Kada banka dere Musu

Dunga

12. rujna 2003.

Kada banka dere Musu

Svi znamo za onu izreku kada Musa dere jarca. E, a kako je to kada se Musu dere, možete saznati ukoliko se bacite na čitanje ove istinite (da, istinite!?!) priče o nemoralu naših stambenih štedionica koje šišaju neoprezne građane kao ovce, a koju vam donosim iz prve ruke, skoro pa "najprvije".

 

 

            - Auuu, kako me oderaše!

Što je, pitam prijatelja dok mi sjeda za stol mondenog birca - limenke u zagrebačkom ljetovalištu Jarun, proklinjući sve živo i neživo.

            - Oderala me banka ko' Musa jarca.

            - Da zar banka? Ko' bi reć.

            Stari, nije banka, nego stambena štedionica. Prozuj'o sam, 'naš kako…

E tu se zainteresirah. O krvožednim bankama je sve davno rečeno. Ali stambene štedionice… Jesu li to one iste stambene štedionice što emitiraju one nevine reklame s mladim bračnim parovima što namještaju stan kupljen – jakako nego uz pomoć stambene štedionice, najpovoljnijim mogućim kreditom? Jesu, mlati kompić zajapurenom glavom i uzdiše.

            -Ama nisam došao ni do kredita, druga je muka…

Odmah stajem na njegovu stranu, znam, pošten, radišan, pametan - da stvar bude gora. Upijam svaku riječ...

Počeo štediti u stambenoj štedionici banke, jedne od najvećih, nije neka promorska, turopoljska, kranjska...razumiješ… Za pet godina, plan je, uštedim 11 keka (tisuća)  eura, i onda dižem kredit…Ali nebitno, da odmah pređem na "kvaku". Kad potpišeš ugovor o štednji moraš odmah uplatiti jedan posto ugovorenog iznosa, znači 110 eura, kao neku usranu naknadu za potpisani ugovor.  Pitam babu što je zastupala štedionicu  jel' mi tih 110 eura ulazi u štednju. Veli, ulazi. Piše, stvarno,  u ugovoru da je to prvi štedni ulog. I ništa, uplatim ja i to i još tri rate, ljetos, od po 55 eura. U neka doba pofalilo mi para. Idem na raskidanje ugovora. Pogledam ugovor, poglavlje raskid ugovora,  kaže, dobiješ uplaćenu štednju natrag minus 55 eura, koje šedionica uzima za troškove raskida. Jebi ga, šta je tu je. Da mi je znati koji su to troškovi, ali neka...Sve obavim. E da, u štedionici ko' žale, kaže, jel' baš morate, pa možete li nekako...i tako. Sjele pare. Kad mi nije srce otkazalo. Nema onih prvih.. -  110 eura.

Ja! Pogledam ponovo  u ugovor, da ne zovem, pa ispadnem smiješan. Stvarno, članak taj i taj, ali ne u poglavlju o raskidu ugovora… ako otkaže štediša, ona prva uplata ostaje štedionici! Kakav zajeb!

            - Auuu – sad i ja zavijam - ostavio si banci, da vidimo, jedno 1300 kuna. A za što. Koji si ti dobročinitelj (a sve mislim u sebi kakva budala) naših siromašnih banaka!

- Zaslužujem da me se bičuje 1300 puta.

Nisam htio dalje da žarim po 1300 milimetara dubokoj rani. Pogledao sam kasnije crni ugovor namočen utučenošću. Riječ je o naizgled bezazlenoj igri riječi. Jedan te isti novac, na dvije stranice ugovora spominje se na dva različita načina. Jednom je to štedni ulog – da privuče štedišu – a drugi put naknada za sklapanje ugovora, ali sad u konačnom iskazu paf. Ravno u glavu. Možemo trubiti o prevari, jer ima članak koji kaže da je naknada za raskid ugovora ta i ta, zašto tu nije naznačeno i ono što se također na kraju pokaže kao trošak raskidanja? Što nije pažljivo čitao cijeli ugovor, zaslužuje da bude nasanjkan, rećemo. A zašto mu na to nisu skrenuli pažnju kada je sklapao ugovor, nije u redu, ipak. To bi bilo isto kao da te pri zaposlenju ne upozore da ako ne dođeš na pos'o pet dana automatski imaš otkaz. Možda je bolja kasica prasica?

            - Haaa, kakav bezobrazluk! – pičim u slušalicu dan kasnije, sada već nešto oporavljenom prijatelju.

            - Ko me tjero…

            - Pa zar s odvjetnikom i na sklapanje ugovora o stambenoj štedionici.

            - Nego kako – zaključi naš moderni domobran Jambrek, oličenje naivnosti. 

 I zaklopi slušalicu. A htio sam se dogovoriti kad da mu vratim ugovor…