Nedavno smo na Lupigi Dinka Krehu, diplomiranog komparatista i profesora književnosti, onima koji nsu imali priliku da ga susretnu ranije, predstavili u rubrici intervjui. Bilo je to nakon predstavljanja njegove zbirke poezije „Simptomi“ na zagrebačkom festivalu Prvi prozac na vrh jezika. Ovaj put predstavit ćemo njegovu poeziju.

INTERVJU - DINKO KREHO: „Umalo mi je došlo glave to što sam bio odveć ozbiljno shvatio svoju ulogu“

Kreho je rođen u Sarajevu 1986. godine, a školovao se u Zagrebu, Bihaću, Sarajevu, Parizu i Rennesu. Osim poezije piše i književne kritike, kratku prozu i esejistiku. Također, prevodi s francuskog jezika. Upravo dovršava dva prijevoda knjiga Tristana Garcie i Yannicka Haenela. Bio je član redakcije Zareza, a mnogi ga znaju i kao voditelja vrlo posjećenih tribina u zagrebačkoj Booksi. Za Booksu piše i danas, kao i za sjajni portal Proletter te povremeno za tjednik Novosti.

Spomenuti „Simptomi“ treća mu je pjesnička knjiga. Prije nje objavio je „Ravno sa pokretne trake“ 2006. godine te „Zapažanja o anđelima“ 2009. godine. Ove godine tiskana mu je i knjiga eseja „Bio sam mladi pisac i drugi eseji o književnom polju“. Okušao se i u pisanju radiodrama, u suradnji s Darijem Bevandom tako je nastao krimi serijal „Bezdrov“, dok je sa Srđanom Gagićem i Borisom Postnikovim priredio izbor ratne proze Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije objavljen lani na rumunjskom jeziku s naslovom „A fost odată o ţară. Panorama prozei de război din ţările fostei Iugoslavii“.

„Kao vrlo mladome umalo mi je došlo glave to što sam bio odveć ozbiljno shvatio ulogu pjesnika – pokušavao sam prije svega biti pjesnik, a tek onda, možda, i pisati pristojnu poeziju. To je rezultiralo nekom vrstom depresije, a posljedično i gotovo decenijskom pauzom od pjesničkih aktivnosti“, reći će u nedavnom intervjuu za Lupigu i primijetiti kako je njegovo odrastanje obilježio famozni „raspad“, ilustrirajući to činjenicom da je samo prvih šest razreda završio u čak tri zemlje i pet gradova.

Za svoj rad dobio je nekoliko regionalnih književnih nagrada, a na Lupigi gostuje s pet pjesama.

Dinko Kreho (FOTO: Nikola Kuprešanin)

Autobio

Tek što se rodim na Internetu, ljosnem u donji svijet.
Tijelo je skup sektora, svaki ganja svoju računicu, glava
je šef bez autoriteta. Čučim kao Slaven: pridignem li
se, tko zna šta ću zateći. Unutra talog informacija, mulj
umreženog društva. U dlanovima ugravirane granice.
Tako iz jutra u jutro. Možda sam odveć zaštićen. Moji
poznanici s ruksacima odlaze u Mongoliju samo da ne
bi morali čučati u svojoj glavi. Ja sam baziran u glavi:
emitiram brige u vasionu, šaljem svoj skromni doprinos
bjelosvjetskom spemu i pornografiji. 

 

[Simptom drugi]

Nisam otputovao!
Svoje horizonte pretvaram u volpejpere,
svoje nomade naseljavam po sobi.
Kapital je tečan, čudo je tečno,
ja se borim da ne otečem.
U sporu sa kozmičkom administracijom,
okupiram vlastiti dvosjed,
skvotam u vlastitom tijelu.

 

Crta

Teško je zamisliti poeziju bez crte. Svjesno ili nesvjesno,
bilo da smo je povukli ili zatekli povučenu, po crti se
orijentiramo. Ona razdvaja pjesmu od svijeta i zadržava
svijet pred pjesmom. Svaku stvar dijeli na njeno ime
i vrijeme kad je bila bez imena. Prolazi i kroz jezik, sa
svakojakim učincima: tamo izaziva raskol, ondje uvodi
red. U isti mah može biti spasonosna i upražnjavati
tiraniju. Crta luči naš odnos na ti i ja. Crta po kojoj hodaš
razdvaja te od mrtvih. Ako se crta nigdje ne ukazuje,
štoviše, ako se pitanje crte uopće ne postavlja, vjerojatno
i nisi u pjesmi.

 

Konspiracija

Neka ruka je navukla kišni zastor
[nevidljiva ruka tržišta?]
i sad se, i sama pokisla,
otresa i frkće.
Ja dišem s druge strane. 

Potpomognut konspiracijom zidova,
planiram svoj potez.

Nada mnom zasjeda plafon,
iznad plafona krov,
iznad krova nebo,
nad nebom još jednom ja.

Dišem i razvijam planove
kako pobjeći vlastitom pogledu.
Kako napustiti pjesmu, dezertirati
iz svog imena.

 

Nemogući vrt

Sjekira je tupa, cjepanica tvrdoglava. Dan nas je ostavio na začelju
i pompozno produžio dalje. Koliko samo tračeva grmlje presreće
svojim prijemnicima, moglo bi pisati kroniku. Badnjak, a mi u
krpicama, tko je to vidio! Kruška si tripuje da je proljeće, propinje se
potpaljena slatkom obmanom. Uhvatim te, a ti zapneš. Kakav nemoguć
vrt: radi po aršinima sna! Prljam se i znojim, a ništa da uobličim,
svaka moja intervencija unaprijed osujećena. Mačka je u međuvremenu
zagrizla u pticu, suočeni smo s gotovim činom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay