Aiman Awad: Mudžahedine je u BiH pozvao Radovan Karadžić
Pod pritiskom međunarodne zajednice vlasti susjedne Bosne i Hercegovine odlučile su otkazati gostoprimstvo mudžahedinima, koji su u ovu zemlju stizali do konca 1995. godine, kako bi se uključili u ratna djelovanja na strani Armije BiH. Početkom prošle godine stoga je osnovana Komisija za reviziju državljanstava, koja je do današnjeg dana oduzela nekoliko stotina državljanstava, uglavnom osobama afroazijskog porijekla. Među ljudima koji su ostali bez državljanstva nalazi se i jedan riječki student – Sirijac Aiman Awad. BiH vlasti označile su ga prijetnjom za nacionalnu sigurnost zemlje. Ovaj čovjek osobno je poznavao Hassana Al Sharifa, glavnog osumnjičenika za teroristički napad autobombom, koji se 1995. godine dogodio u Rijeci. Za naš list Aiman Awad govori o razlozima tog terorističkog napada, odredu El Mudžahid, ratnoj ulozi mudžahedina, svojim riječkim danima i borbi koju danas vodi kako bi, kaže, zaštitio svoja ljudska prava.
– U Rijeku sam došao 1985. godine i upisao medicinski fakultet. Živio sam tamo sedam godina. Zbog financijskih poteškoća prebacio sam se s medicinskog fakulteta na fizioterapiju, a studij sam prekinuo nakon što je počeo rat u Bosni. U Rijeci mi je bilo jako lijepo i nikakvih problema nisam imao. Tamo sam stekao dosta prijatelja. Kod ljudi nisam osjetio nikakve predrasude. Pomagao sam u tamošnjoj Islamskoj zajednici, a jedno vrijeme radio sam kao školski vjeroučitelj u Labinu i na Malom Lošinju. Zatim se dogodio rat.
Vi tad odlučujete postati, može li se reći – mudžahedin?
– Biti mudžahedin znači pružiti maksimalni napor u borbi protiv bilo koje vrste zla. Mudžahedin sam htio postati već u Hrvatskoj, jer tamo sam se želio prijaviti u ZNG. Labin su jednog dana nadletjeli avioni i kad sam vidio preplašenu djecu pomislio sam da se moram uključiti u borbu, jer sam se, budući da sam tamo živio, i sam osjećao napadnutim. Zbog određenih poteškoća, nisam to učinio. Ubrzo je počeo rat u Bosni, a ja sam se zaposlio na prihvatu izbjeglica. Kad sam čuo njihove priče, odlučio sam otići u Bosnu i pomoći svojoj braći u Islamu. Kad sam došao u BiH i priključio se stranim dobrovoljcima – mudžahedinima, raspoređen sam na posao prevoditelja, jer nitko od stranih boraca nije poznavao domaći jezik. Bio sam između domaćih i stranih ratnika.
Došli smo u BiH pomoći braći
Kako su vas primili ljudi u Bosni? Jesu li mudžahedini dolazili na svoju ruku ili ih je netko pozvao?
Kad smo došli, bili smo objeručke prihvaćeni od naroda, jer su ljudi pomislili da je netko došao da pogine umjesto njih. Bilo im je drago – samo neka gine, nije nikakav problem. Mi smo u Bosnu došli sami, a pozvao nas je Radovan Karadžić i svi oni koji su napali bošnjački narod. Kad su ratne slike obišle svijet, mnogi su se osjetili pozvanim doći i pomoći. Neki su bili vojno sposobni, a neki nisu imali nikakvog vojničkog iskustva. Za njih je organizirana obuka. Nitko nije rekao da će nam dati sto ili petsto tisuća maraka. Došli smo da pomognemo svojoj braći. Netko je znao koristiti minobacač, netko RPG, obučavali smo u hodu jedni druge.
Jesu li mudžahedini bili dobri borci?
– Jesu, bili su dobri borci. Mnogi nisu imali vojničkog znanja, ali imali su jaku volju. Ljudi to ne mogu shvatiti: naše najjače oružje je naša vjera u Alaha. Tu je izvor. Kome Alah pomaže, taj će u svojoj borbi uspjeti, a kome ne pomaže – taj je propao. Naš cilj je bio pomoći Islam i muslimane i poginuti kao šehid, kako bi zaslužili najveću nagradu kod Alaha. Dosta nas je poginulo, ali to je naš uspjeh. Onaj tko pogine braneći vjeru, taj je uspio, a onaj tko ne pogine – i on je uspio jer je dobio pobjedu. Mudžahedini ne mogu biti na gubitku.
Nedugo nakon vašeg dolaska u BiH osniva se i postrojba El Mudžahid.
– U toj jedinici, koja je osnovana sredinom 1993. godine, prihvatili smo sve strance, a bio je tu i određen broj Bošnjaka koji su se htjeli boriti zajedno s mudžahedinima. Odred je sudjelovao u mnogim borbama, najprije u sukobu s HVO-om, prema Vitezu i Novom Travniku, a potom prema Vozućoj, u sukobu s četnicima. Nakon »Daytona« većina stranih boraca napustila je BiH, u dogovoru s Hrvatskom i Amerikancima. U BiH je bilo najviše oko tisuću mudžahedina. Mi koji smo ostali od vlasti dobili smo smještaj u Bočinji, gdje smo živjeli »s papirima«, kao izbjeglice. Kad je donesen zakon o povratu imovine, morali smo napustiti kuće.
U medijima je Bočinja označena kao mudžahedinska zajednica s poligonima za vojnu obuku.
– Mudžahedini jesu tamo živjeli, ali nikakve vojne obuke tamo nije bilo. Imali smo vjerske aktivnosti i za vrijeme ramazana organizirali smo posjete iz cijele BiH. Međunarodna zajednica u isto vrijeme radila je konstantan pritisak na bosansku vladu, naređujući im da moraju izbaciti mudžahedine, iako nismo pravili nikakve ekscese.
Nestali na putu za Bosnu
Mudžahedini su dolazili preko Hrvatske. Da li je postojao dogovor o slobodnom prolazu?
– Nije. Naprotiv, bilo je velikih poteškoća. Bilo je događaja kad su nestale cijele grupe ljudi koji su krenuli u BiH. Na putu im se izgubio svaki trag i nitko o njima nikad nije govorio. Imamo informacije da su oni bili zatvarani, a potom ubijani.
Jedan od nestalih bio je i Abu Talal, utjecajni egipatski musliman i jedan od osnivača Gama Islamie. U znak odmazde za njegov nestanak u Rijeci je postavljena autobomba.
– Abu Talal je uhićen u Zagrebu, kad je pokušao doći u BiH. To nisu bila čista posla. Hrvatske vlasti rekle su da su ga pustile, ali mi smo dobili informaciju da su ga Hrvati po američkoj naredbi isporučili Egiptu. Znam i za događaj u Rijeci, a čuo sam i da je Gama Islamia prijetila da će biti problema ako Hrvatska ne pusti Abu Talala. Detalje ne znam. U našoj jedinici bilo je i boraca iz Egipta, preko kojih smo čuli neke informacije. Hrvati su pogriješili kad su uradili zlo tom čovjeku. On Hrvatskoj nije učinio apsolutno ništa, a oni su ga poslali u sigurnu smrt. Dobio sam informacije da je Abu Talal nakon izručenja ubijen u Egiptu. Važio je kao jedan od eminentnih ljudi među muslimanima u toj zemlji. Ključnu ulogu i tu su odigrali Amerikanci. Bilo je za očekivati da će se nešto poslije toga dogoditi. Ja sam, naravno, protiv bilo kakvih napada, jer nikad nisam zagovarao nasilje.
Čovjek koji je optužen kao organizator tog napada bio je u to vrijeme u Bosni i Hercegovini. Ratovao je upravo u jedinici El Mudžahid. Ime mu je Hasan Al Sharif, a u Bosni je koristio ime Abdulah Essindar.
– Jeste, on je bio pripadnik odreda. Taj čovjek je 2001. godine uhićen u BiH i predan je Egiptu. Ne znam stoji li on iza napada na Rijeku. Ja sam osobno razgovarao s njim i znam da je on imao vozilo koje je korišteno u napadu. Kad je došao u Bosnu, on je to vozilo prodao. Onaj tko je kupio auto od njega, iskoristio ga je za napad. Kako i na koji način – zaista ne znam.
Mislite li da je Hasan Al Sharif osoba koja je mogla organizirati teroristički napad?
– Ne. Mislim da je on krivo osumnjičen. On je bio u Bosni, a deportiran je 2001. godine. Ja sam mu angažirao advokata. On je vrlo ugodna osoba i ne bih rekao da može uraditi nešto takvo. Ja sam ga pitao o tome, a on mi je rekao da je samo prodao vozilo. Kome ga je prodao – on to sigurno zna, ali ja zaista ne znam.
Vas u BiH smatraju prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Zbog čega?
– Od prijatelja sam čuo da se za mene raspituju i hrvatske službe. Poduzeće Bedr Bosna, koje sam osnovao da bih prehranio obitelj, također se spominjalo kao
Bin Laden je moj brat po vjeri – Osama bin Laden je moj brat po vjeri, iako se ne slažem sa stvarima koje je radio. Ne želim da pogine niti jedan čovjek koji nam nije učinio zlo. On jest odgovoran za napad na Ameriku, ali samo djelomično. Mislim da su u taj napad itekako uključeni i CIA i MOSAD. Međutim, ponavljam, ne želim zlo niti jednom čovjeku koji nije naudio muslimanima i ne slažem se s onima koji ubijaju civile bilo koje vjere. Kao dobar musliman, bin Ladena se ipak ne mogu odreći, jer on je moj brat u vjeri, napominje Aiman Awad. |
Mislite li da bi i u BiH moglo biti ljudi koji su uistinu vezani s terorističkim ćelijama?
– Ne vjerujem da u BiH postoje ljudi koji su povezani s teroristima. To su ljudi koji jedva prehranjuju svoje obitelji i budite sigurni da su im samo obitelji na pameti.
Novi list, 2. listopad 2007.
kakav bre sastav? mislis stav?