Nema i neće biti Vlade koja birokraciju može promijeniti. Nema toga Čačića i Linića koji će zaposlenike u državnoj upravi i državnim poduzećima natjerati da razmišljaju na način: ja sam tu radi građana, a ne dolaze oni na moj šalter radi mene. Šalterska stakla jasna su podjela, a s ove strane stakla uglavnom su kukavice koje još uvijek imaju strah od te birokracije, pred kojom se prave gluplji nego što jesu. Ili im je, možda, samo žao praviti probleme tim ljudima, znajući da i oni imaju svojih briga i da se greška može svakome dogoditi. Onda opet: ako je meni žao njih, kako to da njima nije žao mene

Doktor radi parne popodne, neparne dopodne. Nekoliko ljudi iz sela, udaljenih 10 – 15 kilometara, došlo po recepte i lijekove. Nemaju prijevoz, pa su platili taksisti ili dali za gorivo nekome iz sela da ih doveze i vrati. Doktor je popodne. Trebao biti, ali, zamijenio smjenu. Radio je ujutro jer mu je vjerojatno odgovaralo da to popodne krene na put, a ne sutra ujutro. Iako je dva dana ranije stavio cedulju s obavijesti kako toga i toga dana „doktor radi prije podne“, ipak se nije naradio, jer, tko je od pacijenata mogao znati da je u jutarnjoj smjeni. Uz to što jadni ljudi dolaze dopodne ostaviti zdravstvenu knjižicu za popodne, kako bi ranije došli na red, možda bi morali najprije dan ranije doći provjeriti da nema neke cedulje na vratima ordinacije. Uostalom, tko pita za njegove pacijente. Doktore, iz svoga džepa platite ljudima koji su došli to poslijepodne u vašu čekaonicu, plus, najniža tarifa, 20 kuna po satu za izgubljeno vrijeme. Pa da vidimo kad ćete sljedeći put samo tako zamijeniti smjenu.

Koga nema bez njega se može? (FOTO: FB)

Iz Hrvatske šaljem pismo Paulu u Manchester, službenici na poštanskome šalteru kažem da ga proslijedi avionski, kontroliram što radi sa sva četiri svoja oka i vidim da je kuvertu bacila u koš kraj sebe bez one plave naljepnice s oznakom „avio“. Naplaćuje avionsku, odnosno astronomsku  cijenu, platim i onda je zamolim da izvadi pismo i stavi odgovarajuću naljepnicu. Iskosa me i poprijeko pogleda, učini to, kažem „hvala“, ona ni „oprostite, zabunila sam se“. Kukavica od mene nema hrabrosti potražiti šefa poštanskoga ureda, prijaviti službenicu i predložiti da joj skine deset posto od plaće sljedeći mjesec. Kako se ne bi tako skoro opet zabunila.

Plaćam tromjesečnu posmrtnu pripomoć za ostarjelu susjedu. U poslovnici Fine. Službenica provuče račun, zvoni joj telefon, razgovara, čujem, sa Ivankom, službeno, istovremeno i meni naplaćuje, dajem 500 kuna, vraća mi nešto, maknem se od šaltera, preračunam u glavi, vratim se, ona još razgovara, pogleda me mrsko, mogla sam se tada okrenuti i otići, ali strpljivo čekam da završi i da joj kažem da mi je vratila 100 kuna više, ovaj put čujem zahvalu, ali, i u tome slučaju trebalo bi deset posto plaće dolje.

Nema stranaka ispred njenoga šaltera (ILUSTRACIJA: Guetech.org)

Službenica na šalteru Elektre iznad svoje glave utipkala na onom displeju neki astronomski broj, koji još nitko na ulazu nije „sretno izvukao“. Misli, s druge strane stakla je stotinjak budala koje ništa ne primjećuju, jer samo unezvijereno pilje u brojeve iznad drugih šaltera, čekajući da njihov dođe na red. Kad se broj približi onom njenom, ona samo jednim klikom svoj poveća za 50. Tako da nema stranaka ispred njenoga stakla. Možda iza njega prelistava neku žensku reviju ili se dopisuje sa kćeri ili prijateljicom. Jer, da radi nešto službeno, onda ne bi ni imala uključen displej s lažnim brojem. Opet kukavica ne zove šefa, za onih deset posto, nego čeka da se sruši u nesvijest u toj prepunoj dvorani.

Ovo je samo nekoliko od mnoštva osobno doživljenih primjera rada birokracije. S one strane stakla oni koji su sigurni u svoj posao, zaštićeni kolektivnim ugovorima i sindikalnim predstavnicima koji galame kako ih je premalo. S ove strane stakla neke iskompleksirane kukavice koje još uvijek u glavi imaju strah od te iste birokracije, pred kojom se prave gluplji nego što jesu. Ili im je, možda, samo žao praviti probleme tim ljudima, znajući da i oni imaju svojih briga i da se greška može svakome dogoditi. Onda opet: ako je meni žao njih, kako to da njima nije žao mene.

Labirinti birokracije (ILUSTRACIJA: Experimentaltheology)

Birokracija je bila i ostaje samo birokracija i nema i neće biti Vlade koja to može promijeniti. Ne branim ovu našu, ni prošlu ni sadašnju, ali nema toga Radimira Čačića i Slavka Linića koji će zaposlenike u državnoj upravi i državnim poduzećima natjerati da razmišljaju na način: ja sam tu radi građana, a ne dolaze oni na moj šalter radi mene. Može koristiti samo plaćanje „penala“ iz vlastitoga džepa, to je uvijek i u svim sistemima najdjelotvornije. Sve drugo, kao što su preustroj, reorganizacija, modernizacija, povećanje efikasnosti, samo je bespotrebno plašenje onih „iza stakla“ i zavaravanje nas, običnih građana „ispred stakla“, kako bismo pomislili da su naše potrebe odjednom državi postale važne.

Lupiga.Com