Drugog listopada održava se prvi krug predsjedničkih izbora u Brazilu, ali i izbori za oba doma Nacionalnog Kongresa, te guvernere i kongrese saveznih država. Izbori se održavaju u godini u kojoj Brazil obilježava dvjesto godina vlastite nezavisnosti od Portugala i odvijaju se u atmosferi sve većih društvenih podjela i straha od nasilja. Brazil se još od 2014. godine nosi s teškom ekonomskom krizom, koja se u posljednje četiri godine vladavine desnog populista Jaira Bolsonara znatno pogoršala. Nakon što je epidemija koronavirusa, uz lošu reakciju saveznih vlasti i Bolsonarovim negiranjem opasnosti pandemije 2020. i 2021. godine ubila preko pola milijuna ljudi (do danas gotovo 700.000), uslijedio je povratak gladi i neimaštine. Cijene hrane i goriva su počele rasti, a ovogodišnje istraživanje koje je provela organizacija Rede PENSSAN (Mreža za istraživanje prehrambene samodostatnosti i sigurnosti) pokazalo je da trenutno više od 30 milijuna Brazilaca pati od gladi. Povratak gladi je veliki šok za zemlju koja je, za vrijeme dvaju predsjedničkih mandata Luiza Inácia „Lula“ da Silve između 2002. i 2010. godine pomoću ekstenzivnih socijalnih programa „Fome Zero“ i „Bolsa Familia“ pokrenutih 2004. godine uspjela izdići milijune obitelji iz ekstremnog siromaštva. Većina tih programa, bila je znatno reducirana uslijed oštrih rezova koje su provele prijelazna administracija bivšeg predsjednika Michaela Temera i trenutna Bolsonarova administracija.

Kandidati u predizbornoj kampanji obilježenoj utrkom između nekadašnjeg predsjednika Lule iz Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores - PT) i aktualnog predsjednika Bolsonara, neprestano ponavljaju kako je Brazil danas podijeljeniji nego ikad, te kako su ovi izbori, zapravo izbori između autokracije i demokracije. U ovom tekstu, pokušat ćemo objasniti koji su uzroci dubokih rascjepa u brazilskom društvu te kako je tekao razvoj snažnih autoritarnih tendencija u toj zemlji i što rezultat ovih izbora znači za globalnu demokraciju. 

Država rođena u nejednakosti

Socijalne podjele definiraju brazilsku društvo od samih njegovih početaka. Kao portugalska kolonija na američkom kontinentu, Brazil je bio najveće i najdugovječnije robovlasničko društvo. Portugalski Brazil bio je odredištem najvećeg dijela porobljenih Afrikanaca: na plantažama šećerne trske i kave je završavalo više od 38 posto robova. Sveobuhvatnost ropstva u portugalskoj koloniji i ranom Brazilskom carstvu najbolje opisuje povjesničarka i antropologinja Lilia Moritz Schwarcz u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „O brazilskom autoritarizmu“ („Sobre o autoritarianismo brasiliero“) kad izjavljuje kako u brazilskom društvu nije bilo bijega od ropstva. Dapače, ropstvo je bilo toliko rašireno da više nije bilo privilegijom plantažerskih zemljoposjednika, već su robove posjedovali i svećenici, državni činovnici, obrtnici, krčmari, mali i veliki zemljoposjednici, čak i najsiromašniji potomci europskih doseljenika, ukoliko bi si to mogli priuštiti. 

Ropstvo je tako u Brazilu postalo više od ekonomskog sistema – oblikovalo je društvene odnose i učinilo rasu i boju kože bitnim označiteljima društvenih razlika, uredilo čitav sustav odnosa moći, poslušnosti i dominacije i stvorilo društvo obilježeno rasno uvjetovanim nasiljem i strogim hijerarhijskim odnosima. To je društvo osim rasnom diskriminacijom bilo obilježeno i strogim patrijarhalnim odnosima: žene robovlasnika bile su ograničene na domaćinsku sferu, javno nevidljive i podređene volji očeva i supruga, dok su ropkinje bile podređene volji robovlasnika koji su kontrolirali njihova tijela i očekivali da njihova seksualnost bude stavljena u službu rađanja nove robovske radne snage, ili još gore, potpuno stavljena na raspolaganje robovlasnicima. Osim sveobuhvatnosti tog sustava, ukorijenjenosti razlika i nejednakosti koju je isti proizveo doprinijela je njegova dugovječnost. Brazil je tako bio posljednja zemlja na Zapadu koja je zabranila ropstvo 1888. godine – više od dvadeset godina nakon što je isto zabranjeno na jugu Sjedinjenih Američkih Država.

Danas 33 posto osoba afričkog porijekla u Brazilu živi ispod granice siromaštva (FOTO: Pixabay)

Ukidanjem ropstva, nekadašnji najveći robovlasnici, nazvani latifundistima nisu izgubili političku moć. Upravo je ta agrarna elita, u savezu s visokim vojnim časnicima, bila ključna u organiziranju puča protiv popularnog cara Pedra II. i uspostavila Prvu brazilsku republiku 1889. godine. Rana republika bila je obilježena specifičnim koruptivnim načinom vladanja – „coronelismom“. Coronelismo je predstavljao vladavinu lokalnih agrarnih oligarhija, koje su novcem i uslugama kupovale političku moć i održavale postojeće hijerarhije, tako kreirajući brojne institucionalizirane oblike korupcije i klijentelizma. Uz klijentelističke hijerarhije, održavala se ekstremna klasna, rasna i rodna nejednakost. U Brazilu tako danas 33 posto osoba afričkog porijekla živi ispod granice siromaštva, a afrobrazilke zarađuju tek 40 posto prihoda bijelih muškaraca. Afrobrazilci čine 75 posto žrtava umorstava, a 75 posto ljudi poginulih prilikom policijskih intervencija afrobrazilskog je porijekla. Žene u prosjeku zarađuju 36 posto manje nego muškarci s jednakim kvalifikacijama, a trenutno je u Kongresu samo 30 posto žena, dok je Afrobrazilaca tek 17 posto u zemlji u kojoj ta populacija čini, prema konzervativnim procjenama, barem polovicu stanovništva. 

Osim intersekcije rasne i rodne nejednakosti, Brazil je zemlja velikih, a od 2014. godine i izuzetno brzorastućih, razlika između najbogatijih i siromašnih. Jedan posto najbogatijih Brazilaca tako posjeduje gotovo trećinu brazilskog dohotka. Nejednakosti su najizraženije na sjeveroistoku Brazila, gdje potomci afričkih robova čine većinu stanovništva. S druge strane, Moritz Schwarcz nalazi da su najbogatiji slojevi upravo pripadnici agrobiznisa koji porijeklo vuku od nekadašnjih robovlasnika i latifundista. Ta skupina je doživjela demokratski ustav Brazila iz 1988. godine, kojim je dokinuto dvadeset i pet godina vojne diktature, kao vlastiti poraz i ugrozu dugotrajnih društvenih privilegija: predaju zemlje većinskom afrobrazilskom i domorodačkom stanovništvu i otimanje moći tradicionalnim elitama. Zbog toga su se upravo agrobiznis i ostali predstavnici ekonomskih i društvenih elita, uz dijelove vojske, profilirali kao glavni podupiratelji konzervativnih i ekstremno desnih politika u brazilskom društvu. Njihove socijalno konzervativne politike su također začinjene kombinacijom aktivnog otpora demokraciji i neoliberalnom ekonomijom, sve u svrhu zadržavanja na vlasti oligarhija koje, u ovom ili onom obliku, Brazilom vladaju još od kolonijalnog doba. Sve te duboko ukorijenjene i povijesno uvjetovane nejednakosti treba imati na umu, želimo li shvatiti glavne teme kampanje za predsjedničke izbore i političku borbu između dvaju glavnih kandidata Luiza Inácia „Lula“ da Silve i Jaira Bolsonara.

Dvije ideje Brazila

Prva debata između predsjedničkih kandidata održala se 28. kolovoza u São Paulu a prenosilo ju je nekoliko portala i televizijskih kuća s nacionalnom frekvencijom. Osim dvojice vodećih kandidata, Lule i Bolsonara, debati su prisustvovali i Ciro Gomes ispred laburističke stranke PDT (popularni bivši guverner savezne države Ceara i bivši ministar u Lulinoj administraciji i administraciji još jednog bivšeg predsjednika, Itamara Franca), Simone Tebet (senatorica i kandidatkinja centrističke stranke MDB), Luiz Felipe d‘Avila (kandidat neoliberalne Nove Stranke) i Soraya Thornicke (senatorica stranke União Brasil koja pripada desnom centru). 

Predsjednička debata uoči koje je Bolsonaro najavio da će osporavati rezultate izbora ukoliko ih izgubi te pozvao vojsku "u pomoć" (FOTO: HINA/EPA/Fernando Bizzera)

Debata se dogodila u atmosferi političkog nasilja koje je pratilo dosadašnju predizbornu kampanju. U osvit izborne utrke, Jair Bolsonaro je isticao kako je sustav elektroničkog glasovanja koji se u Brazilu koristi od 1998. godine kompromitiran i najavio buduće osporavanje izbora u slučaju vlastitog poraza, nalik onome koje je u SAD-u 6. siječnja 2021. godine pokušao bivši američki predsjednik Donald Trump. Također, opetovano je pozvao vojsku da nadgleda proces izbora, te napadao Vrhovni sud koji je još prošle godine pokrenuo istragu u vezi sa korupcijskim skandalima vezanim uz nabavu cjepiva protiv koronavirusa. Na mogućnost državnog udara u slučaju Bolsonarovog poraza na izborima (koji se prema istraživanjima javnog mnijenja čini sve izglednijim) ukazuju i tajni razgovori grupe brazilskih biznismena povezanih s Bolsonarom, koje je 17. kolovoza objavio list Metropoles. Oni su na preko WhatsAppa diskutirali kako bi preferirali državni udar u slučaju Lulinog preuzimanja vlasti. 

Na samom početku predizborne kampanje, 10. srpnja u politički motiviranom atentatu ubijen je član Luline stranke PT, Marcelo Aloizio de Arruda, kojeg je ubio Bolsonarov pristaša Jorge Guaranho. S obzirom na strah od nasilja i političkih previranja, ne čudi da su svi kandidati prisutni na debati isticali kako je jedan od glavnih problema Brazila činjenica da je isti postao duboko podijeljeno društvo. Korupcija, ekologija, epidemija Covida-19 i rodna ravnopravnost bile su centralne teme oko kojih su kandidati lomili koplja. Već od početka, Bolsonaro je krenuo sa zapaljivom retorikom, napavši Lulu i nazvavši njegovu vladavinu kleptokratskom i citirajući lažne vijesti o izvlačenju novca iz državne naftne kompanije Petrobras. Nakon toga, seksistički je uvrijedio novinarku Veru Magalhães koja mu je postavila neugodno pitanje o njegovom širenju dezinformacija vezanih za cjepiva protiv Covida-19. Bolsonaro je, naime, dobacio kako je ona sigurno „zaljubljena u njega kad je toliko opsjednuta izmišljanjem laži o njemu“ te da je ona „sramota za novinarstvo“. Ovaj napad na novinarku bio je samo jedan od nizu Bolsonarovih napada na medijske radnike koji su mu se drznuli postavljati neugodna pitanja. Moglo bi se reći da je Bolsonaro, tijekom svog neučinkovitog predsjedničkog mandata obilježenog nesposobnošću da adekvatno odgovori na smrtonosnu pandemiju i na rastuću ekonomsku krizu, najviše energije posvetio koordiniranim napadima na novinare, sveučilišne profesore i intelektualce, te suce Vrhovnog suda. 

Bolsonarov seksistički ispad izazvao je oštre kritike ostalih predsjedničkih kandidata. Osim Bolsonarovog seksizma, Lula je poentirao kritizirajući vladin nedostatak brige za okoliš, istaknuvši kako su neki članovi Bolsonarove administracije koristili činjenicu da je pažnja javnosti bila usmjerena na pandemiju kako bi kroz Kongres progurali deregulacije koje bi olakšale deforestaciju Amazonske prašume i ozakonile pojačano korištenje pesticida u agrarnoj industriji. Lula je ostao jedini kandidat koji je prozvao agrobiznis za okolišno devastaciju koja se upravo događa u Brazilu. Kandidati umjerene opozicije libili su se direktno optužiti agrobiznis, a d‘Avila je, naprotiv, otišao toliko daleko da ga je nazvao „najodrživijom industrijom“ i „sektorom kojeg deforestacija najviše pogađa“. 

Lula se od početka predstavljao upravo kao kandidat deprivilegiranih slojeva brazilskog društva (FOTO: HINA/EPA/Andre Coelho)

Najviše kritika za vrijeme debate upućeno je upravo Bolsonarovom nošenju s pandemijskom krizom. U prvim danima pandemije, Bolsonaro je tvrdoglavo odbijao propisati „lockdowne“, bolest koja će do danas ubiti skoro 700.000 Brazilaca nazivao „gripicom“, te se borio protiv odluke Vrhovnog suda koja je dozvolila guvernerima saveznih država da proglase epidemiološke mjere bez dozvole federalnih vlasti. Na kraju, kupio je cjepivo po prenapuhanoj cijeni, istovremeno šireći lažne vijesti o opasnostima od cjepiva. Lula, Tebet i Thornicke bili su najoštriji u tim kritikama kontroliranja pandemije i Bolsonarovih neumjesnih izjava koje su zapravo odražavale potpun nedostatak empatije prema žrtvama bolesti. S druge strane, d‘Avila je, u neoliberalnoj tradiciji, pozivao na privatizaciju zdravstva i velikog dijela javnog sektora, time pokazavši koliko političarima takozvanog „Trećeg puta“ nedostaje osnovnog dodira s brazilskom svakodnevicom. Treba također istaknuti kako su upravo najsiromašniji slojevi bili skupina najpogođenija pandemijom. Istraživanje smrti od Covida-19 u São Paulu, najvećem brazilskom gradu, pokazalo je da su četvrti s najbrojnijom populacijom Brazilaca afričkog i urođeničkog porijekla imale najveću smrtnost, što je potaklo Lulu da odbijanje Bolsonarove administracije u suzbijanju pandemije nazove „najvećim genocidom u povijesti Brazila“.

Lula se od početka predstavljao upravo kao kandidat deprivilegiranih slojeva brazilskog društva. Na društvenim mrežama se u danima poslije debate često dijelio Lulin odgovor Sorayi Thornicke. Nakon što je ona izjavila kako „U Brazilu nije vidjela promjenu nakon 14 godina vladavine PT-a“ te da „Zemlja prilika“ koju Lula opisuje postoji samo u predizbornoj propagandi, Lula joj je odgovorio: „Vi niste vidjeli promjenu, vidio ju je vaš vozač, vaš vrtlar, vaša kućna pomoćnica je vidjela da si može priuštiti ručak i večeru svaki dan i poslati sina na studij“. Time je Lula podsjetio na već spominjane ekstenzivne socijalne programe. Tu je retoriku, nastavio ponavljati na narednim predizbornim skupovima, na kojima je često prepustio podij običnim Brazilcima, ljudima odraslim u ekstremnom siromaštvu koji su se iz njega izvukli upravo zahvaljujući programima Luline vlade. 

Za vrijeme debate Bolsonaro je ciljano nastupao mizogino i napadački, svojom retorikom ciljajući na privlačenje najreakcionarnijih aspekata brazilskog društva – supkulturu „nove desnice“, u zadnje vrijeme često vezane uz evangeličke crkve, rasizam, militarizam i otpor feminizmu te pravima LGBTQ+ populacije. Uz to, Bolsonarova antikorupcijska retorika, usmjerena protiv institucija demokratskog društva privlači cijele segmente društva koji na razdoblje vojne diktature (1964.-1985.) gledaju s nostalgijom, kao na vrijeme kad je navodno Brazilom vladao red i zakon. Ti segmenti društva su često interesima premreženi s ekonomskim elitama i onom istom manjinom koja godinama čuva vlastite ekonomske privilegije i iz njih proizašlu društvenu moć. Upravo su brazilske poslovne elite najveći protivnici demokracije i zagovornici autokratskih politika, skloni nasilnom ušutkavanju deprivilegirane većine izložene konstantnom sistemskom nasilju. Baš te elite izvor su Bolsonarove moći.

Otpor autoritarnoj desnici

Nakon slabljenja i pada vojne diktature, Brazil je postao zemlja koja je napravila neke od najradikalnijih koraka prema uspostavi demokratskog društva i socijalne države na globalnom Jugu: od uspostave zakona koji strogo kažnjavaju svaki oblik rasizma i zločina iz mržnje i klasificiraju femicid kao zasebno kazneno djelo, uvođenja jednog od prvih sustava elektroničkog glasovanja na svijetu, sveobuhvatnog sustava javno financiranog zdravstva do programa iskorjenjivanja ekonomske nejednakosti i zaustavljanja deforestacije Amazone. Mnogi od tih programa imali su svoje nedostatke i nisu bili implementirani dovoljno široko, niti su potrajali dovoljno dugo da izbrišu stoljećima ukorijenjenu kulturu nejednakosti, no ne može se negirati da su nabolje promijenili živote milijunima najdeprivilegiranijih ljudi. Uz to, Brazil je kroz organizacije poput IBSA Dialogue Foruma poticao suradnju s ostalim zemljama koje dijele sličnu povijest: nasljeđe kolonijalne eksploatacije i sistemskog rasizma, te kroz političke i stručne forume razvijao praksu demokracije u multikulturnim društvima i iznalazio načine za izvlačenje država globalnog Juga iz siromaštva. 

Bolsonarovu administraciju se optužuje da je iskoristila pažnja javnosti na pandemiju kako bi progurala deregulacije koje bi olakšale deforestaciju Amazonske prašume (FOTO: Pixabay)

Pobjeda Jaira Bolsonara na izborima 2018. godine, bila je dio vala pobjeda autoritarnih desnih političara diljem svijeta, od Viktora Orbana u Mađarskoj, preko Trumpa u SAD-u do Narendra Damodardasa Modija u Indiji. Svim tim populističkim desničarima zajednički su upravo otpor demokratskim vrijednostima te kombinacija socijalnog konzervativizma i beskrupulozne neoliberalne ekonomske ideologije koja ide prema rezanjima socijalne države i deregulaciji kapitalizma. Napadi na institucije demokratskog i liberalnog društva poput medija, obrazovnih institucija i nevladinih udruga od strane tih novih desnih pokreta samo dokazuju koliko je brzo desnica sklona zamijeniti neoliberalizam iliberalizmom, čim demokratski ustroj društava zaprijeti interesima kapitala. Upravo zbog straha kapitalističkih elita od demokracije, državni udari i fašističke diktature, nažalost ponovno postaju nešto čega se trebamo bojati.

Predizborna kampanja u Brazilu još je jedan test demokracije pred tim novim autoritarnim naletom desnice, no oni također pokazuju da deklarativna podrška demokracije ne znači ništa bez socijalnih i ekonomskih politika usmjerenih ka uklanjaju duboko ukorijenjenih nejednakosti u društvu. Tu se Lulina kampanja razlikuje od kampanje drugih oporbenih političara, pa čak i od političkih poteza nekih svjetskih predstavnika političkog establishmenta poput trenutnog američkog predsjednika Joea Bidena. Lula ističe da podjele u brazilskom društvu nisu puki rezultat echo-chambera na društvenim mrežama, lažnih vijesti ili krize političkih institucija, već su uvjetovane dugom poviješću ropstva i umjetno stvorenih nejednakosti, stotinama godina političkog i ekonomskog sustava koji je favorizirao elite. Upravo takvo shvaćanje podjela, ne kao puko idejnih kulturnih ratova, već kao historijski stvorenih nejednakosti izazvanih kapitalističkom eksploatacijom predstavlja novitet u politici i zasad se pokazuje kao poruka koja uistinu može snažno rezonirati s biračima. Lulina bi pobjeda i uspješna obrana brazilske demokracije, mogla značiti novu nadu za demokratske lijeve pokrete diljem svijeta. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Joedson Alves