Idin 'Ugriz proljeća'
Kako od Ide saznah, knjiga je nastala kao plod suradnje s međimurskim projektom www.pelud.net i kompletno je ostvarena zalaganjem članova peludi tako da je naša Ida vjerojatno prva Bodulka koja je zbirku pjesama ostvarila u Međimurju. Zbirku je ilustrirala prof. Alma Dujmović, akademska slikarica čiji rad je cijenjen i daleko van granica Hrvatske, a predgovor je napisao osječki prof. Zlatko Venus – Osječanin, te njegove vrlo pohvalne riječi o Idinoj poeziji sada prenosimo u cijelosti:
PREDGOVOR ZBIRCI "UGRIZ PROLJEĆA" Elfride Matuč-Mahulje
Evo, najzad, nakon duljeg nadanja i iščekivanja, Elfrida – ta "gugutka meka perja" iznjedrila je i obznanila novu zbirku poezije. Tako ona i formalno postaje relevantna među štovateljima i književno osviještenim ljubiteljima pisane riječi.
Nakon iščitavanja ove zbirke ostaje utisak da, u skoro vrijeme možemo iščekivati i novu zbirku kojoj, ako nastavi ovim stopama, ne gine i po koji prijevod, posebice na pojedine mediteranske jezike. Ali, jao budućim prevoditeljima (bit će lako izgubljeni u prevođenju, budući da je Idin jezik, a još više izričaj osoban, suptilan, decentan, izniman, no subjektivno nijansiran do tankoćutnosti). Osim ovoga naslova navedenoga na koricama, zbirci bi još jedino odgovarao naslov "SAN ZA ŽIVOTOM", jer su te dvije riječi – simboli izjednačeni do istoznačnice.
Ova zbirka namijenjena je svima koji mogu gledati put neba (dakle jedino se "svinje" isključuju budući da one zbog osobito položenih očiju ne mogu gledati – vidjeti nebo, čak ni kad leže na leđima). No ostavimo pitoreskno, već obratimo pozornost na autoričin osjećaj za mjeru i širenje istine. Kako naglašava Njegova svetost i nesumnjivi autor humanizma današnjice, 14. Dalaj lama, "širenje istine o životu predstavlja vid svih vjera". Tako je i dublji smisao poruke ove knjige pomalo religijski, a sigurno i duboko humanistički.
Autorica usprkos svojoj zrelosti, ostaje gotovo djetinje radoznala kad ispituje vrijednosti i aspekte življenja i međuljudskih iskrenih osjećaja, to je za svaku pohvalu. Ova zbirka pjesmotvorke uzdiže ljudsku toplinu i bliskost u nama i izlaže čak opasnosti da u tom uzletu ne postanemo objestni i arogantni, te nas tako prisiljava da se iznova preispitujemo i tako postanemo bolji i sadržajniji, osjećajniji i obazriviji. Ona nas nesebično uči i o "drugoj strani medalje" – da i najbolja torta brzo dosadi ako je stalno jedemo! Izlaz je nađen u diskretnoj, lirskoj melodiji koja tako bistro i ležerno zvuči iz usta (i srca) žene srednje dobi.
Elfridu, očito, muze napadaju sa svih strana, posebice ona nama dobro znana – Erato! Hvala joj za to, jer kod nje nailazi na plodno tlo. Da je tako svjedoči zbirka "Ugriz proljeća", čiji je rezultat pristojan i korektan, u pojedinim dijelovima hvale vrijedan, bez usiljenosti i inteligentnog ishitravanja, da bi na mahove postajala gotovo idilično čedna, no nikad bljutava i banalna. Dapače, većina stihova godi umornim ušima čitateljstva, umornim od prizemnosti materijalne i sive svakodnevice.
Zbirku nalazim kao vizualan tip sklon likovnosti na potezu između boje breskve i naranče (čitaj: između baršunastosti stare klasike i podilazećeg kiča novokomponirane "ljige"). Dakle, ne priklanja se krajnosti i bombastičnosti, ne puca na "numeroziher"! Njezino je ishodište u zabranu čulnosti.
Pjesnikinja ne krije da su joj ove pjesme gotovo antologijski debi poput Šajetinog "Bluza berača šparoga" (ne nužno i romantičara u akutnoj krizi seksualnosti). Uz silu ispoliranih čuvstava pjesnikinje, autorica je još uvijek ljubavi gladna, ljepote žedna – poput svih nas, običnih smrtnika!
Ida se ne mora bojati da će u svojim nastojanjima "pogoditi Mjesec", proizvesti šminkersku, parfumiranu malograđansku laž, koja nam nekad godi jer podilazi, iz jednog jednostavnog razloga što visoko cijeni život i istinu o njemu koja je filigranski satkana od najiskrenijih prirodnih osjećaja prema Čovjeku.
Zahvalni smo pjesnikinji za ove ugodne zajedničke trenutke druženja s Bitkom u nama, jer su ponuđeni u otkrivanju i neki novi horizonti. Najčešći osjećaj je ljubav, koja je danas toliko proturječna, kako samo Ljubav može biti. Ona je po svojoj prirodi i čarolija prirodnog, duhovnog i emocionalnog dijela ljudskog bića. Čarolija neopazice prolazećih sati, dok brzo curi vrijeme među prstima, dok žarko želiš da druženje sa sočnim i doživljenim stihovima (čit. doživljajima) nikad ne prestane. Svu last, slast i čast života gnijezdi i čahuri Ida ispod srca i pretače najljepšim osjećajima i impresijama u verse.
Zahvaljujući tome osjetiš tihu i trajnu strast kao prema pecanju, kartanju trešete ili briškule, a o kuglanju i boćanju da i ne pričamo… Uza sve tjelesne požude, žudnje i strasti, zbirci se ne može zanijekati kreposna aura, bez opasnosti na insinuacije kao u heroinskih ovisnika. Strast i ovisnost su tu na najljepši, prirodni i neškodljivi način prisutni. Ne da ubiju, već dapače da uzdignu u novu kvalitetu i dimenziju duhovnog života! Viva pozitiva!
Kako joj to uspijeva? Jednostavno. Nema stresa, odviše provokacije, ni na što se ne pljuje, nema straha, cinizma, uvriježenog nam licemjerja. Toliko putenosti i nadahnjujućeg optimizma koji se naslućuje u svakom retku, svakom trenu. Toliko optimizma u tihom i blagom hvalospjevu, tjelesnom magnetizmu i alkemiji duše!
Dok plaćamo danak mediokritetstvu, bezveznjacima, lažnim vrijednostima, umišljenim sebičnjacima, prepotentnim egoistima i bahatosti, g-đa Elfrida ima komotno utočište po mjeri ljudskog srca, plaho i smjerno, ali ipak odlučno, bogato emocionalno angažirano. Neiskazano do kraja, nenametnuto, tek naznačeno i dovoljno uzbudljivo.
Oda diskreciji i istančanosti dobra ukusa! Tu se cijeni Ljubav, ne u njezinoj vječnosti, već u njezinoj očaravajućoj sveprisutnosti Trenutka.
No, ne zavaravajmo se: Bez Elfa ne bi bilo ni Fride!
Jedinstvo različitoga…
Osijek, 2004., Zlatko Venus, prof., s.r.
Knjiga izlazi iz tiska za par dana. Za to se pobrinula tiskara "Štampa" Strahoninec (Čakovac) koja je ujedno i nakladnik. Promocija će ako je bude i kad je bude vjerojatno biti u Čakovcu. No, o tom potom. Naravno, na vrijeme ćete biti obaviješteni i pozvani.
I za kraj iz 'Ugriza proljeća' ekskluzivno donosimo nekoliko Idinih pjesničkih uradaka:
UGRIZ PROLJEĆA
S ugrizom novog proljeća, uvijek se misli rastrče padinama moga unutarnjeg bića
I kao da je svako proljeće korak dalje ili novi odmak od besmisli u koje sam vjerovala
Svakim novim proljećem u meni se digne bura koju glasno odšutim zatamnjena pogleda
A onda u šutnji sve to nekako u vihoru prođe i sve ponovo postane kolotečina.
I uvijek nanovo ugasim svjetlo novih spoznaja i prizovem polumrak svoga maštanja
Otvorim prozore i vrata u predvorje duše pa zakoračim smjelo na svoje livade snova
Bosonoga potrčim mekim brežuljcima posutim crvenilom i mirisom makova
I izgubim se u ljepoti ne mareći za vrijeme ni za prve znakove vlastita starenja.
Na poljanama svojim slobodnom se osjećam i sa cvijećem plešem kao kći vjetrova
I nekako me uvijek ondje pronađeš, diviš mi se neko vrijeme, k sebi me dozoveš
Krenem koracima lakim praćena lepršanjem svojih haljina; pružim ti ruke, ti me povedeš
Pa šetamo obalama rijeke naših zajedničkih sanjarenja, rijeke što je naše livade povezala.
Ljubimo se i predajemo jedno drugom u tom bezvremenskom prostoru svoga postojanja
Volimo se i nepregledne su ravnice i pučine našeg međusobnog darivanja
Načine tražimo kojima dati ćemo jedno drugom i više nego je ljudskom umu dostupno
Livade snova naše su utočište koje ljubomorno od pogleda znatiželjnih čuvamo.
Prolazit će proljeća, i svako će nas nanovo gristi i ujedati nam duše meke
I mijenjat će se likovi naši u slikarskim tehnikama odrastanja dvoje ljudi
No svakim će proljećem livade rijekom odvojene biti sve bliže, sve manje daleke
I kad rijeka potok postane, pa bilo to i pred naše smiraje, mi uzet ćemo što nam život nudi.
IZ NAVIKE
Ispričavam se što ponekad
uletim bez kucanja
i nađem se nepozvana usred tvoga vremena
meni nenamijenjenog
Postoji li ono drugo uopće!?
A meni se eto
još uvijek jednostavno omakne
iz puke navike
i bez ikakve zle namjere
Da te silno poželim
Klap-klap ...