Sjećam se svoje trudnoće. Svih pregleda. Od prvog kada sam saznala da sam trudna do zadnjeg, pred porod. Sjećam se vrtloga različitih emocija koje bi me obuzimale prije, tokom i nakon pregleda. 

Uzbuđenje. Saznat ću kako napredujemo. Možda i vidim to malo čudo na ultrazvuku. Sreća, veselje, radost. Trudnoća je uredna, lijepo se razvija, meni trudnoća paše. Nakon drugog mjeseca i prestanka mučnina imala sam laganu trudnoću. Možda će i danas na ultrazvuku izvoditi vratolomije pa ćemo se smijati kako je puno energije. 

Briga i strah koje potiskujem uslijed uredne trudnoće. Ali uvijek negdje, iako potisnut, prisutan je crv sumnje. Je li i dalje sve ok? Hoće li sve biti ok? Plod se nije prestao razvijati, jelda? 

Oči širom otvorene s veseljem čekaju ugledati sliku na ultrazvuku dok zabrinuto iščekujem čuti potvrdu ginekologinje da je sve ok. Ma sigurno je. Nadam se da je?

Meni je bilo sve ok. Mnogim ženama ne bude.

Jedna od njih je Mirela Čavajda. Ona je jedna od mnogih žena koje uslijed jednog pregleda čuju ono što nijedna ne želi čuti, ono čega se obuzete radošću iščekivanja djeteta sve podsvjesno bojimo. Da nije ok i da neće biti ok. 

Niti mogu niti želim zamisliti kako je. Kada čuješ takva iskustva boli, nezamislivo mi je kako ih je proživjeti. Razumijem tek toliko da mi je intuitivna reakcija potreba da pružim podršku. Beskompromisnu.

No, u Lijepoj našoj to nije dovoljna razina patnje i boli za ženu, mi čini se volimo ispitivati granice razine boli i ponižavanja koje naš duboko mizogini sustav voli priuštiti ženama.

Beskompromisna podrška Mireli Čavajdi jutros na Markovom trgu (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Kada se poput Mirele suočite s teškom dijagnozom koja plodu ne ostavlja prostora za život i donesete odluku o prekidu trudnoće kako biste maksimalno umanjili patnje plodu čijem ste se razvoju iz tjedna u tjedan veselili, Republika Hrvatska odluči vam priuštiti iskustvo institucionalnog nasilja.

U Lijepoj našoj Mireli nitko ne želi napraviti prekid trudnoće. Ženi je uskraćena medicinska skrb iako zakonski ima pravo na nju.

Ne znam što je u priči bizarnije. To da nečiji vjerski svjetonazor u sekularnoj državi u medicinskoj ustanovi financiranoj novcem građanki(a) onemogućava zdravstvenu skrb na koju pacijentica ima pravo. Ili to da je utjecaj vjerskog svjetonazora odgovoran za to da u Hrvatskoj navodno nema stručnjaka koji mogu obaviti legalan medicinski zahvat koji je sustav javnog zdravstva dužan omogućiti svojim pacijenticama.

Možda je najbizarnije što ispada da vjerski svjetonazor zahtijeva patnju žena. Vjerski fanatici žene poput Mirele olako će nazvati ubojicom. Njima je Mirela nevažna u priči, njih baš briga što je takva trudnoća ujedno i zdravstvena ugroza za nju, njih zanima samo fetus. Bez da trepnu ili promisle kako se osjeća žena koja se na prekid trudnoće odlučila da umanji patnju svog djeteta, osuđivat će ju. Nema tu empatije, razumijevanja, solidarnosti. Vjerski fanatici ne poznaju Boga ljubavi i milosti, oni razumiju Boga osude i okrutnosti. Prvi će baciti kamen, a onda lizati oltare slušajući propovijedi i ulomke iz Evanđelja koji im jasno kažu da ne sude kako ne bi bili suđeni. Pozivat će se na Boga i dostojanstvo nerođenih, gazeći bez razmišljanja dostojanstvo rođenih u potpunosti nesvjesni da time gaze i samog Boga.

Za njih je žena sveti inkubator kojem je svrha u mukama rađati djecu. Mrtvu ili živu, manje je važno, samo neka rodi. Pa čak i ako ona pritom strada. 

Jezivo u cijeloj priči je što oni znaju što čine. Ne govorim o ljudima koji su popili diskurs vjerskih fundamentalista. Govorim o onima koji svoju mizoginiju zaogrću navodnom vjerom. Onima koji su odgovorni za plasiranje tog diskursa, za širenje laži i dezinformacija o prekidu trudnoće. Onima koji su se do te mjere infiltrirali u sustav da mi u 21. stoljeću u Hrvatskoj nemamo dostupnu zdravstvenu uslugu prekida trudnoće u slučajevima životne ugroze ploda i/ili majke. O onima koji odbijaju izvršiti pobačaj ili prekid trudnoće pozivajući se na savjest dok nesavjesno kasape žene koje rađaju, o onima koji uredne trudnoće tretiraju kao patologije, a patologije kao križ koji se mora nositi. Govorim o onima koje ni ministar zdravstva ne može natjerati da unutar sustava javnog zdravstva poštuju zakone i rade svoj posao. 

Ministre, možda ne možete vi, ali možemo mi, žene kojima je dosta da nas svi skupa konstantno maltretirate. Poručujemo vam dosta!

No passaran.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Roda.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"