Bilo bi dobro da pravopis pomaže govornicima, koji razlikuju u svom materinjem govoru duge i kratke slogove - a to je nezanemariv broj ljudi, ne samo štokavaca, na način da ih uputi na to da se ije piše u cca 95% slučajeva kada se izgovara dužina, a da se je piše kada se izgovara kračina. Da bi se to objasnilo, treba na početku dati primjere koji to jasno pokazuju (kao svijet, cvijet, rijeka ali djed, vjera, sjena), a tek nakon toga navesti (ipak razmjerno malobrojne) iznimke gdje kod pisanja ije može biti ipak i kratak izgovor, a kod pisanja je dug izgovor

1) Pisanje tipa Camusja i CIA-je bi ipak trebalo vratiti na uobičajeno Camusa i CIA-e. U prvom slučaju je problem što Camusja nitko tako ne piše, a i pisanje izgleda prilično čudno pa je bolje ne izmišljati tu novo pravilo. Takva imena jesu problematična zbog nepoklapanja izgovora i pisanja, ali tu se ništa ne može jer je to do francuskoga pravopisa. Pisanje CIA-je je također neuobičajeno i nezgrapno (kao i AUDIO-ja). Osim toga, može se pretpostaviti da bi to onda dovelo i do zabunâ pa bi se pisalo i NATO-ja umjesto NATO-a i sl.

2) Što se tiče varijante (po)grješka, mislim da je u pravopisu ne treba ostavljati jer, iako neki tako pišu (jer takvo pisanje simbolički predstavlja općenito novo pisanje kod pokrivenoga r) nitko u stvarnosti tako ne izgovara (bar ne spontano). Stoga je pisanje rje tu potpuno različito od pisanja crjepovi, vrjedniji, strjelica i sl., gdje dio govornika doista spontano izgovara je (što su autori pravopisa i sami sasvim ispravno zaključili).

3) Isto je i s varijantom ne ću. Iako manjina doista tako piše, mislim da je riječ o premalenu uzorku da bi se to isticalo u pravopisu. Tko želi tako pisati, i dalje će tako pisati, što god u pravopisu pisalo, ali smatram da nema potrebe da takvo rješenje, koje je praksa vrlo očito potpuno diskreditirala, i dalje životari u našim priručnicima.

4) Umjesto dvoglasnik ie bi bilo prikladnije pisati odraz jata, jat ili, jednostavno, pisanje ije/je ili nešto tome slično. Naime, iako se u priručnicima u zadnje vrijeme navodi da je tu riječ o diftongu (kada je riječ o ije), u praksi malo koji govornik hrvatskoga tu izgovara diftong. Diftonški izgovor se doista može naći u nekim dijalektima (npr. fakultativno u Dubrovniku ili po središnjoj Bosni), ali u samoj Hrvatskoj govornici tu velikom većinom izgovaraju obično dugo jē (ako imaju razlikovnu duljinu), čija je jedina razlika od odraza kratkog jata u tome što se tu početno j u biranu jeziku ne spaja s prethodnim l ili n u ļ i ń. No to taj glas nipošto ne čini diftongom (to se lako može ustanoviti uspoređujući izgovor štok. ije s pravim diftongom ie koji nalazimo u nekim našim dijalektima, npr. u kajk. sviet i sl. u nekim govorima, i u štok/čak. dijalektalno mieso i sl. u nekim govorima). Još je veća greška pisati da je riječ o pisanju dvoglasnika kada se radi o je tj. o kratkom odrazu jata. Naime, kratko je se ne izgovara kao diftong čak ni u najzabitijim dijalektima, a kamoli u standardnoj praksi. To sve, dakako, i nisu pitanja za pravopis, no držim da bi ipak u pravopisu bolje bilo uzeti neutralan naziv koji se ne izjašnjava o fonološkoj vrijednosti dotičnoga slijeda. Naziv dvoglasnik za ije je u najmanju ruku sporan (jer je takav izgovor svakako manjinski, a zapravo i lokalan), a za je je i potpuno netočan.

5) Kod primjerâ za pisanje dugoga ije ima nekoliko koji nisu baš najsretniji. Riječ prijévara ima i varijantu pr˝evara. Bilo bi bolje ne stavljati na početak odmah primjere s varijantama (a varijante tipa prijevara/prevara, prijelaz/prelaz, prijelazan/prelazan itd. ne bi bilo loše negdje posebno navesti da se zna da postoje). Primjer procijep (koji podrazumijeva izgovor prőcijēp) također nije najsretniji jer tu postoji i varijanta procjep (izgovor pròcjep/prócjep, vjerojatno i češći od prvoga). Također, iako se riječ Tijelovo uvijek tako piše, treba upozoriti na to da se tu uz (povijesno gledano mlađi i analoški) izgovor Tijẽlovo tu jednako često javlja i (povijesno stariji) izgovor Tj˝elovo. Istina je da se pravopisa ne tiče izravno kako se što u kojem govoru izgovara, no u primjerima za pisanje ije koji se daju kao prototipni na početku bi trebalo, didaktike radi, izbjegavati primjere u kojima u običnom jeziku postoji dvostruki izgovor. Treba stavljati primjere u kojima svi uvijek (ako imaju razlikovnu dužinu) izgovaraju dužinu (kao tijelo, svijet, cvijet, rijeka itd.), a ne one koji će se mnogim govornicima činiti kao iznimke (jer izgovaraju kao da se piše je a piše se ije).

6) Kod pisanja je bi možda trebalo kao posebnu točku (a ne samo među primjerima) istaći da se kod duženja u gen. mn. (tipa vjëra -  vjẽrā) nikada ne piše ije.

7) Kod navođenja početnih primjera za pisanje kratkoga je bi trebalo naći primjerenije oblike jer tu ima i problematičnih (kao i gore kod ije). Krenimo redom. Riječ bljesak (izgovor: bļësak) ima i varijantu blijesak (izgovor: blijẽsak). Nije uputno da prvi primjer bude onaj u kojem se odraz jata može izgovarati i pisati na dva načina (u praksi u zadnje vrijeme, čini se, prevladava bljesak iako se npr. u ARj tâ varijanta uopće ne spominje, a i na HJP-u se s bljesak upućuje na blijesak). Riječ cvjetni i cvjetnjak se pišu prema starijem izgovoru (cvjètnī i cvjëtńāk < cvjètńāk), ali se danas često izgovaraju i cvjètnī i cvjẽtńāk. Na stranu to što je u standardu tu i dalje propisana kračina, u praksi neki govornici tu izgovaraju i dužinu pa primjeri nisu baš najbolji kao prototipni. Prototipni trebaju biti primjeri kao vjera, njega, sljeme itd. gdje svi izgovaraju kračinu. Isto što vrijedi za cvjetni vrijedi i za snježni (stariji izgovor snjèžnī pa onda snježnī, ali u praksi danas često i snjẽžnī). Nes(p)retni su i primjeri rječnik i vjesnik. Naime, kratko se je tu danas piše zato što su se te riječi prije izgovarale kao rjèčnīk, vjèsnīk. No danas se one praktički isključivo izgovaraju s mlađim naglaskom rjẽčnīk, vjẽsnīk (koji bi za sobom zapravo povlačio pisanje riječnik, vijesnik). Zato i nije čudo da se u pisanju dotičnih riječi dosta griješi jer ljudi pišu kako govore. To su zapravo iznimke od pravila da se kada se izgovara dužina piše ije, a kada se izgovara kračina je. Tako primjere, gdje se unatoč dugom izgovoru, piše je treba navoditi kod primjerâ poput smjéštati, presjédati i sl., a ne ih stavljati pod prototipne primjere za pisanje je. Slično vrijedi i za pjev i smjer koji su iste takve iznimke - piše se je, ali se izgovara isključivo pjẽv, smjẽr.

Kao zaključak, prototipni primjeri za pisanje kratkoga je su gotovo svi loši (dobri su samo djed, izgorjeti, razumjeti, savjet). Primjer smješko možda nije najzgodnija za prototip i bolje bi ga bilo navesti kod primjerâ s izmjenom ije/je (smješko prema smiješiti se, smijeh), a sljedeći i svjetlo bi (premda su jasno označene) bilo možda bolje navesti kod primjerâ gdje se razlikuju značenja po pisanju ije/je - sljedeći (pridjev) : slijedeći (glagol prilog sadašnji), svjetlo (imenica) : svijetlo (pridjev). Kao prototipne primjere, kako rekoh, treba staviti primjere gdje svi izgovaraju uvijek kračinu. Bilo bi dobro da pravopis pomaže govornicima (koji razlikuju u svom materinjem govoru duge i kratke slogove - a to je nezanemariv broj ljudi, ne samo štokavaca!) na način da ih uputi na to da se ije piše u cca 95% slučajeva kada se izgovara dužina, a da se je piše kada se izgovara kračina. Da bi se to objasnilo, treba na početku dati primjere koji to jasno pokazuju (kao svijet, cvijet, rijeka ali djed, vjera, sjena), a tek nakon toga navesti (ipak razmjerno malobrojne) iznimke gdje kod pisanja ije može biti ipak i kratak izgovor, a kod pisanja je dug izgovor (potonji slučaj je puno češći) te na primjere gdje i u pravopisu postoje dvostrukosti itd.

8) Predlažem da se u skladu s općeproširenom praksom i tradicijom (koja i danas postoji u nekim priručnicima), a i ekonomičnosti radi, kod pisanja točke iza rednih brojeva dopusti i izostavljanje točke prije zagrade, kose crte, zareza, upitnika i uskličnika. Dakle, i pisanje kao (1825-1889) umjesto isključivo (1825.-1889.), pisanje 2012/2013. umjesto 2012./2013., 2012? umjesto 2012.? itd.

9) Sitne ispravke - umjesto űjutro bi bolje bilo ùjutro, a u genitivima dúše i súmnje nedostaju zanaglasne dužine (treba: dúšē, súmnjē). Primjer rekonstrukcije *slъnьce treba promijeniti u ispravno *sъlnьce.

10) Ne vidim potrebe da se za upotrebu zvjezdice navodi da se njome može označiti "nestandardnojezična riječ i rečenica". Kao prvo, takva mi se upotreba ne čini pretjerano bitnom za općejezični pravopis. Kao drugo, takva upotreba se, po mom iskustvu, niti javlja u praksi niti je lingvistički opravdana (nema nikakve logike u tome da se riječi koje nisu standardne označavaju zvjezdicama kao da su kužne). U lingvističkim radovima se zvjezdicom (ili dvjema zvjezdicama) označavaju neovjerene, nepotvrđene ili zamislive ali nepostojeće riječi. Riječi spasioc, donešen, željeo, doć koje se u pravopisu navode nisu standardne, ali su vrlo realne i ovjerene.

Mate Kapović, Odsjek za lingvistiku, Filozofski fakultet, Sveučilišta u Zagrebu

Lupiga.Com