IZGUBLJENI U SUSTAVU: Nadarena djeca o kojoj ovisi napredak čovječanstva ovdje ne dobivaju potrebnu pažnju
Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica, a za Lupigu piše o školskom sustavu.
Godinama pišem i upozoravam kako je nedovoljna pažnja i briga posvećena talentiranoj i nadarenoj djeci te kako je takvo tretiranje i ponašanje veliki propust cijelog društva, resornog ministarstva, pojedinih škola, ravnatelja tih škola i pojedinih nastavnika. Takve djece nema puno (jedan do dva posto), ali ima ih dovoljno da se o njima govori, piše i brine. O takvoj djeci ovisi opći napredak čovječanstva. Na njima se temelje mogućnosti i jednakosti malobrojnih naroda da se ravnopravno inkorporiraju i implementiraju u napredne, znanstveno, tehnički, tehnološki i kibernetski razvijene civilizacije i društva.
Diljem svijeta smo poznati, priznati i slavni po mnogim našim velikanima, iz različitih područja rada i djelovanja, znanosti i inovacija. Oni su se manje-više dugotrajno i bolno sami probijali, uz rijetku pomoć nekih mecena. Često su bili osporavani i nepriznati, najviše doma, čak i onda kad su u svijetu postali „zvijezde“. Bila su to druga i drugačija vremena. Znanje je bilo predviđeno za mali broj odabranih ljudi zatvorenih u nekakve kaste i nedostupne okvire drugima, a kamoli običnim ljudima. Danas je to sve drugačije. Nema više niti jednog dijela svijeta, naroda, kulture i civilizacije koja ne cijeni znanje i ne smatra ga najboljim i najvećim resursom države. Znanje je najveće imanje i nitko, nikada ga nikome ne može oduzeti. Kud god čovjek ide sa sobom nosi svoje znanje i spreman se s tim znanjem, sposobnostima i vještinama koje su proizašle iz tog znanja, bez većih problema i stresova, diljem svijeta uključiti u društvo i život.
Uglavnom su se dugotrajno i bolno sami probijali (FOTO: www.teslacollection.com)
Nije nimalo lako i jednostavno s takvom djecom raditi od vrtića do fakulteta. Ponajprije bi takvu djecu trebalo otkriti. Ona su posebna, na neki svoj specifični način. To su djeca s posebnim potrebama, jer odskaču od zamišljenog prosjeka. Stalno nas nečim iznenađuju. Uglavnom su nemirna, nezadovoljna, drugačije reagiraju od ostalih, ili su pak povučena i dok se drugi zajedno igraju, oni negdje u nekom kutu rade nešto svoje. Najčešće smo ih skloni, zbog takvog osobnog izdvajanja i ponašanja proglasiti „nenormalnim“, zločestim i neposlušnim. To su djeca koja nisu zadovoljna onim što im se prezentira i daje. Imaju bezbroj pitanja i svoja rješenja, koja samo njima padnu napamet, a ne uklapaju se u poznata i dana rješenja.
Ta i takva djeca nas ometaju u planiranom i predviđenom radu, jer nas svojim pitanjima i postupcima odvlače od šablone i zamišljene realizacije. Nemamo se vremena baviti njima, a i na prvi pogled nismo svjesni i ne vidimo što se u toj djeci krije i zašto su upravo takvi kakvi jesu. To su talentirana ili nadarena djeca. Njima je potreban individualan pristup i drugačiji programi od redovnih. To od nastavnika zahtijeva trajan dodatan napor, koji mu nažalost, nitko ili rijetko tko priznaje. Dapače, nerijetko se događa kad takvo dijete negdje na natjecanju osvoji prvo mjesto, umjesto čestitki i pohvala nastavniku se kaže, kako je lako s takvim djetetom osvojiti prvo mjesto. Znam, iz iskustva da to nije lako, niti na školskom natjecanju, a kamoli na državnom (republičkom).
Ne možete pred tom djecom improvizirati i davati im jednake ili slične zadatke, jer time gube interes. Oni stalno hoće nešto drugačije i novo, čak na redovnoj nastavi, a kamoli na dodatnoj ili izbornoj. Sad je to puno lakše, jer postoji Internet, gdje se obilje toga pronađe, a i učenici se mogu uputiti u traženje i samostalan rad. Kad imaš nadareno dijete u razredu, uz redovno pripremu za razredni odjel moraš uvijek imati dodatne zadatke za takvo dijete. Darovitoj i talentiranoj djeci je na nastavi za recimo „prosječnog“ učenika, kakav zapravo i ne postoji, strahovito glupo i dosadno, pa pomalo „odlaze“ mislima u neke druge aktivnosti, postaju nepažljivi, agresivni i vi ste im ispodprosječni i glupi, pa gubite autoritet. Zbog duljeg vremena u takvom okruženju postaju potpuno pasivni. Neki čak napuštaju školu, jer u njoj ne mogu realizirati svoje potrebe i sebe.
Danas je nešto lakše, jer postoji Internet, gdje se puno toga pronađe, a i učenici se mogu uputiti u traženje i samostalan rad (FOTO: Robert Scoble/Wikipedia)
Kako se to sve ne bi dogodilo talentiranoj i darovitoj djeci, o njima se mora voditi posebna trajna briga. Njihova postignuća bi se trebala stalno isticati i iznositi kao pozitivni primjeri. Ta se djeca nikada ne bi smjela „izgubiti“ u sustavu. Nije to nikakvo stvaranje društvene elite i izdvajanje pojedinca iz prosječne mase, već neprekidna borba i nastojanje, da se ono što je najbolje čuva poput kapi vode na dlanu, da se njeguje, razvije i oplemenjuje. Pri tom se nikako ne bi smjelo miješati talentirane i darovite učenike s onima koji lako uče i koji imaju petice iz svih predmeta. Talentiranost, darovitost i izvrsnost je nešto drugo od općeg uspjeha učenika - 5,00. To je jedna druga priča, kao i koliko su te ocjene adekvatne znanju, sposobnostima i vještinama učenika i koliko je ovakav način ocjenjivanja vjerodostojan.
Među darovitima posebno se ističu izvrsni. Nisu se oni takvima rodili, iako se mora respektirati i dobiveni genski materijal. Oni su „stvoreni“ prvenstveno svojim radom, posebnim potrebama, velikim i širokim interesima, entuzijazmom i radom nastavnika, razumijevanjem škole i društva. Sramotno je da agencija koja bi među prvima morala brinuti o takvoj djeci, kaže da za pojedine manifestacije u svrhu prezentiranja i „reklamiranja“ takve djece i njihovih postignuća, za davanje priznanja i nagrada, nema novaca. Mislim, da nam te i takve agencije ne trebaju. Uostalom, što je uopće njihova djelatnost. Zar se to sve ne može raditi u okviru resornog ministarstva? Jedna bivša ministrica je mislila da može. To je i pokazala. Bila bi to velika ušteda i puno više novca za otkrivanje, njegovanje i razvijanje izvrsnosti djece i mladih.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Michael Anderson/Wikipedia
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".
Sustav troši većinu dragocijenih resursa na dva-tri mamlaza (oprostite na izrazu) u razredu. To su uvijek oni isti, čiji roditelji dolaze galamiti po zbornici i prijetiti zbog ocjena ili zbog samo njima znane nepravde koja je nanesena njihovim potomcima. Za one nadarene jednostavno ne ostane ni vremena ni novca i njihov napredak ovisi samo o entuzijazmu pojedinih nastavnika.
Osim toga, nadareni su često introvertirani ili "posebni" na drugi način, a takve tekući svjetonazor ne voli.