Treba li hrvatski predsjednik Zoran Milanović pomilovati Josipa Perkovića i Zdravka Mustača? Ovo je posljednjih dana glavna lažna politička dilema koja izaziva isto takve - lažne, napuhane - podjele u društvu. To je stvarno i sudbonosno pitanje samo za dvojicu osuđenika, za njihove obitelji i prijatelje te vrlo važno pitanje i za obitelj ubijenog Stjepana Đurekovića. Nikoga drugoga rješenje te dileme, bilo ovakvo ili onakvo, izravno ne pogađa, ali kako je UDBA iz povijesnih koordinata prerasla u mit, u odnosu prema kojem se mjeri intenzitet nepatvorenog (ne)hrvatstva, onda je to pitanje navodno jako važno i svima nama. Pa i 31 godinu nakon što je stara UDBA u Hrvatskoj prestala postojati, a glavnina njezinog (stručnog) kadra preuzeta od nove (Tuđmanove) vlasti i počela raditi uglavnom isti posao za samostalnu hrvatsku državu. 

TKO JE TU - TKO: U čemu se razlikuju Josip Perković i Zdravko Mustač?

PRESUDA PROTIV PERKOVIĆA I MUSTAČA: Je li u Njemačkoj pobijedio KOS?

PREDSTAVLJAMO OPTUŽNICU PROTIV JOSIPA PERKOVIĆA: Svi detalji mračne obavještajne akcije Đurekovićeva ubojstva!

UBOJSTVA U TITOVO IME: Udbaške likvidacije tražena su 'roba', ali u ovoj priči nema ničeg novog

Hoće li Perković i Mustač biti pomilovani, zapravo veliku većinu hrvatskih građana koji imaju brojne realnije probleme, a bogme i strahove, uopće nije briga. No, bez obzira, ova najnovija priča je bila dobar povod da premijer Andrej Plenković i predsjednik Milanović (napokon) prekinu sve odnose i suradnju, kao da dosad jesu surađivali.

Mustač ima 80 a Perković 77 godina, tako da su praktički osuđeni na doživotne kazne zatvora, a u zatvoru su proveli već više od osam godina. Sve 23 godine postojanja hrvatske države visoke UDBA-ine šefove nitko nije dirao, a imali su, dapače, i odgovorne dužnosti u Tuđmanovom sigurnosnom aparatu, naravno i za vrijeme rata. Franjo Tuđman, najmlađi Titov general koji je iz vrlo razumljivih razloga bio protiv političkih lustracija, imao je povjerenje u Perkovića i Mustača. Nekoliko mjeseci nakon ulaska Hrvatske u EU, njih dvojica izručeni su Njemačkoj na osnovu europskog uhidbenog naloga, pa su tamo osuđeni zbog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.

Ljudi s ozbiljnim dužnostima (FOTO: Željko Peratović/Lupiga.Com)

Predsjednik RH Zoran Milanović kaže da je bio iznenađen podnesenom molbom za pomilovanje koju je podržalo svojim potpisima nekoliko prominentnih generala, među njima i Ante Gotovina. Bili bismo iznenađeni da je on zaista bio iznenađen, jer potpisani generali su većinom oni s kojima Milanović održava bliske odnose. Osim toga, poznato je da je Milanovićeva vlada, nekoliko dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, donijela zakon (tzv. Lex Perković) koji je mogao spriječiti izručenje. Još ranije je govorio da se Perkoviću i Mustaču trebalo suditi u Hrvatskoj. Njegov stav je bio da ih ne treba izručit, a za to je imao i izvjesne pravne argumente. Govorio je tada da nijedna druga država ne izručuje drugoj državi svoje šefove obavještajnih službi. To stoji, jer neki sličan slučaj nije poznat.

Gotovina nije razmatrao Perkovićevu i Mustačevu krivicu nego je pod pretpostavkom da su Josip Perković i Zdravko Mustač ispravno osuđeni, donio zaključak „da pravda i ljudskost zahtijevaju od nas da pružimo milosrđe“. Piše da je surađivao s Perkovićem od prvog dana svog ulaska u Zbor narodne garde i cijelo vrijeme rata ta je suradnja bila korektna. Gotovina bi podržao i da traži da se „milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe“.

Bez obzira je li i on sam sudjelovao u zakuhavanju ove vruće priče o pomilovanjima ili nije, Milanović je na novom ozbiljnom testu vjerodostojnosti. On je u izbornoj kampanji govorio da se ne želi i neće baviti pomilovanjima i da je taj institut „monarhistički element“. Stav je principijelan, čvrst, demokratičan, ima itekako smisla. O krivici odlučuju sudovi, a ne predsjednik, ne bi trebao niti kralj. U tome je Milanović bio jedinstven jer su baš svi dosadašnji hrvatski predsjednici taj institut koristili, neki i jako obilato, a iza svakog predsjednika (i predsjednice) ostao je zbog nekog pomilovanja - trag sumnje. Ali, imali su to pravo i iskoristili ga, kao što ga ima i Milanović. Samo nitko od bivših nije govorio da to pravo neće koristiti.

I što sad? Milanović kaže da će odluku o pomilovanju donijeti „polako, jako polako“. Dakle, nije odbio i podsjetio da je poznato da se on s pomilovanjima - ne bavi.

"Ako ih odbijem odmah (generale, o. a.), ispast će da su budale, da su nečiji pijuni, a nisu", objasnio je. Upitan ima li među 274 zahtjeva još nekih o kojima bi mogao razmišljati, odgovorio je - moguće u teoriji.

Milanović će morati nešto odlučiti, makar i polako (FOTO: Hina/Damir Senčar)

Čak i ako se radi o Zoranu Milanoviću, čini nam se da nije niti teoretski moguće da u tom polaganom procesu koji će ipak uslijediti, on pomiluje samo Perkovića i Mustača i ne razmatra dalje niti jedan slučaj. To bi onda doista bio presedan i bilo bi sumnjivo. Ili će odbiti predloženo pomilovanje, ili će se morati baviti i preostalim zahtjevima za pomilovanje, a onda će odustati od svog ranije proklamiranog načela da neće koristiti institut pomilovanja.

Postoji još jedna mogućnost koja bi bila sporna, a na koju bi moglo navoditi pismo kojim je general Gotovina objasnio svoj stav. Gotovina piše da je „već tražio i tražit će i dalje da se milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima“ koji su u zatvorima. On dakle ne želi izdvajati jedino Perkovića i Mustača nego bi se založio i za pomilovanja drugim braniteljima. Gotovinin stav je razumljiv i logičan iz njegove ratne zapovjedničke pozicije i iskustava koja je prošao, samo nije prihvatljiv za demokratsku, pravnu državu u kojoj bi svi morali biti jednaki pred zakonom, a onda jednaki i u milosti. Ne bi se smjeli pomilovati (samo) oni koji su bili branitelji zato što su bili branitelji, a one koji to nisu bili i služe kazne iz raznoraznih razloga - ignorirati. Prema podacima koje je obznanilo Ministarstvo pravosuđa, od 274 zahtjeva upućena za pomilovanjem, 46 takvih zahtjeva uputili su deklarirani hrvatski branitelji.

Kad bi se Milanović prihvatio takvog posla da pomiluje nezanemariv broj osuđenih hrvatskih branitelja, e onda bi on lako preokrenuo sadašnje licemjerno desničarsko zgražanje kako on hoće pomilovati (samo) udbaše. Onda bi pomilovao branitelje, 'heroje' koji su valjda po definiciji svi nevini.

Milanović će morati nešto odlučiti, makar i polako. No, treba li pomilovati Perkovića i Mustača? U situaciji kada to pomilovanje ne bi bio izdvojeni slučaj, bilo bi za to razloga. Od ubojstva Đurekovića prošlo je 39 godina. Lustracije u Hrvatskoj nije bilo, hrvatsko državno tužilaštvo nije provodilo istragu, a kamoli dizalo optužnice protiv ove dvojice. Izručeni su prema europskom uhidbenom nalogu, na koji se vodeće europske zemlje nerijetko oglušuju. Njihovu ulogu pa i doprinos u godinama stvaranja samostalne hrvatske države nije nitko ozbiljnije dovodio u pitanje. Perković i Mustač stari su i bolesni. 

Svjedok na njihovom suđenju u Njemačkoj bio je i notorni Bože Vukušić koji je u Njemačkoj bio osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu, ali je iz nekih razloga 1991. godine, nakon nekoliko godina provedenih u zatvoru, pušten i poslije toga imao značajne ulogu u obavještajnoj zajednici u Hrvatskoj. Dakle, kriteriji su različiti. Ili ipak nisu?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"