Negdje tamo sredinom devedesetih, kada je Britanijom i Europom vladala pomama za beatlesovskim klonovima reinkarniranim u pokretu što se odazivao na ime brit pop, okupila su se na tom istom otoku tri momka s različitih krajeva svijeta. Britanac James Hewitt uzeo je palice u ruke, Šveđanin Stefan Oldsen se, umjesto hokejske palice, primio basa, dok je gitaru, mikrofon, sjenilo za oči i medijsku pažnju preuzeo Amerikanac Brian Molko.

Makar su dečki i od prije prvog dana bili daleko od nečega na što bi željeli da vam se dijete ugleda, nadjenuli su si nevino ime Placebo. Prvi album im se pojavio 1996. godine, kada je brit pop bio tako moderan i in, da su braća Galagher bile zvijezde i tamo daleko, preko bare, i godinu dana nakon što su Oasis izdali "What's te story…", Blur "The Great escape" a Pulp "Different class".
Mješavina punkerskog nihilizma i bowievskog glam rocka iz Ziggy Stardust faze te stilsko plivanje protiv trendovskih struja, priskrbilo im je i publiku i kritičarsku naklonost. Nakon mladenački agresivnog prvijenca uslijedio je introspektivniji i mračniji "Without you, I'm nothing", a u milenijskoj godini i "Black market music" koji je od prvog preuzeo gitarističku energiju, a od drugog mračni ugođaj. A kako to sve skupa uživo izgleda, sretnici su imali priliku vidjeti u travnju 2001. godine u maloj i polupraznoj dvorani Doma sportova.
U ožujku, točnije 24., u cd shopovima će se pojaviti i četvrti album "Sleeping With Ghosts", nakon čega će uslijediti i turneja, ali ovaj put bez Zagreba ili Hrvatske. Duhovi iz naslova odnose se na sjećanja na veze iz i na prošlost(i), utvare koje se još samo podsviješću i memorijama šetaju. Ostajući vjerni sebi, Placebo i dalje glazbeno spajaju gitarističke rifove punokrvnog rock sastava s urbanim, drogiranim glamurom.
Album otvara instrumentalna pržiona "Bulletproof cupid", idejno i izvedbeno jako slična Radioheadovom "National anthemu" s "Kid A". Već od druge stvari "English summer rain" u zvuku se osjeća produkcijski potpis Jima Abbissa, čovjeka koji je radio sa Sneaker Pimsima, Bjork, UNKLE-om, DJ Shadowom i Massive Attackom. Uz prepoznatljivi, ponekad procesorima i vocoderom obrađeni glas androgenog, dvospolnog Briana Molka i standardno čvrstu ritam sekciju, javljaju se sitnim vezom njegovi produkcijski zahvati. Kako je njegov angažman bio motiviran željom da Placebov gitarski zvuk ostane aktualan i suvremen, a da ne izađe iz rockerskih voda, Abbissovi produkcijski zahvati ostaju nenametljivi, suptilni, ali i primjetni. Abbiss je uspio da Placebo i dalje zvuči kao Placebo, ali da ga istovremeno i obogati utjecajima elektronike i hip hopom inspirane glazbe. Što se pjesama tiče, između energičnih, gitarski obilježenih stvari poput "Bitter end" ili "Plasticine" i melankoličnih reminiscencija "Special needsa" i "I'll be yours", najveće iznenađenje predstavlja, i to ne baš zanimljivo, dub izvedba "Something rotten" o pedofilnom obiteljskom incestu.
Možda slučajno, a možda i iz više puta iskazanog štovanja prema Radioheadu, album zatvara glasovirna "Centrefolds", tako slična koncertnoj verziji Radioheadovih "Spinning plates" ili studijskoj "How to dissapear completely". Na kraju, nakon 46 minuta i devet pjesama i ocjena albuma je slična Radioheadu. Zanimljivo, dobro i preporučljivo.