Lokalni stanovnici sada već znaju da nisam samo prolazna pojava. Jedan od onih koji se ovdje u „srce“ Europske unije, sklonjeno tisućama kilometara od Europe, došao sakriti od ljudi i svijeta, već netko tko će biti ovdje duže vrijeme. Većina koja me poznaje zna da sam došao da bih ostao pa se tako i prema meni ponašaju. Ukratko, faza udomljavanja je prošla. Čak je počelo i zadirkivanje. Do danas mi nije bilo dosadno ni jedan jedini dan. Niti malo. Još ne osjećam nostalgiju za Zagrebom i Hrvatskom. Bitno je da imaš internetsku vezu i možeš biti bilo gdje i s bilo kim. Inače, ovdje turizam podsjeća na onaj kasnih 80-ih u Jugoslaviji. Plaža, sunce, more i restorani-terase sa živom muzikom.

Nemam se čime pohvalit. Prođe mi tjedan kao dan, a nije se dogodilo ništa značajno. Bio sam prehlađen od ponedjeljka do petka pa tih dana nisam baš ni izlazio. Svako tko se nahladio ljeti zna kako je to neugodno jer nisi siguran imaš li temperaturu, ili ne. No, pun nos i grebanje po grlu bili su jasni znaci prehlade. U čudu se vjerojatno našlo tijelo jer je naviklo četrdeset i nešto sitno godina da je sada vrijeme hladnoća, snijega i prehlada, a ne temperature od 28 stupnjeva i kupanja iz dana u dan. Svi znamo da navike teško umiru, makar jedna je prehlada po zimskoj sezoni OK.

Ovdje, u Europskoj uniji usred Kariba preživljavamo zimu na 28 stupnjeva (SCREENSHOT: GoogleMaps)

S time da vam moram reći da se vrijeme mijenja na lošije i ovdje blizu ekvatora. Stalno jako puše i pljušti kiša. Jedan odlazak na plažu znači dva skrivanja pod drvetom od pljuska. Za napomenuti je da gromove i munje još nisam vidio makar se naoblači i počne padati kiša u ‘tren oka’. Koji puta pada i dok sunce sja. Ovih je dana malo i pala temperatura zraka i mora, ali ništa drastično. Još uvijek se može biti u kupaćima cijeli dan, a kako je Atlantik ovdje na oko 24 stupnja tako nije (pre)hladno za svakodnevni kupanac. Dobar je to fitnes, otplivati svako jutro oko devet pola 10, osušiti se na toplom suncu, pa krenuti gdje treba. Doduše, prošli tjedan nije bilo baš tako jer je kiša lila svakodnevno. Bez sunčanog intermeca.

Treba napomenuti da je jako dosadno kada je čovjek tako ‘zarobljen’ u četiri zida kao što sam ja bio. Što zbog prehlade, što zbog vremenskih nepogoda. No, vrijeme ‘robije’ nisam protratio. Svakodnevno učim francuski da bi se čim prije i bolje uklopio u lokalnu zajednicu. Bitno je da se možeš izraziti, reći što misliš. Iako većinom razumijem o čemu se priča u društvu, zasmeta mi često što se ne mogu aktivnije uključiti u pojedine razgovore. Imam što reći na neke teme, a nisam još na razini ‘što na umu to na drumu’. Ne razmišljam još na francuskom.

Kiša i prehlada dobro su mi došle za intenzivnije učenje francuskog, jer smeta me što se često ne mogu aktivnije uključiti u neke razgovore (FOTO: Lupiga.Com)

Lokalni stanovnici sada već znaju da nisam samo prolazna pojava. Jedan od onih koji se otišao sakriti ‘na kraj Zemlje’ od ljudi i svijeta već netko tko će biti ovdje duže vrijeme. Netko koga će se nagledati. Uostalom, sada već većina koja me poznaje zna da sam došao da bih ostao pa se tako i prema meni ponašaju. Ukratko, faza udomljavanja je prošla. Čak je počelo i zadirkivanje. Jasno, kako je prošli tjedan bio ždrijeb Svjetskog prvenstva u Brazilu, tema je nogomet. Slučaj ‘Lillian Thuram’ je nešto što moram proživljavati svakodnevno kada upoznajem nekoga.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Od posla još uvijek ništa, ali zato je bilo vremena za tulumarenje

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Evo me na „Mirnom mjestu“, gdje dopiru miomirisi biljke koju štuju rastafarijanci

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Ni ovdje nema posla, poslao sam 12 molbi, ali ništa, čak nisam ni za konobara

Uvijek jedno te isto: ‘A Hrvatska. Mi smo vas dobili u polufinalu i jel’ znaš da Thuram nikada nije dao ni gola, a vama je dao dva u jednoj utakmici.’ Jasno, da znam jer se kao jučer sjećam kako sam nakon Šukerovog gola za jedan nula u polufinalu protiv Francuza ’98. bacao petarde s balkona, a kada sam sjeo natrag u svoju fotelju bilo je već 1:1. Baš mi treba podsjećanje na taj doživljeni šok i nevjericu. Ma, nije to sad bitno, a uostalom dobro je imati nešto zajednički za pokrenuti razgovor.

Čovjek koji mi je puno pomogao, moj najdraži slikar  - Daniele Maxime (FOTO: Lupiga.Com)

Da budem potpuno iskren, jako mi je lijepo ovdje na Martiniku iako moram priznati da sam imao i puno sreće. Može se reći da sam praktički ‘pao iz aviona padobranom’ na otok usred Atlantskog oceana, no, ‘zaplivao’ sam nekako i snašao se. Doduše, uz veliku pomoć jednog Daniela. I on ima dva imena kao i ja. Ja sam Patrik on je Maxime. Smiješno je to i (po)malo ironično kada se bolje promisli. Valjda drugačije nije moglo ni biti.

Da znate, nije mi do danas bilo dosadno ni jedan jedini dan. Niti malo. Još ne osjećam nostalgiju za Zagrebom i Hrvatskom, ili da mi netko blizak nedostaje. Na sreću, moderne tehnologije su tu i danas je jedino bitno da imaš internetsku vezu i možeš biti bilo gdje, a ispada kao da nikad nisi nigdje ni otišao, a kamoli na krajnje vanjske granice Europske unije. U zonu tropa.

Eh, da, trenutno je sezona branja banana (FOTO: Lupiga.Com)

No, dosta reminiscencija i filozofiranja, slijedi kratki izvještaj što sam radio zadnjih dana. Čisto da znate, preko vikenda sam bio vani svaku večer. Nakon kratke i ne pretjerano teške bolesti, odlučio sam prvi puta izaći u četvrtak jer me barem malo popustila prehlada. Otišao sam tako s imenjakom na piće-dva u nedaleki, a vama već poznati, Le Jardin. Na čašicu razgovora, ni dva sata kasnije bio sam kući. Nisam još bio sasvim zdrav, a i padala je kiša. Usput smo se dogovorili čuti u petak pa vidjeti idemo li kamo.

Tako je počelo zagrijavanje za vikend. Samo da znate trenutno u Tartaneu nema za izaći previše mjesta koja rade, a da su pritom zanimljiva, puna ljudi i otvorena su do dugo u noć pa je stoga, također više puta spomenuti, Minigolf mjesto gdje se ide ako se nekome u okolici izlazi.

Neki uoči početka sezone uzimaju godišnje, a ostala su mjesta u mom kraju dosta pusta (FOTO: Lupiga.Com)

Nije još počela turistička sezona, pa je tako La Ferre, odnosno Svjetionik, zatvorio na tri tjedna. Uzeli si ljudi godišnji dok nema turista tako da zabava počne i završava na istom mjestu. U Minigolf većinom svaku večer dođe istih dvadesetak ljudi, no, pojavi se i nekolicina novih, pa upoznam svaku večer još (po)nekog. Krug poznanstva se širi hoćeš-nećeš. Jedino imam problema s imenima, što je normalno, jer ako upoznaš u malo više od mjesec dana par stotina ljudi ni ne možeš ih sve (po)pamtiti.

U ta tri dana u Minigolfu su bile dvije svirke i jedna izložba. Ništa posebno, ni previše posjećeno. Najbolji provod je bio u nedjelju kada je bila i rečena izložba, svirao je duet, a plus toga netko je slavio rođendan. Bilo je hrane i pića, dobra atmosfera dok su svirali jedan na bubnju poput tam-tama, a drugi s flautom, koji je i pjevao pritom. Raspoloženje je malo pokvario kraj zabave kada su se dvojica skoro potukla. Koja čašica ruma (pre)više, ništa strašno. Problem se raščistio u tren. Inače, dan ranije, u subotu, je svirao neki jazz- bend. Dobro kao pozadina za čavrljanje.

Ova je svirka bila zadovoljavajuća (FOTO: Lupiga.Com)

Ovdje na Martiniku, koliko sam ja uspio vidjeti, turizam je na razini kasnih osamdesetih u Jugoslaviji. Plaža, sunce, more i restorani-terase sa živom muzikom. Jede se, pije se, a (po)neki par i zapleše. Tako da za zabavu poslije ponoći treba otići u neki od klubova u Fort de Franceu i(li) turistički Trois Iletes, a tamo su cijene više nego dvostruko u odnosu na moj mali i zabačeni Tartane.

Da budem potpuno iskren ni nisam više za nekih klubova. Ne da mi se, a činjenica da moj imenjak treba voziti četrdesetak kilometara uz dosta policije na cesti koja zaustavlja i provjerava alkotestom vozače, a uvijek se bar malo popije, ne govori u prilog (pre)velikom lutanju u potrazi za zabavom. Sve u svemu, meni je dobro i ovdje. Ne trebam trenutno ništa dalje od toga gdje se krećem. Znam, nije previše uzbudljivo, ali s obzirom na to gdje sam i koliko sam tu uzbuđenja i šokova doživio zabave imam više nego dovoljno. To je to što se tiče društvenog života.

Trenutno mi od ovoga ništa više ne treba - Trois Iletes (FOTO: Lupiga.Com)

Moram vam reći da nisam bio lijen ni na poslovnom planu. Prije negoli krenem s time, želio bih s vama podijeliti jedan savjet koji sam dobio. Dakle, poruka koja mi je stigla ide ovako:

“Kao netko tko je prošao cijeli svijet radeći i tražeći posao mogu ti dati par savjeta kako ćeš sigurno naći posao. 1. - budi načisto sa sobom koliko vrijediš. Ako želiš posao u velikoj kompaniji moraš imati relevantnu certifikaciju i radno iskustvo iz neke velike internacionalne kompanije te diplomu s nekog prepoznatljivog europskog sveučilišta. 2. - ostali poslovi se traže isključivo preko poznanstava i veza, moraš upoznati jako mnogo ljudi i s njima se družiti aktivno, koji bi te na račun karaktera mogli nekome preporučiti, ili ti sami ponuditi posao. Ne brini kad su spremni oni će to sami predložiti. Podrazumijeva se da je prirodno da želiš raditi. 3. trećeg načina nema.”

Ovdašnji turizam me, za sada, podsjeća na onaj jugoslavenski osmadesetih godina (FOTO: Lupiga.Com)

Mislim da je sve točno rečeno u tih nekoliko rečenica. Svejedno, nisam odustao od svog načina, tj. ‘na halo’, i poslao sam još nekoliko molbi. Za sve vas koji također razmišljaju o emigraciji na Karibe evo vam stranica gdje ja gledam za moguće zapošljavanje. Leboincoin, Carriere Online i Career Jet. Svašta se traži, ali morate znati da po podacima koje sam našao traženje posla putem interneta znači da možete očekivati odgovor u jedan posto slučajeva. Jednostavnije, na sto poslanih molbi odgovor stiže na jednu. No, treba biti uporan i nešto će se pronaći. Što se tiče samih struka, tražena su zanimanja u turizmu, a to znači konobari, kuhari i pomoćno osoblje, ali od visokih kvalifikacija, liječnici su ‘tražena roba’. “Pekar, lekar, apotekar…”, kaže jedna stara pjesma i tko mi je kriv što sam završio politologiju.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com