Živio je u 21. stoljeću i bio sasvim normalan čovjek sa sasvim normalnim životom, naravno pod uvjetom da normalni život postoji. Često je zamišljao kako je život izgledao u neka pradavna vremena, kada se nije govorilo i nije postojalo ništa osim života i vatre. I odjednom usljed nama nepoznatih okolnosti našao se u drugom vremenu, nekom pradavnom vremenu. Bio je gol, nije vidio život i nije imao vatre. Ni mi, a ni on sam ne zna kako su oni došli. Ogrnuti u kože, dva lovca su došla do njega. Ni najmanje nisu zazirali od njega i poveli su ga ka svojoj grupi ili možda bolje rečeno ka svom čoporu. Napokon je vidio kakav je bio život kada nije bilo ništa osim života. Pitao se imaju li oni vatre i očajnički razmišljao kako bi im je mogao pokazati. Scene iz filmova su mu prolazile kroz glavu, kremen, dva drveta. No kada je stigao pred golemu pećinu, vidio je da oni imaju vatru. Dakle sve je tu i život i vatra.

Kasnije je razmišljao kako to da su ga bez razmišljanja (a kako oni uopće razmišljaju?) prihvatili. Možda je to zbog njegove nedavno obrijane brade. Nenavikli na lica neobrasla dlakama, dirali su ga po licu i čudili se. Činilo mu se da nekim neartikuliranim zvukovima komentiraju njegovo lice. Bio je pomalo drugačiji od njih. Viši, bijelji, ispravljeniji, možda i lijepši. Misle li i oni tako?
Cijela zajednica od njih dvadesetak, okupila se oko njega i promatrala ga s nekim čudnim izrazima lica, koja on nije mogao protumačiti. Najviše ga je smetao strašan smrad. Dok su ga gledali unosili su mu se u lice, na samo nekoliko centimetara. Takav smrad još nikada nije osjetio. Zanimljivo je kako ni u jednom trenutku nije osjetio strah u ovoj za njega nekako ipak očekivanoj situaciji.
Tako je nastavio živjeti u pećini. Uskoro ga je obuzeo jak osjećaj gladi. Još nije vidio što i kako jedu. Nakon nekog vremena lovci su otišli, a on je ostao sam s ženama, djecom i starcima. Da li su to bili starci? Mogao se zakleti kako oni nemaju više od 35 godina. Već je bio i zaboravio na onu glad i čudio se kako je uopće poživio svo ovo vrijeme. Koliko je uopće vremena prošlo? Rijetko je spavao i prema tome se nije mogao ravnati. Moglo je proći i tjedan dana, a možda je tu bio tek nekoliko sati. Čudio se kako čovjek u kratkom vremenu može izgubiti osjećaj za vrijeme. Još uvijek nije odlučio kako će s njima uspostaviti kontakt. Činilo mu se i kako oni između sebe nemaju nikakvoga kontakta. Opet nakon nekog vremena vratili su se lovci. Nosili su neke komade mesa i neku kožu za koju nije mogao pretpostaviti od koje životinje potječe. Jedan mu je prišao i dao mu tu kožu. Znači tako dobio je svoje prvo praljudsko odijelo. U trenutku se izgubio i stekao dojam da se tom čovjeku ili bolje rečeno pračovjeku, mora zahvaliti. Ne misleći brzo je uhvatio pračovjeku ruku, htijući se rukovati s njim. Pračovjek je uz povik ustuknuo.
Dugo ih je promatrao kako sjede pored vatre u koju je nabacana gomila mesa i kostima čačkaju zube, pokušavajući dokučiti kako će tu kožu staviti na sebe. Koža je smrdila po nečemu neobičnom, ali već se navikao na smrad, jer oko njega je sve smrad. Primjetio je kako svi vrše nuždu gdje se u tom trenutku zateknu. To nekako rade kao i da ne zanju da to rade. Osim toga u pećini je bilo raznih životinjskih ostataka, a možda i ljudskih. Nakon nekoliko minuta ili možda sati, prišao mu je onaj isti lovac i onako bojažljivo s metar dva bacio na njega komad neke crne tvari. To je bilo meso, ali nije bilo pečeno, samo izgoreno izvana. Nikada nije bio izbirljiv i na silu je žvakao sve više osjećajući mučninu. Zaspao je i imao čudne snove. San za snom. Bili su luđi čak i od ove situacije u kojoj se sada našao. Kada se probudio shvatio je da se razbolio. Imao je osjećaj da mu je bar tona tereta na glavi, a grla nije ni imao. Gorio je. Da mu je bar bio neki andol C ili bar nešto. Kako ovi nikada ne obole? Čak i starci od svojih maksimalno 35 godina, izgledaju zdravo. Kako ne boluju ovako goli od nekih upala, reumatizma ili već nečeg drugog? Donijeli su mu još jednu kožu, stotinu puta smrdljiviju od one njegove. Učinilo mu se da je to medvjeđa koža.
U kojem je on uopće vremenu? Da li je 100 000 ili 1 000 000 godina prije njemu poznate ere? Vidio je da nose neke stvari od kamena i kostiju, ali to mu nije značilo ništa. Bilo mu je žao što više nije pazio na satu povijesti u srednjoj školi kada su gledali neki njemački dokumentarac o onim Homo sapiensima neanderthalensisima. Samo je zapamtio kako se zovu neandertalci, jer se to neko nalazište u Njemačkoj zove Neandertal.

Ležao je tako danima, a možda su to bili samo sati. Davali su mu nešto slično medu od kojeg je prestao osjećati bolest, ali samo na neko vrijeme. Možda neka vrsta droge ili alkohola. Jeo je i nekakvo trulo voće, toliko trulo da je postalo neprepoznatljivo. Jeo je što nije ni mogao zamisliti da će jesti. Korijenje, žive puževe. Jedino je voda bila normalna. No sve ovo mu je pomoglo i on je ozdravio. Nije mu više bilo ni hladno.

Odlučio se nekako zahvaliti na svome ozdravljenju. Ali kako? Dugo je razmišljao što bi on to kao poznavatelj civilizacije mogao njima pokloniti. Sjetio se i filmova. Ono kada je netko u prošlosti ne smije ništa napraviti, jer će time promijeniti budućnost, a tako i sebe. Nakon nekoliko dana, a možda i sati, sjetio se. Pokloniti će im krevete. Svi spavaju na golom podu u hladnoj i vlažnoj pećini, a ipak su zdravi. Što bi tek bilo da spavaju na nekom krevetu? Tako je počeo raditi. Prvo je skupljao lišće i paprat. Sve skupljeno je stavljao u pećinu. Nakon nekoga vremena začuđeni domaćini su krenuli raditi isto što i on. Nakupili su gomilu lišća. Mislio je kako bi bilo dobro sada na to nabaciti i koju kožu, kad ih već ima toliko. Tada je prvi put razgovarao ili možda bolje rečeno gestikulirao. Pokazivao im je na svoju kožu, pa onda i na one druge. Nije tim europskim praljudima dugo trebalo da shvate. Sutradan su donijeli na desetke koža. Bio je siguran, to su medvjeđe kože. Da li oni uopće mogu nekoga ubiti s tim svojim kamenim šiljcima? Ili im oni služe samo kako bi oderali kožu uginulih životinja? Znao je da to neće nikada otkriti, jer takvu nakazu kao što je on neće nikada povesti u lov. Uzeo je smrdljive kože i prao ih u obližnjem potoku, ne bi li tako uspio bar malo otkloniti taj užasni smrad. Njegov doprinos čovječanstvu bližio se kraju. U pećini je rasporedio lišće i paprat na mjesta gdje je primjetio da se najčešće zaspe, pa na svaki improvizirani krevet stavio po jednu kožu. Svi su ga gledali s nekim izrazom na licu, koji se mogao protumačiti kao znatiželja. Kako bi im pokazao što je to on napravio, legao je na kožu. Njegovi novi bistri životni suputnici brzo su shvatili što želi od njih i oni su legli.
Ali ne! Nisu ga shvatili. Ništa im nije značio njegov izum i uskoro su sav njegov trud razbacali po pećini i legli onako kako su ležali i do sada. Ništa nije napravio, osim što je dobio kamen u glavu, čime su ga valjda željeli kazniti za njihovo uzalud potrošeno vrijeme. Uz sve stvari koje poznaje ništa im nije mogao dati. Zašto?

Usljed nama nepoznatih okolnosti našao se u onom normalnom životu, u kojem postoji i nešto drugo osim života i vatre. Nekako su ljudi bili drugačiji od njega. Viši, bijelji, ispravljeniji, možda i ružniji.