvom stupu, a nemaju ni pravo na dodatak od 27 posto. U konačnici to će u dobi za radnu neaktivnost proizvesti i veće rizike od siromaštva. No, nažalost, ova iznimno bitna tema trenutno prolazi ispod bukačkih ideoloških radara.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"