Jasna Babić objavila je na adresi www.portaloko.hr komentar o zloupotrebama policije kao dijelu tradicije hrvatskog društva. Na ovom mjestu ga prenosimo, e kako bi što više čitatelja bilo upućeno u stanje prvih linija obrane države od bezakonja svake vrste. Stanje na tom frontu, slutite, može se efikasno sažeti u dvije riječi: totalno rasulo! U prilog tezi naveden je i jedan od najeklatantnijih primjera za potvrdu da zakon u Hrvatskoj ne vrijedi za sve njezine građane podjednako. Stara vijest, ali čovjeka veseli

Ovih dana sve oporbene sile i dva politička tijela aktivirani su oko anonimnoga policijskoga podvaljivanja na štetu Slavka Linića: Vijeće za nacionalnu sigurnost na Pantovčaku, saborski Odbor istoga naziva, pa poveći dio parlamenta. Svi zajedno, uzrujani, zgađeni, užasnuti MUP-ovim lovom na politički najpodobniji plijen. Kao da se čudom ne mogu načuditi: što je tom Karamarku, što je tom Grbiću, da se njihov MUP podanički zgurio i deformirao u skladu sa sve mračnijim potrebama HDZ-a? Blef je sadržan u tome da opozicijski kolektiv već mjesecima zna za istražno-kaznene devijacije, premazane anti-korupcijskim falsetom Jadranke Kosor. Samo se nikoga godinama nisu ticale.

’Ma naravno da je sve probrano i selektirano, po mjerilu krajnjega cilja kojega čini Ivo Sanader, lik najstrašnije strepnje za Jadranku Kosor’, priznavali su SDP-ovi aktivisti, iskreno, u povjerenju, pod uvjetom da ostanu anonimni poput autora konfidentskih dojava. Dakle, nisu glupi i slijepi naši oporbenjaci kako izgledaju, dok sa saborske govornice bljuju fraze iz HDZ-ovog rječnika, čak puno glasnije, kako bi nadmašili HDZ-ova široka grla: ‘Mi, puno pošteniji, bili bismo efikasniji od vlade Jadranke Kosor u anti-korupcijskoj borbi, progonu i zatvaranju.’

‘Slučaj Linić’, kako izgleda, nešto je na trenutak promjenio. Neka iskra konačno je bljesnula. Naime, nije više riječ o zločinačkom društvu i narodu kao području MUP-ove jurnjave za anti-korupcijskom građom, nego o političkom prostoru. To znači, riječ je o narušenom fer playu između stranačkih aktera koji se kronološki, ovisno o izborima, izmjenjuju kao MUP-ovi politički vrhovnici.

Na hrvatskim prostorima, MUP je oduvijek bio devijantan, počesto čak suprotan zakonodavstvu. Jer kakva je to Vlast koja ne operira žandarmerijskim instrumentarijem? Zato je aktualno stanje s Karamarkom i Grbićem rezultat jedne dugačke tradicije, koja se jedino tehnološki i nomenklaturno mijenja: svojedobno se služio batinom, u digitalnoj epohi ubija s gotovo telepatske razdaljine.

Ako ćemo pravo, pionirski oblici MUP-ove aktualne političke deformacije nastali su 2000., u povodu ‘afere grupo’ i uhićenog novinskog magnata Ninoslava Pavića. Kada se policijska mašinerija, u jednom trenutku nastojala orijentirati  prema Zakonu, hitro je sazvan najuži krug SDP-ove vlade, tada pod vodstvom Ivice Račana. Izbila je burna svađa, zaprijetivši  frakcijskih raspadom. ‘Pa nećemo hapsiti naše dečke’, uzrujavao se Račanov ministar pravosuđa, ne zaboravljajući da je spomenuti Pavić prvo bio krupni komunist, koji se u zadanim političkim okolnostima prekrstio u krupnog kapitalistu, uvijek od koristi onima koji vladaju.

Tako je danas EPH, u strahu od ponovljenih istraga i uhićenja, ponajveći medijski suradnik MUP-a i svih ostalih institucija progona. Dok su jedni u stalnoj potrazi za Sanaderovim zločincima, EPH o tome ispisuje veliku anti-korupcijsku epopeju, barem dok je izvan njezinih praktičnih domašaja.

Damir Polančec, dugogodišnji član HDZ-a, shvatio je narav policijsko-političkoga braka, kada je udar iskusio na vlastitoj koži. Pošto je njegovo mjesto u Vladi Jadranki Kosor postalo nužno da sklapa nove koalicijske kombinacije, iz starih ekonomskih običaja isčeprkano je sve moguće i nemoguće, pa natovareno u Polančecove grijehe. Shrvanom i zbunjenom, trebale su dvije godine da shvati koliki je njegov osobni doprinos u napredovanju MUP-ih alata u korist HDZ-ovoga usiljenoga opstanka.

Puno prije Linićevih i Polančecovih nevolja, postojao je sasvim jasan primjer MUP-ove primarne specijalizacije: čim se na jednoj strani nešto ‘pakira’ i napuhuje, onda se na drugoj strani - zatiru tragovi HDZ-ovih  zločina. Vladimir Zagorac u reštu je, podsjećamo, završio zbog dijamanata krajnje sumnjive egzistencije. Niko od vodećih HDZ-ovca i nitko od vodećih oporbenjaka, nije zamjerio ‘nadležnim institucijama sistema’ da se izmišljenim krimenom, spektakularno briljantnoga sjaja, ignorira i potiskuje obilje indicija o off-shore podzemlju za odljev novca, inače namijenjenoga obrani Hrvatske.

‘Ma nije važno zbog čega je osuđen, važno je da je lopov strpan iza rešetaka’, mrmljalo se zadovoljno po pravno-političkim kuloarima, bez obzira što su MUP i DORH za HDZ rješavali samo problem logističkoga otpada. Naime, koristan u doba procvata HDZ-ove ratne logistike, Zagorac je postao politički suvišan čim se Vlast pomnije našminkala i zaogrnula u dizajnerska odijela.

Do anonimne policijske difamacije Slavka Linića, ukratko, nije se stiglo preko noći. Preko noći jedino je provalila silna graja na Markovom trgu i Pantovčaku. Jer policijske malformacije i deformacije, devijacije i anomalije, prepuštene same sebi uvijek nekako zaviju u čudnom smjeru.

Jasna Babić

Lupiga.Com via www.portaloko.hr