Pisac i scenarist Vlado Bulić, rođen 1979. godine u Splitu, živi i radi u Zagrebu, ljubiteljima književnosti u Hrvatskoj poznat je ponajprije po svom romanu "Putovanje u srce hrvatskoga sna" (AGM, 2006.), kojeg su kritičari svojedobno ocijenili najuvjerljivijim "generacijskim romanom" od devedesetih naovamo. Roman je to koji je nepristojno ne pročitati, pisao je Teofil Pančić u Vremenu. 

Uz vrlo uspjelo "Putovanje", Bulić je objavio i zbirku kratkih priča "Pušiona" (AGM, 2006.). "Pušionu" je potpisao pseudonimom Denis Lalić, pod kojim su priče i nastajale, u razdoblju od 2001. do 2006. godine na web portalu Index.

Bulić se potom bacio u scenarističke vode, pišući scenarije za sitcom "Bitange i princeze", televizijske serije "Mamutica" i "Loza", a vrhunac scenarističkog uspjeha zabilježio je s popularnim serijama "Kud puklo da puklo" te aktualnom "Na granici", koje potpisuje s koautoricom Mirnom Miličić.

Na Lupigi Vlado Bulić danas gostuje s poezijom objavljenom u zbirci pjesama "Sto komada" (Studentski centar Zagreb, 2003.), od strane književne kritike vrlo hvaljenom, ali slabije poznatoj široj čitateljskoj publici, što je jedan od naših motiva za ovo Bulićevo gostovanje. 

 

001 

kad sam s pet godina
dida pitao
koliko vrijedi jedan Čovjek,
rekao je:
“Više vridi jedan Čovik nego cili svit.”
i zavida mi plesku
da bude siguran da mi se to
upisalo
u read-only memoriju.

on to nigdje nije pročitao.
on je to jednostavno znao.

to još uvijek stoji
u mojoj read-only memoriji
što je nekima dovoljno
da me proglase ljevičarem

iako sam siguran da dida nije imao pojma
što ta riječ znači.

ali ne ljutim se jer još je rekao:
“Na svitu ima svakavi’ budala. Moraš i š njima bi’ dobar,
samo in ne smiš puštat da te zajebaju.”

001 (53)

zakucao sam
čavao u plafon
da mogu fiksirati pogled
dok ga gledam.

otac mi je bio stolar.
koristio je čavle
u sasvim druge svrhe.

ljudi koji su ga znali
kažu da sam isti on.

003

bivši
ratnik, pustolov i pržinar
Mate U.
izborio se
za posao
u lokalnoj mesnici.

kolje za sitne pare
i nosi bocu rakije sa sobom.

potegne gutljaj-dva.
dovede bika.
zaveže ga s dva lanca,
za desni zid

i lijevi zid.
fiksira ga pogledom.
digne čelični bat (bik nema šanse).
i udari svom snagom između rogova.

bik klekne.
Mate ga udari još jednom.
bik se izvali.

Mate nastavi:

“Jebem ti”

TUP!

“mater”

TUP!

“četničku”

TUP!

“u pičku!”

TUP!

obriše znoj

uzme nož.
otpije još gutljaj
i mrtvom biku prereže grkljan.

krv šprica kao
iz vatrogasnog šmrka.

uzme bocu.
sjedne mrtvom biku na plećku.
pije
i gleda krv kako otječe u kanalizaciju.

004

na ovim prostorima
septičke jame ne prazne
cisternama.

nego buše rupe u zemlji
i u njih nalijevaju živu.

(vidio sam to, jebiga,
u selu s crkvom i
slikom Francetića iznad frižidera.)

živa se probije do podzemnih voda
pa govna odu sama od sebe

i usput zagnjoje zemlju
koja će nahraniti
neke nove
slike iznad frižidera.

oni ginu s osmijehom na licu.

a doma se vraćaju u kašetama,
izbužanih glava i izvađenih očiju,
da ih nedojebani lokalni diler oružja
u dugoj bijeloj halji
poškropi vodom i odrecitira:

“Iz zemlje ste nastali,
u zemlju ćete se vratiti.”

028

kad se obogatim od pisanja
i diplomiram književnost,
otvorit ću kafić.

u nekom drugom gradu,
s nekom drugom klimom
i nekim drugim ljudima.

netko me, u prolazu, možda i prepozna
pa upita: “Jesi ti onaj pjesnik?”

ja ću reći: “Nisan, stari, zajeba si se.”
i častit ga konjakom.

onda ćemo se zapit.

kad budemo dovoljno pijani,
možda mu i priznam:
“Znaš... onaj pjesnik... to stvarno nisam bio ja.”

Lupiga.Com

 Naslovna ilustracija: The Butcher’s Shop, Bartolomeo Passerotti