Možda se sjećate da smo prije nekoliko dana izvijestili o tome kako je doktor Enes Karić kao kandidat za novog poglavara islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ustao protiv ekstremista i vjerskih fundamentalista u susjednoj državi. Utrku je u međuvremenu izgubio, a novi stari reis (p)ostao je po našem sudu zadrti Mustafa Cerić. U maniri kabadihija Cerić se sjetio svog oponenta i rivala u borbi za foteljicu. Pogledajte što se zatim dogodilo

Tekst pod naslovom "Muslimanski papa" prenosimo iz nezavisnog tjednika "Dani", a njegov autor je glavni urednik "Dana" Senad Pećanin.

Kada su na Kosovu izbile "separatističke demonstracije" 1981. godine, tadašnji čelnik Jugoslovenske narodne armije, general Milan Daljević je rekao: "Prištinski univerzitet je srž kontrarevolucije i mi ćemo ga uništiti!"

Kada je protekle nedjelje četrdeset posto članova Sabora Islamske zajednice BiH svoj glas za izbor reisul-uleme dalo dekanu Fakulteta islamskih nauka dr. Enesu Kariću, novi-stari reisul-ulema Mustafa Cerić je svoj novi mandat započeo prijetnjom po kojoj ništa više neće biti isto u Islamskoj zajednici, a pospremanje će početi - pogađate - upravo sa Fakultetom islamskih nauka. I upravo je tih prvih pet minuta posljednjeg dijela devetnaestogodišnjeg mandata u svoj punini otkrilo zašto je Mustafa Cerić potpuno neprikladna osoba za čelnika Islamske zajednice u BiH.

Prije svega, radi se o sujetnom, osvetoljubivom, narcisoidnom i autoritarnom čovjeku. On fotelju reisul-uleme, kožno sjedište službenog mercedesa i ležaj u avionskoj biznis-klasi drži prirodnim nastavcima svojih leđa. Nečuvenom smatra činjenicu da se našao neko obrazovan ko misli da bi bio uspješniji reis od njega, neozbiljnim prijedloge da prije izbora izloži svoj program, a osobnom uvredom ishod izbora po kojem čak četrdeset procenata muslimanskih predstavnika misli da je Enes Karić bolji kandidat za reisa.

On je uvjeren u svoju nezamjenjivost, nepogrešivost i planetarni značaj. (A šta još treba za "muslimanskog papu"?) Za dijalog kao oblik komuniciranja sposoban je samo na engleskom jeziku, dok u komunikaciji na maternjem preferira monologe - naravno, svoje. No, u čemu je onda kvaka, kako je reis uopće mogao dobiti devetnaestogodišnji mandat pored živog Enesa Karića, pored ozbiljnih, utemeljenih upozorenja o štetnosti njegovog reizbora, poput onih koja su iznijeli Hilmo Neimarlija ili Mustafa Spahić? Nažalost, ne radi se tu o Ceriću, već o onima koji su ga birali. Radi se o Bošnjacima, predstavnicima onih istih muslimana koji su jučer u izboru između Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića izabrali ovog drugog; radi se o narodu jednog lidera, narodu čija kolektivna zrelost osjeća i izražava potrebe za samo jednom strankom. Takvom, bošnjačkom narodu prosto imponuje reisul-ulema koji Islamsku zajednicu na čijem je čelu drži "društvom jednog lica".
 
Reis Cerić vjerovatno nije svjestan koliko je bio u pravu kada je u srdžbi pobjednika, u svom govoru nakon prebrojanih glasova, zaprijetio da Islamska zajednica više neće biti kao što je bila. No, to što je ona već sada nepovratno promijenjena u odnosu na onu kojom je suvereno vladao proteklih dvanaest godina najmanje zasluga pripada Ceriću. Najzaslužniji za promjenu jeste Enes Karić, čije prihvatanje kandidature predstavlja skoro revolucionarni pomak u ovdašnjem prakticiranju demokracije uopće. Dekan Fakulteta islamskih nauka zaslužuje sva priznanja što se upustio u trku svjestan da kroz cilj ne može proći kao prvi. Svi koji misle da Karić nije znao da protiv sebe ima dobro organiziranu saborsku glasačku mašineriju protiv koje jednostavno nema šansi - grdno se varaju. Ta saborska većina, sastavljena od nekadašnjih saradnika Zgonjaninove tajne policije i debelo korumpiranih činovnika Islamske zajednice, s razlogom u reisu Ceriću vidi garant očuvanja vlastitih pozicija. Oni mu upravo takvi i trebaju, a važi i obrnuto.

Najveći značaj Karićeve kandidature leži u nepovratnom procesu demokratizacije Islamske zajednice. Svi rijetki "mladoturci", uglavnom iz "nepodobnih" medija, koji su se do sada usuđivali kritizirati Cerića i(li) Islamsku zajednicu nazivani su plaćenicima, izdajnicima, neprijateljima, čak i neprijateljima islama. Ustvari, oni to i jesu bili, prihvati li se Cerićev kriterij: "Islam - to sam ja", čije je i zvanično ustoličavanje spriječila upravo Karićeva kandidatura i odmjerena kritika.

I stoga, ma koliko izgledalo paradoksalno, treba podržati Cerićev zahtjev da se u raščišćavanje prljavština u Islamskoj zajednici krene upravo od Fakulteta islamskih nauka. No, oni koji znaju stanje na tom fakultetu, ne vjeruju da će reis ispuniti prijetnju. I to ne zato što je ona izazvala razočarenje čak i kod onih koji su glasali za njega, već zato što bi se lako otkrilo da se profesor koji je naplatio najviše usljed odsustva neodržanih predavanja zove - pogodite kako?!