Za bivšeg suca Tončija Majicu sudačka karijera je bila gotova onog trenutka kada se usudio stati u zaštitu građana Siska, odnosno donijeti presudu protiv sisačke rafinerije nafte. Nedugo nakon što je presudio rafineriji, a time i sebi, Majica je bio svjedok nečeg za što je smatrao korupcijom: gledao je kako INA nosi darove predsjedniku njegovog suda. Ovo je istinita priča o pravosuđu, pa idući put razmislite kad vam se učini da pravdu možete naći pred hrvatskim sudovima

Nema grada u Republici Hrvatskoj koji nije zahvaćen posljedicama Domovinskog rata. Neki su doživjeli izravne posljedice ratnih djelovanja , drugi neizravne. Početke devedesetih obilježila je i konverzija vlasništva. Sisak je grad koji najbolje oslikava to burno razdoblje promjena po svim osnovama. Grad s oko 50.000 stanovnika. Nekad pune zaposlenosti, danas s manjom stopom. Promijenjenja struktura stanovništva po svim osnovama. Većina obitelji živi s prihodima na granici ljudskog dostojanstva.

Ipak postoji jedna konstanta Siska, neovisna od društvenih promjena. INA, Rafinerija nafte u Sisku. Tvrtka za sva vremena i društvena uređenja. Razumljivo, jer energent je uvijek bio potreban. I u socijalizmu i u kapitalizmu. Stanovnici Siska su glede Rafinerije u poziciji dvostruke frustracije. S jedne strane Rafinerija zapošljava relativno najveći broj radnika (od kojih je svaki vjerojatno i jedini zaposlen u obitelji), a s druge strane smrdi. No ne brinite se zbog toga, jer je daleko opasniji ubojica (benzen), koji nema nikakav miris. Tisuće ljudi živi u neposrednoj blizini Rafinerije. Uzdaju se u Ustav Republike Hrvatske i odredbe Ustava:

Čl. 52. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem:
«More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva , ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga , povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu».

Čl. 3. Ustava Republike Hrvatske:
«Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova , mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava».

Kao sucu dodijeljen mi je predmet iz Zakona o zaštiti zraka. Okrivljenik INA, Rafinerija nafte u Sisku.

Predmet koji bi svaki sudac izbjegavao. Zahtjevan, s mnoštvom postupovnih radnji, od vještačenja do pribave dokaza i saslušanja instruiranih svjedoka. Pljušte zahtjevi za izuzeća, ukidna rješenja, ponavljanje postupka. Spis narastao do dimenzija mjerljivih u kilogramima papira. Za to vrijeme mogu se riješiti 50 bagatelnih tipskih predmeta i biti statistički 50 puta bolji sudac. Vrlo važan podatak za statističko smanjenje broja predmeta i korištenje tog podatka pred pristupne pregovore s EU. Nakon moje ponovljene prvostupnjevne presude, jednog dana stiže odluka Drugostupnjevnog suda. Pravomoćno!

Novine, televizija, zovu kolege iz drugih sudova, dolaze u sudnicu čestitati, građani me zaustavljaju na ulici. Dan kada sam bio ponosan. Ne postoji u teoriji mobbinga, a što nisam doživio počam od tog dana.

Tri godine kasnije:

Božić i 2008. godina dolazi. Pored zgrade Suda parkira se auto.

«Gle auto INE», kaže mi suradnica. Iz auta izlaze dvije osobe i tri vreće na kojima piše «INA». Ulaze s vrećama u Sud i kroz hodnik ravno u sobu predsjednika Suda. Vreće su bile plastificirane kartonske velikog formata s ručkama, i odavale su poklon namjenu. Čekam ispred vrata da vidim koliko će dugo ostati. Nakon nekoliko minuta izlaze bez vreća..

«Zaključaj sobu!», kaže predsjednik suda svojoj suradnici.

Zatražio sam pismenim podneskom sjednicu kolegija sudaca, koja je i sazvana s točkom dnevnog reda – primanje poklona u Sudu.

«Bili su kalendari», kaže predsjednik Suda.

«Malo su teški kad ih dvoje nose. A zašto ste naložili suradnici da zaključa sobu, kada to niste radili 5 godina», rekao sam.

«Mogle su biti i prazne. Nije stvar u vrijednosti. U vrijeme kada je ovaj Sud kao posljedica jedne presude zadobio povjerenje građana Siska, šetati vreće s natpisom «INA» po zgradi Suda je grotesktan čin. Što će ljudi reći» ?, bile su moje posljednje riječi upućene predsjedniku Suda.

Nekoliko dana kasnije:

Predsjednik Suda dostavlja mišljenje o mom radu Sudačkom vijeću (vijeće sudaca – struka) s prijedlogom da me Državno sudbeno vijeće ne imenuje ponovno za suca. Pri time dostavlja podatke o mom radu na način da je za 2007. godinu prikazano oko 15% manje predmeta koja sam riješio, a za raniju godinu u kojoj sam pola godine bio opravdano odsutan, broj predmeta koja sam riješio stavio je u razmjer s cijelom godinu, pa je ispalo da sam riješio 50% manje predmeta.

Dan 25. veljače 2008.

Sjednica Sudačkog vijeća (struka). Dobivam vrlo dobru ocjenu svog rada («uspješan») te mi dodjeljuje 163 bodova, ali u obrazloženju rješenja Sudačko vijeće se koristi netočnim podacima predsjednika Suda. Pa i na tako neistinitim podacima dobio sam vrlo dobru ocjenu.

Nekoliko dana potom.

Predsjednik Suda saznao je za pozitivnu odluku Sudačkog vijeća, te dostavlja novo mišljenje. Priklanja se mišljenju Sudačkog vijeća (struka) i navodi da mogu biti ponovno imenovan za suca. Sad sam odjednom za predsjednika Suda – dobar sudac. Ta treba građanima Siska pogledati u oči.

8. svibnja 2008.

Sjednica Državnog sudbenog vijeća. Državno sudbeno vijeće pred sobom ima dvije ključne isprave:

1.) Pozitivno mišljenje predsjednika Suda

2.) Pozitivnu odluku Sudačkog vijeća

Odluka DSV-a trebala je biti rutinska. Državno sudbeno vijeće donosi međutim odluku da me ne imenuju ponovno za suca. Svoju odluku temelji na neistinitim podacima o broju riješenih predmeta.

Lipanj 2008.

Odlazim u Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske radi uvida i fotokopiranja spisa Sudačkog vijeća. Tajnik suda neda mi fotokopirati, jer da mu je jedan rekao da moram poslati posebnu molbu za fotokopiranje. Pišem odmah na Sudu i urudžbiram. Mislim si, pa ako može okrivljenik ubojica fotokopirati spis, onda valjda mogu i ja. Do danas nisam dobio rješenje kojim mi se dozvoljava fotokopiranje spisa u kojem sam stranka.

Dva sata sam pješke prepisivao podatke i proučavao spis. Ustavni sud Republike Hrvatske do danas nije riješio moju ustavnu tužbu. Dok čekam odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske nalazim se u prijevremenoj mirovinu i primam 2.050 kuna nakon 35 godina neprekidnog staža u pravosuđu.

PS: Ovo je cijena prisege koju sam dao da ću poštovati Ustav i zakon Republike Hrvatske:

1) Kažu da sam prvi i jedini sudac u Republici Hrvatskoj koji je donio presudu protiv INE (pravomoćno).

2) Odluka Državnog sudbenog vijeća kojom se ponovno ne imenujem za suca prva je u povijesti DSV-a u slučaju kada DSV ima pozitivno mišljenje predsjednika Suda i Sudačkog vijeća (struka).

3) Ja sam prvi sudac u Republici Hrvatskoj kojeg Državno sudbeno vijeće nije ponovno imenovalo, a kojem je Sudačko vijeće dodjelilo 163 boda (praksa je bilo za manje od 150 bodova)

4) Ja sam jedini sudac u kojem spisu DSV-a nema dokumentacije prilikom odlučivanja (jedino odluka Sudačkog vijeća).

Eto tako sam ušao u povijest hrvatskog pravosuđa. A samo sam postupao po Ustavu i Zakonu. Časna riječ! Sada sam bez posla s 35 godina staža u pravosuđu i 60 godina života.
 

Tonči Majica